Teatar Exit

Vožnja prema sebi: Bili smo na premijeri “Taksimetra” Matka Raguža

Nataša Govedić

»Taksimetar« funkcionira kao prepoznatljivo exitovska predstava: glumački nijansirana, socijalno angažirana, alergična je na jeftinu poučnost, a opet po nizu parametara pedagoški osviještena. Ponovno se pokazuje da je jaka strana Raguževe režije rad s glumcem



Teatar Exit premijerno je izveo predstavu »Taksimetar« slovenskog autora Gorana Vojnovića. Matko Raguž, ravnatelj Teatra Exit i redatelj najnovije Exitove premijere, započinje još jedan ciklus oplemenjivanja domaće sredine tekstovima i izvedbama koje odgajaju publiku već i samim načinom na koji otvaraju međuljudske odnose. Ispod malih ispada mržnji, prezira i agresija, naime, nije velika osuda svijeta, nije potreba tuđeg okrivljavanja, nego toplina priznavanja i dijeljenja raznolikih unutarnjih povreda. Međusobne otvorenosti oko nesnalaženja. Žalovanja.


U tom zajedničkom traganju za unutarnjim kompasom dvoje likova na sceni manje je bitna duga serija glumačkih portreta korisnika taksi-usluga (premda presvlačenje kostima i brze promjene socijalnih maski svakako predstavljaju glumački izazov), a daleko se značajnijom čini kazališna metoda sondiranja dvije znatno dublje osobne veze. Obje ulaze u politike i etike očinstva. Jedna veza pokušava premostiti krizu oca taksista u odnosu s posvojenim sinom. Druga također gradi relaciju otac/sin, ali u njoj isti taksist polako i s mukom prepoznaje vlastitog biološkog te prije mnogo godina napuštenog sina (dijete razorenog braka), sada ga upoznajući u posve nepredviđenom kontekstu.


Odlasci


Kao i u odličnoj beogradskoj predstavi »Kafa i cigarete: Pozdrav iz Beograda« Ateljea 212 (redateljice Mie Knežević), gdje se gotovo svaka glumačka priča tiče neke vrste dovršene ili započete emigracije, tako i »Taksimetar« pripovijeda o društvu koje se raselilo, s nepovratno bolnim posljedicama razdvajanja obitelji i prijatelja. Ne samo da se lik taksista u izvedbi Zijada Gračića odselio iz Slavonskog Broda u Zagreb, nikad se više ne vrativši kući, nego je stalni život na cesti metafora gubitka bilo kakvog mjesta koje bi protagonist mogao zbilja smatrati »svojim«.




Gračić igra čovjeka koji se ni u periodu od devetnaest godina na cesti nije uspio snaći ni oporaviti. Na samom početku predstave, kolega mu nudi taksimetar koji omogućava potkradanje putnika. Taksist nerado pristaje i čitavu je predstavu moguće tumačiti i kao njegov eksperiment sa sitnim kriminalom, od kojega na kraju odustaje. No, predstava prati i borbu taksista s vlastitim predrasudama prema djeci za koju je očinski odgovoran, što također završava pobjedom prihvaćanja, a ne odbacivanja svega onoga što kod drugih ljudskih bića nikako ne možemo do kraja shvatiti.


I lik sina napisan je etički osjetljivo: njegov je izbor iskušavati svog biološkog oca upravo kroz očeve najrigidnije predrasude, na taj način provjeravajući mnogo više od očeve tolerancije prema marginaliziranim socijalnim skupinama. Mladi glumac Robert Budak briljantno igra upravo završno samoraskrinkavanje ili ranjivost djeteta čija je najteža životna bitka pogledati u oči osobi koja ga je napustila. Tome nasuprot, Zijad Gračić utjelovljuje nesretnog čovjeka koji ostaje zarobljen u svojim nesigurnostima i krivnjama, ali ipak u ključnom trenutku uspijeva sinu pokazati otvorenost i naklonost.


I Budak i Gračić dobro su odabrani za uloge koje nose, pri čemu Budak plijeni pozornost osobitim hamletovskim prkosom ili voljom za izazivanjem i osporavanjem licemjerja kakvu već dugo nismo imali prilike vidjeli među mlađim generacijama. Među glumcima postoji i raskorak u tome kako pristupaju tipovima koje igraju. Gračić traga za svojevrsnom dokumentarnošću iskustva vozača taksija, s volanom koji steže u rukama i čestim okretanjem glave prema »ostatku prometa« koji navodno prati u malom scenskom retrovizoru. Budak igra na brzu fizičku i dikcijsku karikaturu, pri čemu mu nije bitno sjedi li na automobilskom sjedalu ili na visokom barskom stolcu. U oba slučaja uspio bi dočarati svoj lik u vožnji taksijem.


Komorna terapija


Redatelj Matko Raguž predoslovan je u postavljanju na pozornicu kostura taksi-vozila (sjedala bez karoserije). Stari je kazališni trik dopustiti gledateljima da sami zamisle prostor izvedbe, naznačujući ga tek komadićem rekvizite. Mašta gledatelja zaslužuje malo slobodnog leta. Tome nasuprot, doslovno citiranje automobila na sceni umrtvljuje pozornost ili je odmiče od neposrednosti glumačke igre prema nespretnoj scenografiji. Drugi problem predstave je korištenje glazbe kao montažnog principa u svim međuprizorima, na isti način na koji se nekoć u amaterskim produkcijama repetitivno gasilo svjetlo ili spuštao zastor: samo zato jer nekako mora doći do promjene prizora.


Redateljska kompozicija predstave zahtijeva kompleksnije promišljanje i dramaturškog reza i dramaturških poveznica, kao što traži i finale predstave koji nije jednostavna ilustracija netom izgovorenog teksta (nakon verbalne najave odlaska, video-snimka aviona pri uzlijetanju završava izvedbu). Ponovno se pokazuje da je jaka strana Raguževe režije rad s glumcem, ali ne i cjelovito mišljenje kompozicijske slojevitosti predstave.


Unatoč tome, »Taksimetar« funkcionira kao prepoznatljivo exitovska predstava: glumački nijansirana, socijalno angažirana, alergična je na jeftinu poučnost, a opet po nizu parametara pedagoški osviještena. Njezina je posebna kvaliteta i način na koji mladi Robert Budak demonstrira otpornost svog lika na teške uvjete odrastanja, dokazujući da traumatsko djetinjstvo nije »jednosmjerna« karta prema životnom neuspjehu. Time dolazimo i do zasluga samog pisca, zaslužnog za stvaranje dvojice intrigantnih likova. Publika odlazi s predstave ispunjena mogućnostima (i primjerima) izgradnje kvalitetnijih međuljudskih odnosa, što ni prema kojim kriterijima ne možemo smatrati malim izvedbenim darom.