Vera Zima: Četrdeset godina ne možeš zbiti u dvije minute

Ne bih ništa mijenjala, sve mi je sjelo, na početku karijere nisam imala pravi angažman, nego teatar u gostima. Bilo je sjajno. Bila sam glumačka skitnica, ali to sam ja, skitnica sam i po vokaciji, govori glumica koja se vratila kazalištu

Ja sam, dušo, besmrtna. Kaže to Vera Zima – odnosno njen lik – u predstavi »Žene u crvenom« Ludens teatra iz Koprivnice kojom se ova glumica predstavila na nedavno završenom Festivalu neovisnih kazališta u Opatiji. Ista rečenica mogla bi se primijeniti i na glumicu, koja na sceni traje punih četrdeset godina, a u posljednje vrijeme pravi je »comeback« napravila kroz ulogu Ruže Kosmički iz serije »Odmori se, zaslužio si«, možda i najboljeg uratka koji se u novom tisućljeću mogao »uhvatiti na malim ekranima«. Za četiri desetljeća tijekom kojih njena zvijezda nije nimalo izgubila sjaj, Vera Zima nagrađena je i posebnom nagradom »Old FEN« za – trajnu izvrsnost. 

– Nisam očekivala da ću dobiti »Old FEN«, iznenadilo me to. Ali sve se mislim, nisam valjda najstarija glumica? Nisam, nisam… Četrdeset godina? Ne znam kako bih ti ja pojasnila koliko je to četrdeset godina na sceni, ali, čovječe, vidjela sam u Opatiji tu mladu generaciju koju je Šerbedžija doveo u predstavi »Sluškinje«, pa i druge mlade glumice. Sjetila sam se kako je to bilo u mojoj generaciji. Rade je bio par godina stariji, ali smo napravili jednu dobru predstavu, »Balade Petrice Kerempuha«, i isto nas je tako vodio po susretima akademija po Jugoslaviji. I samo su navrle slike… Četrdeset godina ne možeš zbiti u dvije minute, ali ne bih ništa mijenjala. Sve mi je sjelo. Nisam išla u pravi angažman, nego u teatar u gostima. Bilo je sjajno. Bila sam glumačka skitnica, ali to sam ja, skitnica sam i po vokaciji. Nisam se uhlijebila odmah u jednom kazalištu, nego sam prošla sve i svašta – od kazališta u gostima kada sam igrala mjesečno više od trideset predstava, do trenutaka kad nemaš posla.    

Prošli ste u tih četrdeset godina širok raspon uloga, od onih djevojačkih pa do sadašnjih, kada igrate majke i bake. Postoji li tu nekakva »rupa« kod glumica, period između djevojaštva i majčinstva, kada je teško pronaći pravu rolu?

– Postoji. Jer taman kad misliš da si super, promakne ti luda Ofelija Shakespeareova ili Nora Ibsenova, ali uvijek imaš režisera koji gledaju više na kvalitetu glumice nego da odgovara po dobi. Ja sam često igrala uloge koje su bile dosta starije, davnih dana u &TD-u. Sjećam se jedne predstave, »Žak Fatalist i njegov gospodar« u kojoj smo igrali Vanja Drach, Ivica Vidović i ja. Cvijet, 33 godine, glumim staru krčmaricu. I pita mene Ivica Vidović: – Pa kako ću ja tebi reći – gospođo mora da ste u mladosti sjajno izgledali? Rekla sam mu: – Ja sam dobila tu ulogu, ti se snalazi i plivaj kako znaš… Postoje rupe u kazalištu, i na filmu i televiziji… Puno puta sam sjedila u kazalištu u publici, gledala kolegicu na sceni i mislila: »Bože, kako bih ja to sto puta bolje«. Ali, sve to dođe na svoje… Bilo je uloga i uloga. 

– Ja sam prvi put na FEN-u, ali mislim kako je to hvalevrijedan festival, i baš su me cure protekla dva, tri mjeseca uveseljavale kako će nam biti super u Opatiji. I je, u Opatiji nas je dočekalo puno divnih ljudi, kolega glumaca s kojima se uživam družiti. Slavica Knežević, Vitomira Lončar, Ivica Šimić, Dubravka Ostojić… Sve su to divni ljudi. Radila sam sa svima, prije 25, 30 godina. Sve su to sjajni ljudi i veliki glumci. Voljela bih da traje to kazalište, da se nikada ne ugasi… I neće. Jasno da neće. Dok god je ovakvih skupljanja. Svaka čast Opatiji i Rajni Miloš. Mislim da je FEN čudo i da ga treba njegovati.

Mijenjali ste medije – od kazališta, preko filma do televizije. Imate li neku »glumačku granu« koja vam je najdraža?– Kad sam snimala, bila sam tamo sto posto srcem i dušom. Sada sam odlučila godinu ili dvije raditi u kazalištu, malo mi se ogadilo snimanje. Postala su mi naporna snimanja, i htjela sam raditi ono što me veseli, gdje uživam, gdje isijavam, i gdje je dobro. Ove sam jeseni imala tri premijere. Nakon dugo vremena morala sam se malo pokazati u kazalištu. Vratila sam se u svoju matičnu kuću »Kazalište lutaka« u kojoj igram u »Zlatnoj ribici«, »Žene u crvenom« s Ludens teatrom, a s Ksenijom Erker igram u, kako ja to zovem, priredbi »Prijateljice«. Mislim da publika baš to voli. Mi smo tu predstavu radile prije 30 godina i odlučile smo je ponoviti da vidimo što se to sve promijenilo. Onda smo bile preteča stand-upa, a i danas su to vrlo aktualne i publici zanimljive teme. Najbolje su te naše svađice i kada do izražaja dolazi ta naša različitost, scenski okršaji, u tome publika uživa… Ja sam se na neki način malo »skinula« s teatra i snimala sedam, osam godina. To mi je bilo super. Nisam se mjesecima sjetila kazališta. Lijegala sam u deset, dizala se u pet. Snimala sam po cijele dane. Niti sam druge gledala, niti sam igrala predstave. Sad sam rekla: dosta mi je snimanja, hoću se malo vratiti u kazalište… Sad ne razmišljam o snimanju. Ljudi su me zvali, ali ja sam otkazala. No, uloga Ruže Kosmički zapravo je sjajan PR za sve ove druge predstave. Ruža koja je osvojila publiku donosi dobar PR i publiku na predstavu i ono što je meni najvažnije, taj osjećaj da te publika voli. I ja publiku volim, zato se i vraćam!  Gledam reakcije tu u Opatiji, sva lica se ozare kad vas ljudi vide… Omiljeni ste ne samo među publikom, nego i među kolegama glumcima. Kako to objašnjavate?– Kolege me vole, ja volim glumce… To je stvarno ceh koji poštujem i volim beskrajno. Svijest o tome što svatko od nas prolazi, pogotovo u ovoj generaciji nas dobrih starih glumaca, taj osjećaj, muka i rađanje nekih emocija pogoni tu ljubav. 

Kada biste uspoređivali kazalište u vrijeme kada ste počinjali s glumom i danas, što biste istaknuli kao razliku? Je li teže ili lakše bilo nekad ili danas?

– Mislim da se teže danas baviti glumom. Puno stvari sa strane te usmjerava nekamo, u nešto… Prije su bila bolja vremena. Imali smo više vremena jedni za druge, za stvari koje volimo. Danas je drugačije, teže je doći do srži, do onoga što ja osjećam da bi trebalo biti kazalište. Ali si onda toliko sretan kada se dogodi i kada odeš na predstavu i shvatiš da je to – to. U današnje vrijeme sve više toga postaje i ostaje umjetno. Mi smo nekako išli stepenicu po stepenicu. Ta naša generacija glumaca je razmišljala. Vjeruješ u to da ćeš misleći o sebi i o ulozi otvoriti neke ormariće i da će ti duša izaći na nos. Drugo je vrijeme došlo, ali uvijek će biti ljudi koji kazalište u osnovi vole, čuvaju. 

Postoji li mirovina za glumce?– Ne, ne… Ja ću možda uzeti studijsku godinu, ha, ha… Počinjem s Opatijom, samo šećem i uživam, i Thalassotherapija i sve to. Milka Kokotović, moja draga, starija kolegica, igrala je preklani s 81 godinu. Glumac si čitav život.