Grad: Rijeka
Danas: 11° pretežno oblačno
Sutra: 1° 13° moguća kiša
14. prosinca 2017.
Monodrama

Zvjezdani trenutak Josipa Bizjaka: Što ostaje od kazališta

Zvjezdani trenutak Josipa Bizjaka: Što ostaje od kazališta
Zvjezdani trenutak Josipa Bizjaka: Što ostaje od kazališta
Autor:
Objavljeno: 9. studeni 2017. u 13:49 2017-11-09T13:49:32+01:00

Predstavu su prema tekstu austrijskog pisca Eberharda Streula za domaću pozornicu adaptirali Pavo Marinković i sâm Potočnjak, dok je redateljski potpisuje Marius Schiener

Postoji samo jedno rješenje ako niste spremni na varijantu prema kojoj se vaša starost pretvara u parodiju vašeg prijašnjeg života: morate nastaviti stvarati smisao – zapisala je Simone de Beauvoir u svojoj knjizi »Zrelo doba« (1962).

U istom duhu, glumac Žarko Potočnjak slavi jubilej pedesete obljetnice stvaranja teatra predstavom »Zvjezdani trenutak Josipa Bizjaka« (1984.), koju su prema tekstu austrijskog pisca Eberharda Streula za domaću pozornicu adaptirali Pavo Marinković i sâm Potočnjak, dok je redateljski potpisuje Marius Schiener.

Potočnjakovo lice ostarjelog vilenjaka i gipko tijelo u plavoj radničkoj kuti pojavljuje se u roli rekvizitera koji rekapitulira svoj radni staž brige oko samozatajne pripreme glumačkih potrepština, istovremeno pripovijedajući o »jednom malom« kolegi glumcu kojeg godinama »obožava i podržava«, zato što ostvaruje sve rekviziterove tajne ambicije. Posebno one zakulisne. G

lumački alter-ego rekvizitera (glumac) tako nam pripovijeda iskustva sa stvarnim ulogama Žarka Potočnjaka, omogućavajući umjetniku da o kazalištu istodobno govori i kroz lik i kroz vlastito lice. Predstava opetovano naglašava da je uloga neka vrsta »ukradenog tijela« koje može oživjeti samo ako mu glumac posudi vlastiti krvotok.

Glumac unutar i izvan fahova

Josip Bizjak iz naziva drame nije nužno simpatičan čovjek. Glumice mu se čine toliko tašte da se nisu u stanju čak ni pošteno pokloniti (samo trzaju bubrezima i koljenima na završnom naklonu). Eksperimentalni redatelji na njega ostavljaju dojam dekoncentriranosti (sutra zaboravljaju što su jučer tražili) i megalomanije (uvijek imaju nadrealna očekivanja). Zabavlja ga što glumci pred obožavateljicama koje ih čekaju s jedne strane kazališne zgrade bježe kroz prolaz na drugom kraju kazališne zgrade. Uživa u anegdoti kako je glumac nad arogantnim učiteljima glume proveo malu osvetljubivu spačku, a kritičare smatra jednostavno poremećenima (od »silnog sjedenja« po kazalištima).

S druge strane Bizjak je spreman podijeliti s publikom stav da bi za ulogu Bizetove Carmen čak bio spreman promijeniti spol, dok nam svoj omiljeni baletni trenutak igra zaljubljeno grleći bijelu baletnu haljinicu, dižući se na prste i zatvarajući oči. Kao da se u ovom liku tuku malograđanština (prezir prema svemu inovativnom) i dublja potreba osobnog zanosa i rizika (umjetnička osobnost), što ga dakako čini bliskim bulevarskoj publici.

Općenito je Potočnjakov staž u Glumačkoj družini Histrion (koju je osnovao zajedno sa Zlatkom Vitezom 1975. godine) i izvanredna sposobnost kabaretske komunikacije s publikom za ovog glumca jednako bitna kao i dugogodišnji angažman u čak trima zagrebačkim kazalištima: Komediji, Gavelli i Hrvatskom narodnom kazalištu, pri čemu je Potočnjak 1973. godine osnovao i avangardističko kazalište Rinoceros, a više puta uspješno surađivao i s prvacima inovativne režije u nas, primjerice Brankom Brezovcem.

I ranija Potočnjakova monodramska izvedba Bernhardova teksta »Jednostavno komplicirano« (2011.) ponovno ga je pozicionirala na stranu studioznog umjetničkog istraživanja, a ne zabavljaštva. I »Zvjezdani trenutak« bi u drugačijoj, manje doslovnoj i razigranijoj režiji također mogao postati originalniji poligon za Potočnjakove glumačke bravure, tim više jer je pred nama osobnost koja se ne boji ni ogoljavanja ni konfrontacije s vlastitim demonima.

Posveta trećoj dobi

No redateljski okvir Mariusa Schienera smješta glumca iza starinskog, dugačkog stola s čipkastim stolnjakom, samo jednom vizualnom intervencijom ulazeći u komentar drame: na samom kraju, Bizjak publici gorko pročita pismo svog prijevremenog umirovljenja, koje potom iskida na mnogo komadića. Polako padanje bijelih listića papira na pozornicu ispraća filmski prizor pahuljica na tamnoj pozadini stražnjeg zida scene, čime posljednja replika komada (ranjeno i introspektivno: »Beskoristan...«) dobiva svoju protutežu: beskoristan kao snijeg, kao umjetnost, kao ljubav, kao sve što nas ispunjava smislom.

Opet ću parafrazirati Simone de Beauvoir: civilizacija koja staro doba smatra »beskorisnim« samoj sebi oduzima mudrost. Politički, predstava se obraća onom dijelu publike koja u Hrvatskoj trenutno strada od najsurovije marginalizacije: umirovljenicima i ljudima koji u mafijaškom sustavu podjele moći starost provode zaboravljeno i osiromašeno. Govoreći o formatima izvedbe, bilo bi je zanimljivo po završetku otvoriti razgovoru s publikom, posebice publikom koja ima iskustvo dobne diskriminacije.

Doba rekapitulacije

»Zvjezdani trenutak Josipa Bizjaka« potvrđuje i da je istinska zaštitnica Potočnjakova talenta muza tragedije, a ne komedije, unatoč svom humornom stažu koji je glumac dekadama stjecao i stječe. Potočnjak, naime, svoje najjače glumačke momente i u ovoj predstavi ostvaruje u prostoru rane, poraza, gubitka, nježno osmjehnutog komentara o stažistici koja odlazi s posla a da ga nije ni pozdravila (»ali nema veze, nema veze...«), povjeravanja publici koliko mu znače pojedine predstave Shakespearea i Krleže – kao jedina prava suprotnost životnoj samoći.

Njegovo lice ni u jednom trenutku ne gubi scenski intenzitet, kao što ni njegov glas u pravilu ne promašuje željenu melodijsku intonaciju.

U Kazalište Knap

Monodrama »Zvjezdani trenutak Josipa Bizjaka« »prelazi« iz Kazališta Gavella u Kazalište Knap, gdje će prvi put biti izvedena u subotu, 11. studenog u 20 sati.

To je glumac stare škole, u kojoj jezik mora biti jednako živ, ritmiziran i detaljno uprizoren, kao i tijelo. Ukratko, Potočnjak je ekološki odrediv kao svenamjensko biće teatra: onako kako on u cijelosti pripada pozornici, tako i pozornica pripada njemu. Želimo li odgovoriti na pitanje što u starosti ostaje od kazališta, moramo priznati da se veliki glumac ne troši, nego upotpunjuje, upravo time što stalno iznova rastvara svoje središte, vremenom postajući sve »naseljeniji« čitavim našim zajedničkim svijetom.

Predstava »Zvjezdani trenutak Josipa Bizjaka« sigurno je mogla biti kvalitetnije režirana, ali njen je glumački zalog u izvedbi Žarka Potočnjaka neosporan. U budućim projektima preporučujem umjetniku izabrati režijske suradnike koji glumcu poklanjaju malo više od radnog stola i stolice (recimo – viziju), kao i glazbene suradnike koji izvedbu mogu otvoriti prema još nekim slojevima kabaretskog izazivanja publike.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka