Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. listopada 2019.
Izvedbe

Zujanje metaka i rojevi bajalica: Gledali smo predstave na festivalu Perforacije

Zujanje metaka i rojevi bajalica: Gledali smo predstave na festivalu Perforacije
Zujanje metaka i rojevi bajalica: Gledali smo predstave na festivalu Perforacije
Autor:
Objavljeno: 24. lipanj 2017. u 9:04 2017-06-24T09:04:56+02:00

Ovogodišnje izdanje izvedbenog festivala Perforacije otvorilo je priliku prve zajedničke suradnje međunarodno priznatih plesnih umjetnica Sonje Pregrad i Ane Kreitmeyer, uz dramaturginju predstave Ivanu Sajko (poznatu nam i kao književnicu i dramatičarku). Njihova predstava »Tamo vani i ovdje unutra« privukla je u Teatar &TD valjda najbrojniju i najraznorodniju kazališnu publiku u dugo vremena, ispunivši gledalište velike dvorane do posljednjeg mjesta te finalno opravdavši široki gledateljski interes. Pregrad i Kreitmeyer grade gusti prostor međusobnog dijaloškog zrcaljenja pokretom, pažljivo osluškujući jedna drugu i tretirajući ples kao radikalno međusobno upoznavanje, uvažavanje i prožimanje. Od početnog ležanja na rubu proscenija sa zabačenim glavama i kosama koje (gotovo odrubljeno) vise s pozornice, da bi se potom »zakoturale« i ponovno uspostavile svoja cjelovita tijela, do uspravnih i združenih tijela koja stoje čvrsto stisnuta jedno uz drugo, ali tako da gotovo nestaju u međusobnom zagrljaju (kao u skloništu). Izvedba zapravo otkriva da su prostor »vani« i prostor »unutra« u stalnom međusobnom pregovaranju koje se odvija u akcijama približavanja i udaljavanja dvaju scenskih tijela, nevezano za to kako se oko njih mijenja širi krug okoliša.

Stisnuta i stegnuta šaka

I dok se iza umjetnica tek diskretno mijenja osvjetljenje istih apstraktnih linija (scenografija i svjetlo: Igor Pauška) i ritmičko pulsiranje glazbene podloge (skladatelj: Alen Sinkauz), tijela kao da prolaze jedno kroz drugo, pokazujući do koje mjere paralelizam pokreta otvara mogućnost kompleksne partnerske razmjene. Nošenja, dizanja, preokretanja, traženja oslonca do točke sve jačeg pritiska, guranja sve do pada partnerskog tijela. Brojnost glagola ili akcija ove predstave afirmira suvremeni ples kao arhitektonski pažljivo promišljenu koreografsku partituru (mišljenja pokreta od vrha nožnog palca do izraza očiju), čega smo se na domaćoj pozornici (slijedom bijednih produkcijskih uvjeta) već pomalo odrekli.
Koreografski jezik predstave mjestimice je namjerno zakriven (postupcima trenutne improvizacije), a mjestimice prepoznatljivo strukturiran i spreman na ponavljanje serija pokreta, ali svakako bogat i predan eksperimentalnom impulsu. U prvom su planu šake, ruke i dlanovi. Sve vrste pokreta koji nosi, podržava, zaprečuje ili grli. Naročito je dojmljiva scena čvrstog zagrljaja dok oko dva ženska tijela akustički grmi kiša zvukovnih metaka. Čini se da je misao performerica prilikom oblikovanja izvedbe išla prvenstveno kroz dodir, a ne domenu slike, kao i da mnoga rješenja na sceni proizlaze iz uvijek pomalo nepredvidljivog susreta dviju koža i dvaju vrlo specifičnih načina organiziranja plesnog tijela, a ne iz logike nekog trećeg, distanciranog ili postraničnog pogleda koji bi težio njihovoj unifikaciji ili kontroli. Na ovaj način i publika biva uvučena u taktilnost izvedbe, kao i u međusobno povjerenje izvođačica. Predstava je ispraćena dugotrajnim i toplim aplauzom.

Tijela kao zvučne kutije

Davorka (Dada) Horvat, afirmirana operna i eksperimentalna pjevačica s iskustvom klaunese, okupila je oko sebe tim glumačkih suradnika (Maja Katić, Iva Peter Dragan, Nikolina Majdak, Lovro Ivanković, Hrvoje Perc) za koje je jezik stalno na precizno odmjerenom rubu duhovitog zvukovnog incidenta. Predstava »Igre glasom« uprizoruje govorenje na nepostojećim ili maštovito razbarušenim stranim jezicima, lažna prevođenja, uzvike-uzdahe-usklike koji internacionalno spajaju cjelokupnu baštinu jezične egzaltacije, kao i osobito sardonične brojalice (poeziju Zvonimira Mrkonjića iz zbirke »Zvonjelice«), koja se pak dodatno igra općim mjestima u jeziku, razotkrivajući kaos ili ideologijsku kritiku ispod očekivane rutine. I dok se Mrkonjić pita: »Kad ničem dadoh mnom carevat/ Hoće li mene ništa pjevat?« predstava mu odgovara otvoreno i entuzijastično: jedino se to »ni o čemu« i može pjevati, jer u pjevanju je uvijek bitniji emocionalni podtekst od deklarativnog teksta.

Same »Igre glasom« znatno su više od svog skromnog naslova. Rekla bih da je u pitanju studija zvukovnosti ljudskog kontakta, u kojoj svaki od sudionika ima prilike otkriti ili izmisliti – ali svakako pokazati – svoje unutarnje akustičko tijelo. Tako susrećemo hladnu grandioznost Maje Katić, toplu cvrkutavost Nikoline Majdak, senzualnu energičnost Ive Petre Dragan, konspirativnost Hrvoja Perca i burlesknu zbunjenost Lovre Ivankovića (u nekoj drugoj podjeli, na vidjelo bi zasigurno izašli posve drugačiji zvukovni profili).

Dramaturgija predstave ne teži tome da nam ispriča zaokruženu priču ili da nas problemski vrti oko nekog egzemplarnog stanja. Upravo suprotno, pozornost je poklonjena zvuku kao mediju mikrokarakterizacija i onome što bi u klasičnom dramskom tekstu bio prostor didaskalija, a u notnoj partituri oznake za intoniranost, dinamiku, glasnoću i ritam izvedbe. Predstavu prati i originalni humor i poetska sposobnost iznenađujućih jezičnih obrata i osobita političnost ismijavanja »nedodirljivosti« jezika kao instrumenta društvene kontrole, inzistirajući na tome da ništa nije ridikuloznije od Čvrstog Stava. S obzirom na srodni rad Marine Petković u Teatru &TD, također zaokupljene zvukovnošću ljudskog glasa, očekujem da će uprava Teatra &TD repertoarno »usvojiti« i predstavu Dade Horvat. Grupa kvalitetnih umjetnika koja se bavi sličnim poetikama glasa sigurno bi pridonijela reputaciji kazališta koje ih repertoarno integrira u svoje redove, baš kao što bi došlo i do mogućnosti međusobnog utjecaja među autoricama, pa samim time i njihova daljnjeg scenskog sazrijevanja.

Muze izvan i unutar muzeja

S obzirom da Perforacije nakon Zagreba nastavljaju s izvedbama u Osijeku, Dubrovniku, Splitu, Rijeci i Zadru, predstave »Igre glasom« i »Tamo vani i ovdje unutra« svakako bih označila kao potencijalne festivalske favorite. Obje predstave, naime, uspješno tragaju za novim stilskim i kompozicijskim formatima, što se recimo ne bi moglo reći za »Jedan ili više vukova« Tanje Vrvilo i Damira Bartola Indoša, kao još jedan od očekivanih premijernih naslova ovogodišnjih Perforacija. Iako smo u »Vukovima« imali prilike susresti dvoje predanih suvremenih performera (Ivanu Krizmanić i Svena Jakira), predstava je istovremeno ponudila i toliku količinu fetišitiziranja vlastitih umjetničkih postupaka voditelja projekta (Indoš i Vrvilo), da mi se iz pozicije vjerne publike navedenog autorskog tima činilo da gledam jednu od beskonačnih repriza izrade jednog te istog »alternativnog goblena«. Tema predstave nesumnjivo je vrijedna pažnje (odnos prema animalnom u djelu Freuda, Deleuzea i Guattarija, Kafke itd.), ali izvedba ne bi smjela biti toliko zasićena tipičnim Indoš/Vrvilo koreografskim, filmskim, zvukovnomodulacijskim i prostornim klišejima. Autorski rad, nadalje, ne bi trebao težiti proizvodnji autorskog stereotipa, ma koliko da je riječ o doajenima nezavisne scene. Dodatno je ironično što bi predstava željela slaviti svekoliku divljinu vukova i šakala, umjesto toga nudeći publici kavez prokušane tehnologije mikrofona, megafona, šahtofona, kamera, projekcijskih površina te drugih priručnih alatki. Upravo u svjetlu toga koliko lako umjetnikov rad može skliznuti u vlastitu muzeizaciju, »Jedan ili više vukova« zaslužuju i oštru kritiku i zahtjev za manje uvriježenim promišljanjem vlastite izvedbene metodologije. Kao festival, Perforacije od jednog dijela svojih umjetnika još uvijek očekuje premalo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.