Situacija je nažalost takva da se u smislu plesačke i koreografske profesije riječka scena nije realizirala unatoč svim nastojanjima, pokušajima i svim poduzetim inicijativama. Rijeka se suočava s nedostatkom profesionalnog kadra, manjkom jače strategije i tek simboličnim financiranjem plesne umjetnosti. Rezultat je opadanje kvalitete
Tjedan suvremenog plesa ove je godine doživio svoje 30. jubilarno izdanje, a ova manifestacija od 2006. godine prisutna je i u Rijeci. Za to je zaslužan i nezaobilazni akter riječke plesne scene Žak Valenta, s kojim ovim povodom razgovaramo o Tjednu i perspektivama plesne umjetnosti u Rijeci.
Postoji i dio Tjedna koji ljudi nešto manje percipiraju, jer su uvijek zvijezde u prvom planu, a to je cijeli edukativni segment, koji nije važan samo za publiku, nego i za plesače i koreografe. Treba istaknuti i da su svi hrvatski plesni umjetnici i koreografi pomalo proizašli iz Tjedna suvremenog plesa, uključujući i riječke autore. Tjedan je zagrebačku plesnu scenu učinio vidljivom i ona je danas snažna, ne samo u smislu plesača i koreografa, nego i infrastrukturno.
Stagnacija Rijeke
Upravo je Tjedan omogućio trenutak u kojemu Zagreb ima vrlo moderan i respektabilan plesni centar, koji se doduše gradio osam godina, ali meni iz pozicije Rijeke to izgleda kao znanstvena fantastika. Tjedan je također podupro i na kartu postavio i Zagrebački plesni ansambl, profesionalni ansambl u kojemu plesač doista može raditi i živjeti od plesa. Ovaj je festival kroz edukativne programe jako utjecao na plesačke tehnike i sposobnosti plesača, a o koreografima da i ne govorimo. Moramo spomenuti i razne vrste programa međunarodnih razmjena i slanja plesača na školovanje u inozemstvo.
U okviru Tjedna suvremenog plesa u Rijeci od 2006. godine nastupili su: Random Dance, Rob List, Karina Holla, Thomas Noone Dances, Trafik, Irma Omerzo, Roberta Milevoj, Petra Zanki, Prostor plus, Molekula, Mila Čuljak, Jasna Vinovrški, Dalija Aćin, Plesni centar Tala, Škola za ritmiku i ples, Daniel Leveille, Aleksandra Janeva, Selma Banich, Sanja Tropp Freuhwald, Compania Paulo Ribeiro, Dance Theatre i Michael Lazic, GTURN – Goran Turnšek, Histeria Nova, Žak Valenta – Marko Kalc, Lanonima Imperial, WARP2 – mladi riječki autori, Protein Dance, Liquid Loft, Senka Baruška, MASA Dance Company, David Zambrano, Osnovna škola za klasični balet i suvremeni ples OŠ Vežica…
Mislim da je osovina Zagreb – Rijeka intelektualno i kulturološki najjača osovina koja može u ovoj državi funkcionirati. Zato bi se trebalo ozbiljnije pozabaviti partnerstvom Rijeke i Zagreba, ne samo oko Tjedna, nego i oko neke moguće zajedničke strategije razvijanja plesa u bliskoj budućnosti.
Situacija je nažalost takva da se u smislu plesačke i koreografske profesije riječka scena nije realizirala unatoč svim nastojanjima, pokušajima i svim poduzetim inicijativama. Rijeka se suočava s nedostatkom profesionalnog kadra, manjkom jače strategije i tek simboličnim financiranjem plesne umjetnosti. Rezultat je opadanje kvalitete. Plesači ne provode dovoljno vremena u dvorani i ne razvijaju plesačku tehniku u onom potencijalu koji je potreban da bi se ples prezentirao na jednoj višoj razini. Pokušaji izvedbenih praksi postoje, ali ples zahtijeva vrijeme posvećeno treningu i edukaciji. Bez toga svi pokušaji teoretiziranja i razmišljanja o izvedbenim praksama padaju u vodu.
Staromodna crta
S druge strane, važna je podrška i prirodna oslonjenost na Zagreb. Kao što osovina Rijeka – Zagreb funkcionira unutar plesne azjednice, tako može biti i nositeljica jače i vidljivije riječke scene. Važno je da Rijeka napravi napor da iznjedri još koju izvedbenu scenu. Vrijeme je da izvedbeni prostori dođu na red.
Možda će zvučati kritički prema riječkim vlastima, ali i mi plesači želimo jednake uvjete kao i sport. U sportu imamo olimpijske bazene, dvorane, financiranje i sve ostale resurse i sretni smo s rezultatima, dok u plesu rezultati dolaze bez podrške i ne prepoznajemo ih. Dakle, potrebna je konkretna investicija u smislu novog kazališnog prostora.
Zagrebački plesni centar servisira više od 1.000 polaznika samo edukativnih programa, a mjesečno ima više od 20 izvedbi u svom prostoru i oko 200 gledatelja po izvedbi. To povlači i financiranje iz EU fondova, mogućnost rezidencija i slično. Onda to postaje jedan ekonomski resurs koji prima, ali istovremeno i proizvodi sredstva za scenu. Mislim da bi i u Rijeci trebalo razmišljati u tom smjeru.
Potrebno je i prepoznati ljude koji tako nešto znaju raditi. Ponekad imam osjećaj da je Rijeka previše konzervativna i da se boji svakog tko pokušava raditi iz nezavisne pozicije. Rijeka ima tu pomalo staromodnu crtu autoritativnog vladanja koja joj nikako ne pristaje. Ljude bi trebalo cijeniti po rezultatima, a ne po kompatibilnosti s pozicijama upravljanja koje su vrlo tradicionalne.
