Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 6
Sutra: 17° 17° 6
23. rujna 2019.
HNK Zagreb

Velika pljačka ideala: Uz Magellijevu predstavu "Mačka na vrućem limenom krovu"

Velika pljačka ideala: Uz Magellijevu predstavu "Mačka na vrućem limenom krovu"
Velika pljačka ideala: Uz Magellijevu predstavu "Mačka na vrućem limenom krovu"
Autor:
Objavljeno: 16. listopad 2018. u 14:45 2018-10-16T14:45:08+02:00

Magelli zna raditi s ljudima, zna se baviti tamnim materijalom bolnih ljudskih stanja, premda uglavnom ne vjeruje u ljudskost kao etičku kategoriju. Ali već je i samo podizanje tepiha ispod kojih živi sva sila naših potajnih »manija«, fobija i agresija nesumnjivo autorsko postignuće

Najteži zadatak u Magellijevoj premijerno izvedenoj predstavi »Mačka na vrućem limenom krovu« postavljen je pred Zrinku Cvitešić u ulozi Maggie. Ona bi trebala donijeti na pozornicu vitalizam, borbenost, nagon preživljavanja, šarm, sposobnost emocionalne konfrontacije na razini profesionalnog gladijatora.

Obračun s demonima bogate južnjačke obitelji, čiji teško bolesni patrijarh mora odlučiti kome ostaviti svoje ogromno imanje. Umjesto toga, mlada glumica komunicira brzinski »naučenu« brutalnost, punu uličnih svadljivih gesti i povišenih tonova, gotovo tinejdžerskih eksplozija buke i bijesa, koje mora kombinirati sa songovima čija je rutinerska baladna komponiranost mahom zatvorena konkretnim kazališnim situacijama na sceni (autori glazbe: Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević).

Energija glazbe, nepovezana s unutarnjim krajolikom i tempom predstave te »nalijepljena« na prizore izvana, nijednom ne pokreće neku novu ili bitno nijansiraniju emocionalnu dimenziju izvedbe, što itekako utječe na dojam o predstavi u cjelini. Glumci, naime, nisu revijalni – dok to glazba jest.

Ultimativne izdaje

Tennessee Williams kao pisac uvijek pomalo prezire svoje ženske likove, vidi u njima ili manipulativnost ili pretjerano pitomu »glupost« ili opasnu emocionalnu nestabilnost, bolje rečeno sve ono što ne voli kod samoga sebe običava projicirati u svoje ženske likove, koje je zato dvostruko teže odigrati tako da ne ispadnu jednodimenzionalni.

Ana Begić Tahiri kao nevoljena snaha Mae snaći će se na pozornici izuzetno spretno, okrenuvši svoj lik prema groteski humorno agresivnog oportunizma dodvoravanja Velikom Tati, dok će Ksenija Marinković (baka Pollitt) odlično odigrati dobrotu koja samo naizgled ostavlja dojam tupoglavosti, dok ispod nje tinja osobita vrsta tople izdržljivosti i odlučnosti.

No, likovi žena na sceni ne izazivaju ničije poštovanje, na što redateljski pristaju i Magelli i glumački ansambl, portretirajući ih kao dosadne vrane koje kriješte u pozadini »važnih« pitanja kojima se, dakako, bave isključivo muški protagonisti. U 21. stoljeću očekivali bismo da žene nadopišu dramu iz 1955. godine na način koji barem minimalno dovodi u pitanje njihovu kreštavu »jalovost« - ali ne na način Magellijeve završne scene u kojoj Zrinka Cvitešić kao Maggie praktički siluje alkoholiziranog Filipa Vidovića (Brick), koji pod njom doslovce leži na podu. Kao što veli Shakespeare u »Macbethu«: »Alkohol poklanja žudnju, ali oduzima moć njezine izvedbe«, što znači da »silovanje« može biti samo simboličko.

Izvjesno je da takav finale neće dovesti do začeća očekivanog nasljednika obiteljskog imanja, samo će još dublje poniziti ionako životno poraženog Bricka. Originalna drama završava prvim iskazom Brickova poštovanja prema Maggie, kao nagovještajem mogućnosti njihova prijateljstva. Premda to Magellijeva predstava ne donosi na scenu i glumački ne istražuje, Brickov svijet u Williamsovu se komadu ruši i gradi prvenstveno kroz zonu prijateljske, a ne erotske bliskosti. Jalovost od koje pati Maggie nije vezana (samo) za pomanjkanje djece, već za duboko neprihvaćanje Brickova mladenačkog idealizma, ostvarenog kroz bavljenje sportom i s time povezanim muškim prijateljstvima.

U Magellijevoj predstavi nitko ne vjeruje Brickovu idealizmu; svi ga tumače kao homoseksualnost ili kao djetinjastost, poništavajući ga od prvog do posljednjeg prizora drame. No, predložak je vrlo precizan: jedina osoba koja se ne bori za novac svoga bogatog tate je Brick.

Jedina osoba koja je imala potpuno nesebične odnose s prijateljima je Brick. Jedina osoba koja ne može podnijeti gubitak najboljeg prijatelja je Brick. U sva tri slučaja zato što je idealist, romantik, mogli bismo čak reći prikriveni vjernik plemenitosti. On je i jedina osoba koja se izjeda zbog manjka vlastite plemenitosti, točnije rečeno zbog spuštanja slušalice prijatelju u nevolji.

Taj idealizam skrhanog Bricka u postavljanju ovog komada ne smije se poništiti, inače ispada da se bavimo pitanjem straha od vlastite (homo)seksualnosti, koja jest važan dio biografije Williamsa kao privatne osobe formirane sredinom prošlog stoljeća i važan dio hrvatske svakodnevnice, ali tekst drame inzistira na drugom tipu izdaje. Izdaje vlastitih snova, najviših kriterija, etičkih uzora. To je mnogo ozbiljniji problem od pitanja pokreće li naš seksualni život muška biseksualnost ili ženska biseksualnost.

Probijanje licemjerja

Brick je rola u kojoj je pisac komada u vrijeme nastanka drame želio vidjeti Marlona Branda – i to zbog Brandove, tvrdio je Williams, neobične i gotovo manijački idealističke aseksualnosti. Mladi Vidović donosi na scenu melankoliju po kojoj smo pamtili i njegova oca, velikog glumca Ivicu Vidovića, nadopisavši joj u ovoj predstavi i osobitu vrstu mirnog očaja, koju prati tek tremor ruku i pokoji sarkastični komentar. Filip Vidović premlad je za ulogu, premda se u njoj snalazi, kako idemo prema kraju sve trpkije i uspješnije.

No, predstavu nosi Milan Pleština kao olujni Tata Pollitt, južnjački plantažer i suvereni financijski »kralj« svoga kraja, ali i mnogo više kao jedina osoba koja se uspijeva probiti do svog (scenskog) sina, nesmiljeno ga sučeljavajući s relevantnim pitanjima oko ovisnosti i izdržavši teret od onoga što pri tom saznaje bez osude.

Mnogi komentatori istaknuli su paradoksalnost činjenice da ovog novčanog magnata obilježava i istinska ljudska tolerancija, ali meni se čini da je Williamsova spisateljska veličina upravo u načinu na koji nije pristajao na stereotipizaciju likova; nije mislio da te bogatstvo odmah pretvara u emocionalno čudovište, niti da te idealizam čini dobrim čovjekom.

Naprotiv, ljudi su vrlo komplicirani u tome kako prihvaćaju ili ne prihvaćaju nekonvencionalnost u sebi i drugima. Važnu rolu igra i Goran Grgić kao doktor Baugh, gotovo se uopće ne služeći tekstom, ali brojnim uznemirenim hodanjima i alarmiranim izrazom lica komunicirajući znatno više od likova koji na sceni izgovore katkad i prave tirade teksta.

Scena u kojoj izlijeva litre i litre šampanjca, držeći boce kao da mokri po svim klišejima koje izgovara velečasni Tooker, antologijski je gorka i kritička prema bahatom crkvenom »zauzimanju« glavne propovjedničke uloge uz mrtve. Dobar je i Livio Badurina kao ukočeni, neveseli, netaktični i od sviju prezreni velečasni Tooker, kao i Dušan Bućan u ulozi emocionalno odbačenog sina Coopera.

Govoreći o muškom licemjerju ovog komada, u kojemu je zgodnom sportašu tipa Brick doslovce sve oprošteno, dok je drugom sinu Cooperu svaki socijalni uspjeh uzet kao neumjesna gesta (obzirom da ne smije »natkriliti« pijedestaliziranog brata), drama se mogla postaviti i kao obračun s američkim pobjedničkim mentalitetom kao takvim, ali dramaturginja Željka Udovičić Pleština i redatelj Magelli nisu ulazili ni u kakve konkretne karakteristike suvremenog američkog društva.

Izbijanje potisnutog

Scenografija Lorenza Bancija otvara pogled publike na sobu nalik drvenoj brodskoj palubi ili terasi nekog luksuznog predvorja, s mnogo raskošnih zelenih biljaka koje omeđuju rubove pozornice i prenosivim namještajem za natkrivene terase. Kostimografija Lea Kulaša skrojena je prema karakterizaciji likova, ali prati blještavilo i kič američkih haljina visokog društva. Predstava traje gotovo puna tri sata s pauzom od dvadesetak minuta, svjesno čuvajući konceptualni i jezični integritet originalnog dramskog predloška. Vrlo je jasan politički fokus ovog uprizorenja: napasti lažnost domaće obitelji kao »nedodirljive«, opresivno zakonodavne društvene svetinje; ismijati homofobiju; narugati se društvu koje se krevelji pred kamerama govoreći o opraštanju, a iza zatvorenih vrata surovo kažnjava za svaku neposlušnost lokalnim vjerskim tiranima.

No, prava vrijednost ovog uprizorenja nije u užem smislu aktivistička. Ona nastaje iz pažljivog ulaska svih glumaca u dubinu svoji likova; u spuštanju po skliskim stijenama netrpeljivosti likova i izdržavanju analitičkog pogleda uperenog u njihove bezbrojne okrutnosti. To je ogroman posao. Magelli zna raditi s ljudima, zna se baviti tamnim materijalom bolnih ljudskih stanja, premda uglavnom ne vjeruje u ljudskost kao etičku kategoriju. Ali već je i samo podizanje tepiha ispod kojih živi sva sila naših potajnih »manija«, fobija i agresija nesumnjivo autorsko postignuće. Predstava definitivno staje na stranu bolnih istina, a ne ugodnih laži.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.