Svestrana glumica

Vitomira Lončar: Ova država ne voli svoje umjetnike, ministar i njegova pomoćnica okrenuli su građane protiv kulture

Svjetlana Hribar

Iz predstave "Leticija i ljublist"

Iz predstave "Leticija i ljublist"

Ne dopuštam da me svrstavaju ni lijevo, ni desno – nikada nisam pripadala ni jednoj stranci, ni partiji, zanimalo me samo djelovanje za dobrobit ove zemlje



Vitomira Lončar, svestrana zagrebačka glumica i znanstvenica, osim popularnosti koju je stekla radeći na televiziji i u kazalištu Mala scena, poznata je aktivistica i borkinja za izvrsnost u  hrvatskoj kulturi. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s radom »Hrvatska kazališna tranzicija – kulturni, zakonodavni i organizacijski aspekti« (2011), a posljednjih godina je i producentica kazališnih predstava. Zajedno sa suprugom, redateljem i glumcem Ivicom Šimićem, u program njihovog privatnog kazališta Mala scena uvela je i predstave za odrasle, desetljećima pruža priliku za igru glumcima i redateljima svih generacija, a predstave Male scene gostuju ne samo u Hrvatskoj, već i diljem svijeta. 


Ove godine na opatijskom FEN-u gostuje kao glumica i producentica predstave »Leticija i ljublist«, ali prvi put ju nećemo susretati na festivalskim predstavama, jer odmah nakon večerašnje izvedbe, putuje u Düsseldorf na premijeru »Padobranaca« koje njezin suprug režira u Shauspielhouse Dusseldorf. To je već šesta postava te njegove predstave, koja se od 2006. godine i premijere u Bologni, igra na istu temu.


Ivica Šimić ove sezone počinje voditi jedno kazalište  u višemilijunskom kineskom gradu Xi’anu, a Vitomira Lončar će mu se pridružiti u jesenjem terminu. Sve to povod je za razgovor s jedinom doktoricom znanosti među hrvatskim glumcima, osobom rijetke energije i upornosti koja uspješno kombinira umjetničku profesiju s aktivizmom i znanstvenom karijerom. 




Ovogodišnji, peti po redu, FEN-u u Opatiji otvarate najnovijom predstavom Male scene (za odraslu publiku) – »Leticija i ljublist« Petera Shaffera, kojom Vi osobno obilježavate i 40 godina umjetničkog rada. Zašto ste se odlučili baš za taj naslov uz svoju obljetnicu?


– Godine 1990.  bili smo u Kanadi i SAD-u na turneji s predstavom »Kraljevna na zrnu graška«. Iskoristili smo priliku i u New Yorku pogledali nekoliko predstava. Tako smo imali sreću vidjeti izvedbu  Shafferova teksta »Lettice and Lovage« s Maggie Smith i Margaret Tyzack, koja je i Šimića i mene – ostavila bez daha! Taj tekst je bio – naš »statement«!


Habunekovo oduševljenje


Uskoro je počeo rat, uzbune, većina kazališta u Zagrebu nije radila. 


Naš kultni kazališni umjetnik, redatelj Vlado Habunek, iako je mogao otići iz zemlje – ostao je u Zagrebu. U jesen 1991. godine – da bih mu prekratila vrijeme u skloništu – donosila sam mu na čitanje nove tekstove. Jedne noći probudio nas je u tri sata izjutra, uzbuđen i oduševljen, jer je upravo bio pročitao Shafferov tekst »Lettice and Lovage« i odmah ga počeo  prevoditi. Želio ga je postaviti na scenu.


Svakodnevno sam od njega preuzimala po nekoliko stranica prevedenog teksta i upisivala ga u računalo. Za nekoliko mjeseci (točnije 8. ožujka 1992. godine), u Maloj sceni bila je premijera predstave »Leticija i ljublist«. U Habunekovoj režiji glavne uloge igrale su Neva Rošić i Nada Subotić, ja sam igrala gospođicu Framer, a Ivica Šimić bio je Bardolph. 


U našoj aktualnoj predstavi, koja mi je sve ove godine bila na pameti i potpuno je drugačija od one prije 23 godine, dvije glavne ženske role igramo Jasna Bilušić i ja, gospođica Framer je Buga Marija Šimić, a Ivica Šimić, je uz igranje iste uloge (Bardolpha), i režirao predstavu.


»Leticija« je primjer da su veliki pisci uvijek veliki, a njihovi tekstovi aktualni u svakom vremenu – kad smo igrali  »Leticiju« devedesetih, iščitavali smo komad iz ratnog diskursa – uništavanja povijesnih spomenika i kulturne baštine. Danas naša predstava priča o neprilagođenoj osobi koja ustraje u svojim principima  – bez obzira na cijenu…


Premda smo Leticija i ja različite, primjerice, ona prezire tehnologiju, a ja bez nje ne mogu živjeti, vezuje nas duboka posvećenost onome u što vjerujemo. Leticija je uronjena u povijest, a ja u aktivizam za drugačije kazalište, za umjetničku slobodu govora i stvaranja.


To je bio i kredo profesora Habuneka, koji je 1940. godine u Zagrebu osnovao Družinu mladih, sklanjajući se od okrutne stvarnosti u kazalište. Stjecajem okolnosti ta se stvarnost u njegovom životu ponovila. I opet je kazalište bilo pribježište, a Vi – njegov oslonac. 


– Zadnjih pet godina života profesora Vlade Habuneka bila sam uz njega, a dvije posljednje predstave koje je režirao – postavio je u Maloj sceni. Bila je to1990. ponovo »Dvostruka nevjera« Marivouxa (koju je režirao i 1940. a izvodila se u Glazbenom zavodu), a na kraju i »Leticija i ljublist« 1992. godine.


Družina mladih 


Skrbila sam se za prof. Habuneka, a usporedno i učila od njega.  Dok je još mogao putovati odlazili smo u London, vodio me po kazalištima i izložbama, ukazivao mi na bitno u kazalištu, na ono što se ne uči u školama. Upoznao me s Paulom Scofieldom, Derekom Jacobijem, s Judi Dench – to su bili njegovi prijatelji… Ponosna sam što sam art-direktorica njegove autobiografske knjige (izdanje Straža & Straža), koju smo objavili nakon njegove smrti. Svaki sam ga dan poticala na zapisivanje uspomena. Ponekad je o nekoj temi napisao tek nekoliko rečenica, jer su sjećanja bila bolna. Ta je knjiga dragocjeni dokument vremena i jedne iznimne umjetničke osobnosti koju je iznjedrila naša sredina.


Namjeravam se još baviti radom Vlade Habuneka – mislim da mu to dugujem – od njegove ostavštine planiram napisati knjigu, ali s otklonom, iz današnje perspektive.


Održavate veze s još jednim našim umjetnikom koji je najveća priznanja za svoj rad dobio u inozemstvu, a kod kuće bio prešućivan.


– U stalnoj sam komunikaciji sa skladateljem Ivom Malecom, koji živi u Parizu. Poslala sam  mu nedavno najnoviju knjigu Slobodana Šnajdera »Vrijeme mjedi« i jedan primjerak knjige »Vlado Habunek«. Uskoro sam iz Pariza dobila opširno pismo: Ivo Malec je također bio član Družine mladih. Ovih dana imat će 91 godinu. Kad je prije nekoliko godina u Tate galeriji otvorena izložba o nadrealistima, Vlado Habunek i Radovan Ivšić – kao istaknuti suvremeni umjetnici Europe 20. stoljeća – bili su izdvojeni  u zasebnu dvoranu. Niz fotografija svjedočilo je o njihovom umjetničkom značaju i to im kulturna Europa priznaje. A kod nas gotovo da nitko i ne zna za njih… Mladi pogotovo.  A ne počinje svijet od nas.


Od Frljića do Viteza


Mala scena ove godine obilježava svoj tridesetogodišnji jubilej, ali bih rekla da u našim uvjetima svaka godina opstanka privatnog kazališta predstavlja jubilej!


– Prvog dana srpnja 1986. godine odigrana je premijera »Kraljevne na zrnu graška«, predstave koju Šimić i ja i danas igramo. Da, mi smo najstarije privatno kazalište u Hrvatskoj – prije nas Relja Bašić imao je Teatar u gostima, ali oni su bili putujuće kazalište. Nisu imali svoju scenu, kao ni Histrioni koji su igrali samo preko ljeta, a svi su bili zaposleni u javnim kazalištima. Tek 2007. godine Histrioni su dobili svoju scenu.


Danas u Hrvatskoj djeluje 170 registriranih kazališta, od toga svega tridesetak spada u javni sektor, a sve ostalo su privatna. Tim je čudnija najava nove vlasti da će smanjiti izdvajanja za umjetničke projekte, jer upravo nezavisna scena daje raznolikost estetika i organizacijskih oblika te obogaćuje hrvatsko kazalište. Ne razumijem kako netko može biti tako kratkovidan! U spektru hrvatskoga kazališta treba biti mjesta za sve – od Frljića do Viteza – jer ćemo inače biti osakaćeni.Iako ste ustrajali u svakakvim vremenima posljednja tri desetljeća, spremate se u Kinu, gdje ćete se pridružiti suprugu Ivici Šimiću, koji preuzima jedan teatar u višemilijunskom gradu…

– Premda smo programski uspješni, a uz to smo i vlastitim sredstvima obnovili Malu scenu, kupili novi kombi – ni više od 500 izvedaba koje odigramo godišnje, ni mnogobrojne nagrade, a ni to što smo otvoreni mladima, ne omogućava nam da napredujemo. 


Ako svakoga dana ne možeš biti  bolji – treba nešto mijenjati. Nakon više od šezdeset odigranih uloga i osamdesetak produkcija koje sam potpisala, stekla sam ogromno znanje i iskustvo, ali ovdje ne mogu napredovati. Ovoj sredini nismo potrebni ni Šimić, ni ja. 


U Kini smo dobili priliku, odlične uvjete za daljnji rad. I dok si naša država može priušiti odreći se svojih umjetnika, Kinezi nas zovu da prenesemo svoja znanja na njihove  mlade.


Ni lijevo, ni desno


Godinama kritizirate kulturnu politiku Hrvatske koja nema strategiju i ne teži izvrsnosti.  Potpisali ste i peticiju za smjenu ministra Hasanbegovića?  


– Da, potpisala sam peticiju za smjenom ministra, jer ne mogu podržati prvog čovjeka za kuturu u Hrvatskoj koji tvrdi da smo svi mi, potpisnici, koji smatramo da je on nekompetentan, netalentirani uhljebi. Zemlja smo od četiri milijuna stanovnika, a ministar »otpisuje« nekoliko tisuća svojih umjetnika – to je paranoja s kojom ne želim živjeti. 


Ova država ne voli svoje umjetnike, a ministar i njegova pomoćnica, umjesto da na korist cijele zajednice skrbe o razvoju umjetničkih praksi i statusu umjetnika, okrenuli su građane protiv kulture. Pritisak se iz dana u dan povećava – primam najmanje pet prijetećih pisama dnevno – jedni tvrde da sam orjunašica, drugi da sam klerofašist, a sve zato jer se zalažem za slobodu govora i umjetničkog izraza. 


Ne dopuštam da me svrstavaju ni lijevo, ni desno – nikada nisam pripadala ni jednoj stranci, ni partiji, zanimalo me samo djelovanje za dobrobit ove zemlje. Ako je to lijevo – onda sam ljevičarka. I obrnuto. Mogu samo reći da me sada napadaju žešće nego ranijih godina, na djelu je nestvarna agresija. Prestala sam pisati »Slamku spasa« jer ni nakon toliko godina djelovanja nema nikakvih pomaka. Ne dopuštam da me stavljaju u ladice, niti zato što idem u crkvu, ni zato što sam potpisala peticiju kulturnjaka. To sam sve ja, iako sam i za jedne i za druge – na pogrešnoj strani. 


Kontinuirano se zalažem za izvrsnost, a sve ostalo je nevažno. To je i poveznica koja je ključna za prijateljstvo koje me godinama veže uz Snježanu Banović. Premda su nam svjetonazori različiti, zajednička nam je želja da se u u hrvatskom kazalištu krene naprijed. Ne vidim naznake da bi se to moglo dogoditi u doglednoj budućnosti. Imam jedan život, nemam više vremena za čekanje. Zato odlazim.


 Što će biti s Vašim studentima – na tri fakulteta u Zagrebu?


– Između ostalog, ja sam završila i dvogodišnju e-learning akademiju – e-learning tutoring, e-learning course design, također sam i certificirana profesionalna  TQ trenerica – dakle, educirana sam za vođenje nastave kroz virtualnu učionicu. Hoće li fakulteti na kojima predajem biti spremni na ovakav način rada – a po Bolonji se preporuča da 30 posto nastave bude u on-line okruženju – vidjet ćemo. Ako neće – predavat ću Kinezima! 


Grad u koji odlazimo ima stotinu sveučilišta. Poslala sam svoj CV i dobila odgovor i ponude za posao za manje od 4 sata! Ne sumnjam da ću nastaviti raditi i kao nastavnik. Učila sam mnogo proteklih godina i pripremala se za ovaj korak, iako nisam znala kamo me sve to vodi. Sada se sve posložilo u jasnu sliku i znam da je to – pravi put.