Kazalište Trešnja

“Zora riđokosa i njezina banda”: Predstava na koju bi trebalo voditi sve generacije školske djece

Nataša Govedić

Sve generacije školske djece vrijedilo bi odvesti na predstavu Renea Medvešeka u Trešnji, ne samo zato što je u njoj vođa pravednosti jedna četrnaestogodišnja djevojka, nego i zato što zanos glumačke ekipe djeluje zarazno na publiku



Roman židovskog komunista Kurta Helda (pseudonim Kurta Kläbera) pod naslovom »Zora riđokosa i njezina banda« napisan je ratne 1941. godine. Tekst je za vrijeme nacističke Njemačke bio zabranjen i javno spaljivan (pisac je već živio u švicarskom egzilu), ali nakon Hitlerova pada u Njemačkoj je doživio četrdeset izdanja, postavši jedan je od klasika svjetske književnosti za djecu. Na hrvatski nije preveden nikada, unatoč tome što se radnja događa u Senju (koji je autor osobno posjetio), i to prema pišćevim sjećanjima na dokumentirani susret s tamošnjom napuštenom i nezbrinutom djecom na tvrđavi Nehaj.


Razloge zašto je napisao »Zoru riđokosu« ovako je objasnio: »Djeca su me navela da pišem o djeci. U naše su švicarsko selo početkom Drugog svjetskog rata dospjela kao beskućnici, bez roditelja, pravi stradalnici ratnog razaranja. Za njih nije bilo nikakvih knjiga, pa sam zaključio da bih nešto trebao sam napisati. Pisao sam svake noći, jer su svakog jutra u deset sati oni stajali pred mojim balkonom i vikali – Pričaj dalje!«.


Sjajne uloge


Ženski »Robin Hood«, međutim, u mnogim se totalitarnim zemljama smatrao štivom koje bi moglo navesti omladinu na pomisao da odrasli zbilja trebaju brinuti ne samo o ratnoj, nego i mirnodopskoj siročadi, kao što bi i bogati mogli izdvojiti novac za siromašne, zbog čega stupanj otvorenosti neke sredine možemo mjeriti upravo po tome kakav su tretman u njoj imale emancipatorske knjige poput »Pipi Duge Čarape« ili »Zore riđokose« (»Pipi Duga Čarapa« i danas se u mnogim hrvatskim školama čita u starijem, cenzuriranom izdanju i s komentarima nastavnica o njezinoj preveliko samosvojnosti, samim time i »nepodobnosti«). Heldova je knjiga još važnija jer se u njoj promišlja status djece/egzilanta, kao i tema pritiska korporativne logike na lokalne ribare, čemu odolijeva samo jedan član zajednice, ujedno i zaštitnik djece.




Redatelj Rene Medvešek i scenografkinja Tanja Lacko čitav su senjski kontekst izgradili pokretnim, sklopivim ljestvama na različitim lokacijama scene i gledališta, s razoružavajuće bezrezervnim pristankom na dječju perspektivu borbe za pravdu i slogu. Sjajnu glumačku ekipu predvode Dubravka Lelas u roli opore, srčane i hrabre Zore te Branko Babić kao strastveni Branko, uz Tomislava Rališa koji je ovom predstavom napravio ulogu karijere: naizgled mrkog i potisnutog, duboko melankoličnog i ranjenog, no iznutra iznimno solidarnog i suosjećajnog ribara Gorjana.


Izvrsne glumačke humorne minijature izradili su Tvrko Jurić (ribar Radić), Radovan Ruždjak (gradonačelnik) i Daria Knez Rukavina (Parona Karaman). Čitava je glumačka ekipa budna, entuzijastična i složna: Aleksandra Naumov (Nikola), Matija Čigir (Đuro), Paško Vukasović (Pava), Karla Brbić (Zlata), Ana Vučak (Kata) i Sanja Hrenar (Stipa). Nema uloge u Medvešekovoj predstavi u kojoj glumac nije suautorski unaprijedio svoj lik, a posebno je važno što dvoje »zlikovaca«, dakle Radovan Ruždjak kao bandićevski tip slatkorječivo korumpiranog gradonačelnika i Daria Knez Rukavina kao opaka bogatašica i ucjenjivačica, s pravom mjerom humora prokazuju himbu vlasti.


Škola afekata


Pravi je krimen kakve sve »predstave za djecu« inače u Hrvatskoj (pa i u kazalištu Trešnja, s nepodnošljivo konzervativnim »Snjeguljicama« i »Pepeljugama«) gledaju školarci i s koliko se malo promišljenosti i profesionalnosti često pristupa profesiji stvaralaštva za djecu. Medvešekova predstava, uz hvalevrijednu suradnju Dubravka Mihanovića kao dramaturga, Ane Medvešek kao jezično veoma senzibilne prevoditeljice, Barbare Bourek kao kostimografkinje, Pravdana Devlahovića kao suradnika za pokret te Aleksandra Čavleka kao oblikovatelja svjetla, prolazi najzahtjevnije kriterije koje postavlja i kazalište za odrasle.


Sve generacije školske djece vrijedilo bi odvesti na ovu predstavu, ne samo zato što tematizira prave probleme svakog vremena (pod čime prvenstveno mislim borbu protiv licemjerja, u korist međusobnog suosjećanja), i ne samo zato što je u njoj vođa pravednosti jedna četrnaestogodišnja djevojka, nego i zato što zanos glumačke ekipe djeluje zarazno na publiku, približavajući umjetnosti kazališta čak i one koji mu najviše oklijevaju prići.


Medvešek razumije da je kazalište medij u kojem čovjek najintimnije radi s drugim čovjekom, bez ikakve dodatne i spektakularne rekvizite, naprosto iznutra probijajući barijere zatvorenosti i zatomljenosti.


No predstava nije bila ispraćena ovacijama publike samo zbog svoje nesumnjive tehničke i konceptualne dorađenosti, nego i zbog emocionalne snage koju prenosi preko rampe. Govoreći o tome da svako umjetničko djelo uči svog čitatelja ili gledatelja kako misliti i osjećati, »Zora riđokosa« u Medvešekovoj režiji uči publiku kako transformirati bol u suradnju i kako izgraditi povjerenje doslovce na ruševinama; u traumatičnoj izolaciji od bilo kojih institucija koje su formalno zadužene da brinu o djeci (obitelj, škola, skrb šire zajednice). Transformacija tragedije isto je onoliko ogromna vrijednost, koliko i često nezadovoljena ljudska potreba.


Zamislite lektiru u kojoj ne bi prevladavale klinke kojima je životni ideal imati dečka, nego klinke poput Zore riđokose, kojima je životni ideal imati družinu odanih prijatelja i s njome stvarati pravedniji svijet. Takve priče i predstave još uvijek su velika iznimnka, a ne standard. U međuvremenu, sve generacije gledatelja izazivam da pogledaju »Zoru riđokosu i njezinu bandu«. Borbenost umjesto kolektivne depresije: nije li to najbolja preporuka?