Povod za razgovor sa Zlatkom Vitezom, utemeljiteljem i umjetničkim ravnateljem Glumačke družine Histrion, dvije su obljetnice – četrdeset godina od prve histrionske predstave u Valunu i trideset godina održavanja Zagrebačkog histrionskog ljeta. Kako priliči slavljeničkom duhu, razgovor smo pokušali distancirati od dnevne politike i drugih angažmana ovoga redatelja i glumca. Pokušaj nije uspio, s obzirom da je politiku od Viteza teško odvojiti, kao i Viteza od politike.

– Još je Branko Gavella 1925. godine, kad je pronašao komediju Tituša Brezovačkog, ustvrdio da je to njegovo najbolje djelo, ali oduševljavajući se i jezikom kojim je napisan »Diogeneš« doslovno je rekao: »Ja sam uvjeren, da u tome ne pretjerujem, kajkavci su imali ono što mi još danas nemamo, pravi književni jezik«. Mene, kad razmišljam kako postaviti »Diogeneša«, prije svega oduševljava, kao kajkavca, jezična strana te komedije »pune slatkog govornog čara« (Gavella).

Granice dobrog ukusa

A što se tiče posebnosti najnovijeg »Diogeneša«, želja mi je bila s glumačkom ekipom vratiti se stilski na naše početke od prije četrdeset godina. Pojednostavljeno rečeno: to je brza gluma, puna tempa, sa satiričnim žalcima koji aludiraju na današnje vrijeme, manje pučka, a više kabaretska… U svakom slučaju, predstava koja može plijeniti pozornost i djeteta, ali i doktora znanosti.

Kritika Vam zamjera beskrupulozni obračun s političkim neistomišljenicima – Oliver Frljić je u Vašoj režiji mrtvi štakor u bijelim gaćama, kritičar Tomislav Čadež nazvan je Smrdežom, a na Vitomiru Lončar aludira histerični kor vještica potpisan je kao »Slamka spasa d. o. o.«. Ne mislite li da ste time prešli granicu dobroga kazališnog ukusa?

– Nisam nikada pročitao da je Nataša Govedić stala u moju obranu kad su me Čadež i Frljić besramno blatili ne dajući im nikakvog povoda za to, a vidim da ni vi ne mislite da su blaćenjem moje pozamašnosti oni prešli granicu dobrog ukusa, nego sam po vama to ja. Kako bilo da bilo, histrionska publika na moju histrionizaciju reagira smijehom i pljeskom.

A što se tiče »Slamke spasa«, Govedićka je u svojoj mrziteljskoj glavici i to krivo protumačila. U mojoj predstavi to znači da dajemo podršku Vitomiri Lončar i njezinoj kolumni »Slamka spasa«. 

Kazališna kritičaraka Nataša Govedić Vam zamjera da »gradite specifičnu ideologijsku pozornicu etnografskog narcizma, a ne kazalište«, odnosno da ste sebeljublje zamijenili s domoljubljem. Kako to komentirate?

– Pa kako mogu komentirati takvu bedastoću. Zna se vrlo dobro tko je i što je sve Zlatko Vitez učinio za hrvatsko glumište, ali i u hrvatskoj politici, a tko je i što je uradila za teatrologiju jedna kritičarka koju velika većina kazališnih umjetnika smatra narcisoidnom osobom. Konačno, za moju predstavu »Kroatenlager« rađenu po Krležinim tekstovima napisala je da je mišljena sa ustaških pozicija. Krleža i ustaštvo! – rekli bi Srbi: »Idi bre, pa se leči!«.

Vratimo se povodu razgovora, GD Histrion je 11. srpnja obilježio točno 40 godina od prve predstave, »Domagojade«, odigrane u Valunu na Cresu. Kako je sve počelo?

– Nismo slučajno izabrali Valun kao mjesto gdje smo odigrali svoju prvu predstavu. Mnogi turisti koji u Valun dolaze vjerojatno i ne slute da je tu smješten jedan od najstarijih glagoljaških epigrafskih spomenika u Hrvata, te pripada drugoj polovici XI. stoljeća.

Život u potpalublju

Pamtim i staru braceru »Ljuboman« čiji je vlasnik bio Zlatko Čikarela iz Ždrelaca na otoku Pašmanu. Od komfora, kao uostalom na svim kasnijim histrionskim brodovima, nije bilo ništa. Dvanaest improviziranih kreveta bilo je smješteno u utrobi bracere koja je tijekom godine prevozila pijesak. Život u potpalublju, neprospavane noći i jedan neopisivi doživljaj koji je Histrione toliko puta vraćao ponovno na brod i nove turneje.

S Histrionima nisam učinio ništa posve izvorno epohalno. Pučko glumište postoji odvajkada uz ono »posvećeno, ugledno«, konačno teatar bez redatelja živio je sasvim pristojno dva tisućljeća. Žitelji mini-gradića, ali i zaseoka, zacijelo će reći kako im je »Histrion« prvi put donio kazalište i to u dosluhu s duhom podneblja, a čini mi se najvažnije od svega, učinio je glumce zadovoljnima.

Kakav Vam je bio plan i cilj te davne 1975. godine i jeste li mogli zamisliti da će projekt biti toliko dugovječan?

– Naravno da ne. Morate znati da nakon velikog uspjeha naše prve predstave »Domagojada« Borisa Senkera, Tahira Mujičića i Nine Škrabea na MESS-u u Sarajevu 1976., kada smo nagrađeni Zlatnom maskom za najbolju predstavu od žirija kritičara, te Zlatnim vijencem za najbolju ulogu kojom je nagrađen Žarko Potočnjak, a pogotovo nakon druge predstave »Krnjeval« Sjepana Šešelja, na nas kreće prava politička hajka političkih struktura i, kako smo tada nazivali te ljude, »policajaca duha«. Optužnica uperena protiv nas je bila najgora moguća iz tog vremena – hrvatski nacionalizam. Htjelo nas se doslovno zatrti. No ja se nisam dao impresionirati od ondašnjih vlastodržaca i bez obzira što su nam ukinuli i onako mizerne subvencije, sačuvao sam histrione, a kao kruna našeg postojanja 2007. godine uspjelo mi je izboriti se i za kazališnu zgradu u Ilici 90. To je danas najgledanije i najpopularnije kazalište u Zagrebu – Histrionski dom. 

Je li bilo teško doći do kazališnog prostora?

– Da, bilo je teško. Često puta i mučno. Da nije bilo gradonačelnika Milana Bandića ne vjerujem da bi i dan danas imali svoje kazalište. Takozvani »prijatelji« su se uglavnom micali od mnogobrojnih problema vezanih za izgradnju Histrionskog doma, no bio sam uporan i »ambiciozan«, a davno je još Montaigne ustvrdio: »Ambicija nije porok malih ljudi!«

Poetika Histriona

Kako biste opisali poetiku Histriona? Koliko Vam je važan pučki teatar i kajkavska književna baština?

– Pa prije svega Histrioni su stvorili osobit »glumački stil« koji je dopuštao znatno više od kako-tako normirane estetike. Bilo je u tome, naravski, i pretjerivanja, prekomjernog iskorištavanja glumačke slobode, pa to je konačno pravilo svakog prevrata, zar ne?

Zato su predstave Histriona lako komunicirale sa svim razinama gledatelja. Ideje, ako hoćete i politički angažman, bile su ugrađene u sve naše predstave, ali utjelovljene u obličju starom barem dva tisućljeća, progovarale su univerzalnim prajezikom teatra. Željeli smo pokazati i dokazati kolika je snaga konvencije i tradicije u glumištu. Čini mi se da smo uspjeli u tome, a sudeći po odazivu gledateljstva poetika Histriona se dobro nosi i sa današnjim vremenom.

Koliko su Histrioni odigrali predstava, koliko su mjesta posjetili, koliko je glumaca kroz ovo kazalište prošlo? Koga biste izdvojili kao doajene histrionskog glumišta? I koje su predstave bile najgledanije i najposjećenije?

Kazali ste da su predstave izvođene i po stotinjak puta. Danas je to velika rijetkost. Zašto je to tako?

– Histrionske predstave i danas dostižu brojku od stotinjak izvedbi, jer osim što igraju u Histrionskom domu, mogu ih vidjeti i žitelji diljem Hrvatske. Nisu opterećene glomaznim scenografijama i tehničkom kompaserijom, a vode se Brechtovim načelom da budu prije svega zabavne i poučne. Naravno, bez zavidnog glumačkog artizma one ne bi bile toliko gledljive. Mi s gledanošću problema nemamo, a zašto intendanti nekih naših nacionalnih kazališta prave predstave koje nitko ne želi gledati to biste ipak trebali pitati njih.

Vrhunci glumišta

Koja su najvažnija dostignuća GD Histrion?

– Smatram da su histrionske predstave »Domagojada«, »Glumijada«, »Krležijada« i »Hamlet« vrhunci hrvatskog glumišta unazad 40 godina histrionskog postojanja. Ovjenčane su i mnogobrojnim nagradama i priznanjima, a najdraži mi je kompliment koji sam ikad čuo za svoje predstave izrekla jedna gospođa kad smo bili na gostovanju po Americi s »Hamletom« – »Pa u kazalištu može biti i lijepo!«

Duško Ljuština primijetio je da su Vam se sve kazališne želje (da dobijete dom, zaigrate na Brijunima i kao teatar Nagradu grada Zagreba) ispunile ne u HDZ-ovim mandatima, već u onima SDP-a. Je li to točno? Ako jest, kako komentirate tu ironiju sudbine?

– Pa to je u jednom »nadahnutom« trenutku potpomognut gemištima izrekao Duško Ljuština, iako to baš nema nikakve veze sa stranačkim angažmanima. Kao prvo, meni Brijuni nisu trebali, nego su mene trebali Brijuni. Prvo kao glumca za ulogu Markiza de Sadea i to, prije svih, Lenka Udovički i Rade Šerbedžija, a Ljuštini sam trebao da popravi »krvnu sliku« Ulyssesa jer se naveliko i govorilo, a bogme i pisalo, da je Ulysses srpska teatarsko-turistička destinacija.

Što se tiče »Histrionskog doma«, već sam rekao da je tu ključnu ulogu odigrao gradonačelnik Milan Bandić koji je na novinske prigovore da gradi kazalište nacionalistu Vitezu, odgovorio: »Ne gradim kazalište Vitezu nego kulturnoj instituciji grada Zagreba – Zlatku Vitezu«.

Požalili ste se na društveni tretman Histriona. Budžet Vam je u slavljeničkoj godini skresan za 40 posto, zbog čega ste proljetos odbili Nagadu grada Zagreba. Trenutačno, kao savjetnik gradonačelnika za kulturu, imate bolju platformu za rješavanje stasusa GDH? Kakve su šanse da dođete do prihvatljivog rješenja?

– Eto, Nagradu grada Zagreba upravo mi je uručio gradonačelnik na otvaranju Histrionskog ljeta i bilo je jako svečano i lijepo. A djelatnici ureda za kulturu osmišljavaju rješenje kako bi se omogućila normalna djelatnost Histrionskog doma u našoj slavljeničkoj godini.

Purgerski skepticizam

Kao »friški« savjetnik gradonačelnika za kulturu trudit ću se za pravednije financiranje kulturnih institucija, a napose ću biti osjetljiv na privatne inicijative, što dosada nije bio slučaj. Još su sve te činovničke institucije koje odlučuju o kulturnom životu države i gradova duboko u – socijalizmu. To treba mijenjati.

Ove godine slavite i 30 godina postojanja Zagrebačkog histrionskog ljeta. Kako ste se odlučili pokrenuti ovu manifestaciju i kako je 1985. godine u Zagrebu izgledala ljetna kulturna, kazališna ponuda?

– Pa uglavnom se pisalo i govorkalo: »Opet Vitez juriša na vjetrenjače!«, klasični purgerski skepticizam je jamrao: »Ma, ne bu niš od toga!«. Da, bilo je teško u početku, ali se već iduće godine stvar utemeljila i zahuktala.

Danas »Zagrebačko histrionsko ljeto« ima svoju vjernu publiku, pa čak bih mogao ustvrditi da jedan dio te populacije dolazi samo jednom godišnje u kazalište, a to je njima, pa i čitavim obiteljima, koji dolaze sa unučadi i djecom – kazališni provod. Danas je kulturno ljeto bogato i raznovrsno. Uz »Večeri na Griču« tu je scena »Amadeo«, pa Teatar »Exit«, pa večeri na Štrosu, pa filmske projekcije na Tuškancu, pa Jarun, Maksimir… Bogati i raznovrsni programi, rekao bih – za svakog po nešto.

Histrioni su često bili na ramenima poeta. Stihove su vam ispisali važni hrvatski pjesnici poput Mrkonjića, Popadića, Dedića, iznimno naklonjen Vam je bio i Gotovac. Kakve su, odnosno kakve su bile, Vaše umjetničke i osobne relacije s tim ljudima?

– Vlado Gotovac je smatrao da sam član njegove obitelji, pa iako smo se sa dolaskom demokratskih promjena politički razišli – poznato je da sam se priklonio Tuđmanu i njegovom pokretu – ostali smo u korektnim odnosima. U »Histrionskom domu« u znak sjećanja na velikog pjesnika igramo predstavu »Moj slučaj« koju je sjajno uradio Boris Svrtan, koji i igra samog Gotovca. Dosad je izvedena više od 50 puta.

Arsen je kućni skladatelj Histriona, eto i u »Diogenešu« odzvanja njegova prelijepa glazba. S njim je bilo i nesporazuma, jer kako kaže Krleža: »Kazalište je poprište gdje ima puno dima, baruta i vatre…«. Sad je trenutno na liječenju, ja i Histrioni mu želimo brzi oporavak i svako dobro.

Koji su histrionski planovi za budućnost?

– U pripremi je monografija na kojoj već punom parom radi urednica Grozdana Cvitan. Na ljetnu turneju Histrioni su već krenuli iz Gospića 15. srpnja i premijerno odigrali »Ne plaćamo, ne plaćamo« u režiji Ivice Kunčevića. Radi se o crno-humornoj predstavi koja govori o ljudima na rubu egzistencije koji više nemaju ni za hranu. To je predstava koja o ozbiljnim stvarima govori na zabavan i duhovit način. Obići će tijekom ljeta čak 24 mjesta, a zagrebačka premijera bit će na otvorenju »Bobijevih dana smijeha« 16. listopada.

S »Garderobijerom« ste se 2009. nakon 40 godina oprostili od glume, no ovoga ste proljeća zaigrali u Histrionskom domu u nogometnom kabareu »U Plavom podrumu« Nina Škrabe. Nedostajale su Vam daske?

– Ne, nisu. Igrom slučaja glumac koji je trebao igrati tu ulogu je odustao od nje i nije bilo druge nego spašavati predstavu jer smo vrlo brzo s njom otvorili festival kabarea »Gumbekove dane«. Sudeći po reakcijama publike čini se da još nisam zaboravio glumiti, a o sjajnim reakcijama i čestitkama na »Diogeneševoj« premijeri izgleda ni – režirati.