Gavella

Uz premijeru “Kiklopa”: Krčmarski Zagreb i njegovi strašljivi intelektualci

Nataša Govedić

Foto: Filip Kos/PIXSELL

Foto: Filip Kos/PIXSELL

Umjesto snovitosti, atmosfera koju vidimo na »Gavellinoj« pozornici odiše zadahom pripite, realistične krčme, u kojoj razmetljivi kvaziintelektualci, pravi ulični pjetlići, više razmišljaju o ženskim atributima, nego o bilo kakvoj poeziji ili politici



Povratak Saše Anočića u režijske vode, i to ambicioznim naslovom Marinkovićeva »Kiklopa«, u domaćoj se javnosti nestrpljivo iščekivao. Tim više što je za nositelja glavne uloge Melkiora Tresića u »Gavelli« najavljen Franjo Dijak, vrlo ozbiljan glumac srednje generacije, koji je u svojim medijskim nastupima uoči premijere istaknuo kako se prvenstveno želi baviti »stanjem straha« unutar Marinkovićeva romana. I dramaturginja Petra Mrduljaš u programskoj knjižici uz predstavu elaborira tezu kako je »misliti isto što i bojati se« (psiholozi bi joj, međutim, odgovorili da strah djeluje upravo suprotno: zaustavlja, iskrivljuje i blokira ljudsko razmišljanje), odnosno dramaturginja smatra da Marinkovićev Melkior »svoj strah uzdiže na razinu umjetnosti«.


Zašto onda te umjetnosti fabriciranja, fabuliranja, maštanja i izmišljanja opasnosti, umjetnosti strahovanja, onda nema i na sceni? Zašto pozornica izgleda kao poluzapuštena krčma? Zašto predstava ne donosi nikakve elemente junakovih vizija i snova? Govoreći o strahovima, istaknimo i da epoha izbijanja Drugog svjetskog rata u koju je izvorno Marinkovićev roman smješten nije imala iste strahove kao današnje vrijeme, pa njeno muzejsko citiranje jednim fašističkim plakatom i predratnom kostimografijom (Marita Ćopo), kao i ulomcima Marinkovićeva teksta, bez pokušaja da sustavnije istražimo i onodobne i suvremene tjeskobne drhtaje i užase, ostavlja dojam umornog i učmalog muzejskog postava, u kojem se strah zapravo svodi (samo) na izbjegavanje ratnog vojačenja. Istina je da su mnogi književni teoretičari, na čelu s Frangešom, čitali »Kiklopa« kao narativ straha, ali s naglaskom na tome da strah i paranoja ujedno proizvode goleme količine fikcije, bolje rečeno oni su dozvola za nesputano maštanje, u kojem se gubi razlika između stvarnog i nestvarnog.


Pjevušenje i kukurijekanje


Umjesto snovitosti, atmosfera koju vidimo na »Gavellinoj« pozornici odiše zadahom pripite, realistične krčme, u kojoj razmetljivi kvaziintelektualci (kako su postavljeni likovi Uga i Maestra), pravi ulični pjetlići, više razmišljaju o ženskim atributima, nego o bilo kakvoj poeziji ili politici. Lirika je tu izlika za naviku pripitog udvaranja, a i čitava je predstava intonirana melodramatski, vrteći se oko pitanja u koga se i zašto Melkior zaljubio, pa onda kakva je ta fatalna Viviana (Dijana Vidušin) te zašto toliki muškarci ginu za njenom suknjom. Saša Anočić kao autor dramske adaptacije Marinkovićeva romana dopušta Melkioru da odigra čak i jedno povlačenje okidača pištolja prema karikaturalno praznoglavoj ljepotici Viviani, kao što na pozornicu smješta i senzualnu bračnu preljubnicu Enku (Martina Čvek), time pretvarajući »Kiklopa« u sapunički trokut s dodatkom erotskog rublja.




Malo tu saznajemo o ratnoj prijetnji ili o pravim dvojbama, snovima i dilemama Marinkovićeva antiratnog protagonista. Vidušin igra Vivianu karakteristično iritantnim zapjevavanjem kakvo poznajemo iz izvedbe srpsko-talijanske glumice Marije Baxe iz Vrdoljakova filma. Što se točno htjelo postići tom »citatnom« glumom? Humorna imitacija s blagom porugom prema starijoj kolegici? Ili naprosto kazališno parazitiranje na filmskoj ulozi?


U predstavi se pjevaju i razni izlizani napjevi (glazba: Matija Antolić), a ni na planu glumačkih glasova, ni na planu glumačke prezentnosti nema karizmatičnih likova. Dražen Kühn kao Maestro i Živko Anočić u roli Uga hvataju samo općenite karakterne ljušture svojih likova.


Ponešto živosti na scenu donosi tek Filip Šovagović u roli odlučnog, koliko i mistično-romantičnog Atme te Amar Bukvić kao ogorčeni, mračni Don Fernando. Janko Rakoš mnogo je bolji kao zabrinuti Melkiorov ratni drug koji svoju inteligenciju skriva iza nadimka Krele, nego kao burleskni njemački gazda Kurt.


Na sceni su i Hrvoje Klobučar te Sven Medvešek u nizu pitoresknih uloga, kao i Nenad Cvetko, Andrej Dojkić, Natalija Đorđević, Ivica Pucar, Ivan Grčić, Antonija Stanišić Šperanda, Andrej Kopčok, Đorđe Kukuljica, Nikola Baće i Anja Đurinović Rakočević. Razina glume unutar ove predstave općenito je doslovna i naivna, »klizanje umjesto ronjenja«, da se poslužimo formulacijom Eugenija Barbe, s eventualnim pomacima prema karikaturalnosti, ali bez proboja prema kompleksnijem glumačkom autorstvu.


Iz stražnjeg plana »Gavelline« pozornice promatra nas uvećana fotografija ljudskog oka, inače ponovno vizualni zaštitni znak Vrdoljakova filma »Kiklop« iz 1982. godine, tako da promjene foto-zjenice i svjetla prate i same promjene prizora na sceni. Saša Anočić ni adaptacijski, ni vizualno, ni glumački ni konceptualno nema nikakvu originalnu ideju o »Kiklopu« koja bi pokretala ovu predstavu.


Posebno je zabrinjavajuće što još uvijek ne vlada prostorom pozornice i njene kazališne intimnosti, odnosno ne istražuje one aspekte izvedbe koji u užem smislu pripadaju »ispadanju iz filmske slike« i otrkivanju živog pulsa teatra u intimnom socijalnom prostoru između gledatelja i glumca. Anočićev tip režije već godinama podsjeća na kratke TV skečeve kojekakvih humorističnih TV serija, od čega nikako da odmakne prema zrelijem scenskom izrazu. Jedina dobra redateljska dosjetka tiče se uvodnog i završnog smještanja lika kazališnog kritičara Melkiora Tresića u samo »Gavellino« gledalište, gdje je mikrofonom ozvučen njegov razgovor s Don Fernandom u izvedbi Amara Bukvića. Tu vidimo barem početak režijske igre kazališnim prostorom.


Melkior kao živa sablast, a ne kritičar


Recimo koju i o središnjem liku Melkiora: Franjo Dijak titra na sceni poput mršave prikaze na rubu nesvjestice, tih i lelujav, toliko »napadno« iscrpljen gladovanjem da se čini kao da bi ga jači vjetar odnio u Oz. Osobno, nalazim pomalo humornim igrati profesiju kazališnog kritičara – kakav je ujedno bio i Marinković – na način sjene koja se boji vlastite sjene. Čak i kad čujemo njegov glas u offu, Dijak govori veoma tiho i potisnuto (zašto ga suradnica za scenski govor, Ivana Buljan Legati, nije upozorila na pretjeranu prigušenost?).


Ne poznajem kritičare koji su tako plahi i nesigurni. Kad pišete o kazalištu, jednako ste izloženi kritici koliko su to i glumci i redatelji, jer vaše riječi ulaze u dijalog s predstavama i mogu izazvati čitavu skalu pozitivnih i negativnih reakcija. Ni Melkior Tresić nije iznimka: tragove njegove ironijske oštrine nalazimo diljem Marinkovićeva romana, zbog čega se uloga mogla postaviti znatno samosvjesnije. Jer Melkior je i Odisej čitavog tog ratnog konteksta, kao i osobiti erotoman, pri čemu nije nevažna ni njegova sposobnost simuliranja bolesti iliti gluma. Dečko je manipulativan, a ne samo krotak.


Ono što Dijaku odlično polazi za rukom tiče se igranja gospodskih manira i tihe otmjenosti, danas potpuno izbrisane s kazališnih pozornica, ali nekada prisutne u glumcima poput Vanje Dracha ili Relje Bašića. Dijak je zapravo uvijek toliko predan i posvećen glumac da mu nije nikakav problem oprostiti uloge s kojima se mimoišao – vjerujem da je dao sve od sebe (primjerice, previše je smršavio za ulogu) i da bi u suradnji sa sposobnijim redateljem iznio i mnogo kompleksniju karakterizaciju. Jedan od problema glumačke profesije u nas jest da previše ovisi o uplivu redatelja, a premalo o glumačkom razvijanju karaktera i scenskog autorstva nad likom.


Četiri sata scenske zastarjelosti


Završno, možemo li ovu predstavu preporučiti srednjoškolcima, obzirom da je očito mišljena kao lektirni naslov? Teško. Četiri sata trajanja mlake melodramatske predstave koja se nije u stanju odmaknuti od Vrdoljakova filma (starog već više od trideset godina), nipošto nije preporuka za mlade generacije. Općenito je dojam koji Anočić ostavlja u teatru neka čudna zastarjelost, kao da uopće ne prati suvremenu scensku produkciju. Ali zato puno gleda televiziju. Možda bi mu u televizijskom mediju uistinu bio prirodniji, srodniji i sretniji umjetnički dom.