Zrinka Kolak Fabijan otišla s mjesta ravnateljice GKL: U korijenu svakog uspjeha odnos prema čovjeku

Foto P. Fabijan

Nakon tri mandata na mjestu ravnateljice Gradskog kazališta lutaka Rijeka, glumica i bivša prvakinja HNK-a Ivana pl. Zajca Zrinka Kolak-Fabijan nedavno je otišla u mirovinu. Riječ je o dugom periodu od dvanaest godina, tijekom kojih je riječko Kazalište lutaka ostvarilo zapažene rezultate. Tim povodom razgovarali smo sa Zrinkom Kolak-Fabijan.

Bili ste ravnateljica Gradskog kazališta lutaka Rijeka od 2004. godine. Kako sad gledate na to razdoblje?

– Kad sam se prije dvanaest godina javila na natječaj, i za mene samu to je bilo iznenadno i dosta sam se nećkala da li da to učinim. U to vrijeme privatno sam imala jednu situaciju zbog koje sam naprosto htjela raditi »24 sata na dan«. I moja djeca su mi sugerirala da krenem u nešto novo i pokušam se dokazati. Stariji kolege glumci rekli su mi da je suludo što odlazim s mjesta prvakinje Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca. Ja sam ipak otišla.

Repertoar proizlazi iz osobe

Moram priznati da sam prvi mandat dosta teško odradila, ali to je isključivo bilo vezano uz moj emotivni odnos prema »Zajcu«. Izgubila sam tu veliku pozornicu koja je bila moj način života i moj poziv koji bih uvijek radila. U prvom mandatu sam se osjećala kao da mi je jedna noga u »Zajcu«, a druga u lutkarima. Međutim, već u drugom mandatu sam se u potpunosti predala lutkarskom kazalištu.

Zrinka Kolak-Fabijan rođena je u Vukovaru. Od djetinjstva piše literarne radove, igra u gradskom kazalištu i ima brojne solističke pjevačke nastupe za koje je od 13. godine nagrađivana. Po završetku gimnazijskog obrazovanja, 1968. upisuje u Zagrebu AKFU (danas Akademiju dramskih umjetnosti), studij glume. Na trećoj godini dobiva stipendiju HNK-a Ivana pl. Zajca te po završenom studiju 1972. zasniva stalni radni odnos u riječkom kazalištu. Tijekom tridesetogodišnjega rada igra brojne velike i srednje uloge u Drami i Operi. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja struke i publike. Istodobno sudjeluje u radu različitih tijela Hrvatskog društva dramskih umjetnika (upravni odbor, žiri za Nazorovu nagradu, Nagrada hrvatskog glumišta, Festival glumca itd.) te godinama žirira Lidrano na svim razinama, uključujući i državnu. S GKL-om Rijeka surađivala je desetak godina kao lektor i jezični savjetnik.

Za mene je to bilo jedno predivno iskustvo. Došla sam u krasan, tada mladi kolektiv željan rada i stvaranja. Potrudila sam se da moj posao bude sveobuhvatan, a ne da se svodi samo na program. Nastojala sam da čitav prostor kazališta, koji je skučen i nedostatan, pokušamo maksimalno iskoristiti. U tom smislu dosta je učinjeno. Stvorili smo novi prostor za blagajnu, kupili smo dva kombija, ulagali u tehničku službu i uređenje. Riječko kazalište lutaka doživjela sam kao svoj dom i prostor koji može biti kreativan i poticajan.

Čime ste se vodili u oblikovanju repertoara?

– Došla sam na već postojeći repertoar i nisam – kao što se to često događa – krenula u rušenje zatečenog repertoara. Odlučila sam ostaviti sve predstave koje su dobre i nekad su bile rado gledane. Odlučila sam ostaviti sve ono što je pozitivno. Bili su mi važni i ljudi, odnosno osobe koje ću moći izabrati da režiraju predstave. Moje je mišljenje da repertoar proizlazi iz osobe. Svatko ima svoju poetiku, ideje i viziju lutkarstva. Sve je odraz nekog promišljanja i osobnosti, a iz toga onda ide i ravnanje jednom ustanovom. Tako sam birala i redatelje.

Prvi redatelj s kojim sam surađivala je Zoran Mužić, koji je obnovio sjajnog »Postolara i vraga«. S Laryjem Zappijom našla sam se lako i bez puno riječi. Lary je u našem kazalištu napravio fantastične predstave, poput »Šume Striborove«, »Romea (i Giuliette)« i »Slavuja«.

Onda je tu i Rene Medvešek, za čijeg smo »Velog Jožu« dobili 18 nagrada. Rene je kod nas postavio i »Nadpodstolara Martina« koji je također ovjenčan brojnim nagradama. Rene je posebna osoba i divan čovjek. Razumijemo se kao glumci, a slično je i sa Sašom Anočićem koji je također i glumac i redatelj. On je u našem kazalištu režirao »Pustolovine Toma Sawyera« i »Gullivera u zemlji malih ljudi«.

Moj izbor redatelja, dakle, su ljudi s kojima sam imala prilike ranije surađivati, koji su i redatelji i glumci, a što je najvažnije – zaintrigiralo ih je lutkarstvo koje je posve drugačije od velike scene. Svakako moram spomenuti i Zvonka Festinija i Edija Majarona, dugogodišnje stvaratelje u lutkarstvu, koji su surađivali s našim kazalištem.

U hrvatskom vrhu

S nama su radili i Žak Valenta i Mojca Horvat, a ne smijem preskočiti ni Serđa Dlačića – domaću snagu GKL-a. I predstave koje smo ostvarili vlastitim snagama rado su gledane. Neke predstave donijele su nam nagrade, a druge su kroz interes publike dale svoj prinos. Istaknula bih da smo u proteklih dvanaest godina dobili 66 nagrada. Mislim da je to dosta značajan pokazatelj.

Pokušali ste ostvariti i lutkarsko kazalište za odrasle.

– Žao mi je što to nisam uspjela realizirati. Osnovni je problem nedostatak prostora. Nama su ipak prioritet naše lutkarske predstave, koje igramo svaki dan u jutarnjim i večernjim terminima. Trebali bismo imati veliku tehniku da rušimo jednu scenografiju i radimo novu navečer. Osim toga, odrasla publika baš i ne voli sjediti na ovim dječjim klupicama u našem kazalištu. Predstava »Romeo (i Giulietta)« bila je primjer lutkarskog kazališta za odrasle. Nakon nje u Hrvatskoj se pojavio još pokoji pokušaj, no onda je sve zamrlo. To je šteta, jer je lutkarstvo za odrasle ogroman prostor gdje bi lutkarstvo jako puno moglo napraviti. Lutkarstvo općenito zaslužuje daleko više uvažavanja i trebalo bi biti u puno boljoj poziciji nego što je sada. Uvijek se smatra da je to kazalište za djecu, za koje nisu zainteresirani oni koji nas financiraju, pa ni mediji. Vidljivo je to i u Novom listu, gdje se našim lutkarskim predstavama posvećuje manje prostora nego nekim drugim kazalištima. I to je pokazatelj koliko te vrednuju, što nije u redu.

U proteklih 12 godina ostvarena su i brojna gostovanja.

– Gostovanja su za Gradsko kazalište lutaka Rijeka važan segment. Manji smo kolektiv, pa lakše organiziramo gostovanja. Trudimo se gostovati jer tako pronosimo poetiku, vrijednosti i dosege našeg kazališta. Mislim da smo posljednjih godina pokazali da spadamo u sam vrh hrvatskog lutkarstva. Jedini iz Hrvatske otišli smo na Svjetski kongres i festival UNIMA-e u Kini i dobili nagradu. Gostovanja su važna i zbog razmjene iskustava i susreta s drugim kazalištima.

Revija lutkarskih kazališta također je odlično osvježenje, jer naša publika tako ima prilike vidjeti različite poetike i postoji mogućnost usporedbe. Imamo mnogo poziva za gostovanja, no dosta toga moramo otkazivati jer nema sredstava. Tijekom ovih 12 godina gostovali smo u Italiji, Srbiji, Francuskoj, Albaniji, Češkoj, Poljskoj, Sloveniji, BiH, Litvi, Mađarskoj, Kini… Odigrali smo 32 premijere i imali 9 obnova, što je ukupno 41 predstava, dakle u prosjeku tri na godinu.

Talenti oko nas

Kako Vam je pošlo za rukom da – unatoč tome što su sredstva za Gradsko kazalište lutaka Rijeka iz godine u godinu sve manja – realizirate monografiju kazališta, svečani zastor Voje Radoičića i film o GKL-u?

– To ponajviše možemo zahvaliti nagradama Primorsko-goranske županije. Iz sredstava za nagrade najvećim smo dijelom sve to postigli. Jako sam ponosna na našu monografiju, s kojom smo odradili veliki posao. Sredili smo i arhivu, a film smo također napravili iz arhivskih razloga.

U jednom trenutku sam shvatila da još uvijek imamo živuće ljude, koji su bili na izvoru kad se ovo kazalište stvaralo. Iskoristili smo zadnji trenutak da ti ljudi daju izjave i imali smo sreću da smo ih zabilježili jer danas neki od tih ljudi više nisu među nama.

Nedavno smo snimili i kompletan proces rada na predstavi »Snjeguljica d.d.« Taj materijal bi trebao biti gotov ovih dana. Bit će to značajan zapis kako se radi jedna lutkarska predstava.

Realizirali smo i svečani umjetnički zastor Voje Radoičića, čija je poetika bliska lutkarskom kazalištu. Drago mi je da je ovaj veliki umjetnik pristao raditi zastor za naše kazalište. Nema ga niti jedno drugo lutkarsko kazalište u Hrvatskoj.

Neke predstave realizirali ste i vlastitim snagama u kazalištu.

– Puno je talenata oko nas, samo ljudima treba dati šansu. Dali smo mogućnost našim glumcima-lutkarima da se okušaju i u mjuziklu »Pepeljuga«, da pokažu da znaju plesati i pjevati. Otvorila sam sve opcije da ljudi pokažu što mogu. Jednu predstavu možemo u potpunosti napraviti s vlastitim snagama. Imamo radionicu za izradu lutaka i scene, imamo ljude koji pišu tekstove, glazbu i režiraju. Danas kad je ovako teško, to je velika prednost i to treba poštovati. S ljudima se samo treba ponašati ljudski. U korijenu svakog uspjeha je odnos prema čovjeku.

Trudila sam se u ovih 12 godina da ljude uvažavam i poštujem. U našem kazalištu svaki čovjek ima svoj prostor djelovanja. U svakom kazalištu bez tog jednog kotačića nema kazališta. Samo iz kreativne atmosfere i dobrih međuljudskih odnosa može se stvoriti dobra predstava.

Kakvi su Vam planovi nakon odlaska u mirovinu?

– Proteklih sam 12 godina bila isključivo orijentirana na ovo kazalište, pa sam neke stvari propustila. Prije svega namjeravam se posvetiti čitanju knjiga, a tu su i odlasci na predstave i izložbe, druženje s prijateljma i naravno obitelj. Još uvijek sam čvrsto u kazalištu lutaka i moram doći k sebi, promijeniti navike. O glumi trenutačno ne razmišljam. Vrijeme će donijeti svoje.