26. MFMS

Uz predstave ‘Susret’ i ‘Putovanje izgubljenih: Povijesna epizoda koja priziva sadašnju migrantsku krizu

Kim Cuculić

Predstava »Putovanje izgubljenih« slijedi povijesnu priču – prekooceanski brod »St. Louis« 1939. isplovio je s oko 1.000 izbjeglica iz Njemačke. Predstava je nastala u aktualnom društveno-političkom trenutku suočavanja Europe s novim valovima emigranata



RIJEKA Na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci prikazana je jedna prava »mala«, komorna predstava – »Susret« Nine Mitrović u produkciji zagrebačkog Teatra EXIT. Nina Mitrović suvremena je hrvatska dramatičarka, kojoj je ovo prva režija. Nakon drama u kojima se bavila političkim i socijalnim temama, u novijim tekstovima »Kako život« i »Susret« okrenula se komornijim dramama u čijem su fokusu međuljudski odnosi. U središtu duodrame »Susret« je arhetipski odnos između oca i sina, koji je Mitrović postavila kao psihološku dramu u kojoj konflikt među protagonistima ogoljuje do srži. Pritom je njen režijski pristup gotovo asketski, a u prvom planu su glumci Siniša Popović i Filip Križan koji glume u neposrednoj blizini publike.



Na okruglom stolu, koji su vodili Svjetlana Hribar i Bojan Munjin, Nina Mitrović kazala je da je prvu verziju »Susreta« napisala dosta brzo, no nije bila zadovoljna i htjela je odustati od te drame. No dobila je poticaj da je prepravi i ipak pokuša uprizoriti. Prve probe, doznali smo, bile su u gerilskim uvjetima – u njenoj kuhinji, jer isprva nije bilo lako naći producenta. Nina Mitrović se prihvatila i režije, jer, kako je objasnila, nije zadovoljna s nekim inscenacijama njenih tekstova. Publika je »Susret« ocijenila s 4,32.


U razgovoru s Januszom Kicom i Herbertom Föttingerom doznali smo da je ovo prvo gostovanje »Putovanja izgubljenih« izvan Austrije. Kica je kazao i da su se tijekom rada na predstavi vodili skromnošću i jednostavnošću, razmišljajući o onome što se događa s današnjim izbjeglicama. Glasovi iz publike pohvalili su glumce i Kicinu rafiniranu režiju, istaknuvši da ih se predstava duboko dojmila i da je to bio izniman kazališni događaj. Pokazala je to i zasad najviša ocjena publike 4,86.





Otac i sin


Dramska situacija je jednostavna – u iznajmljenom stanu, nakon dugo vremena, nalaze se otac i sin koji u dugom dijalogu razotkrivaju potisnute emocije, povrede i rane iz prošlosti. Njihove kratke, škrte rečenice prekinute su dugim tišinama i ispuhivanjem dima cigarete. Scenograf i oblikovatelj svjetla Deni Šesnić naznačio je scenski prostor realističnim detaljima stana, dok gašenje i paljenje sobnih svjetiljki postaje svojevrsni emotivni katalizator odnosa među licima.


Siniša Popović utjelovio je zatvorena, tradicionalno odgojena oca koji svojoj djeci – sinu i kćeri – nije znao iskazati emocije i ljubav, a u prošlosti nije bio ni dobar i vjeran suprug njihovoj preminuloj majci. Upravo smrt majke postaje jedan od motiva za sinovljevo okrivljavanje oca, kojega sin općenito optužuje za svoju trenutačnu životnu situaciju. Kći i sestra se samo spominje, a otac ne shvaća zašto je zatražila pomoć psihijatra zbog anksioznosti i depresije – očito načeta problematičnim obiteljskim odnosima. Rečenice koje izgovaraju otac i sin kao da su istrgnute iz svakodnevice i u njima se mogu prepoznati nikad jednostavne obiteljske konstelacije. Siniša Popović i Filip Križan uvjerljivi su u suigri oca i sina, jedino što u riječkoj izvedbi nisu u svakom trenutku bili dovoljno čujni i artikulirani.

Tema izbjeglica


Festival malih scena uvijek je bio susret hrvatskog i regionalnog teatra s predstavama iz drugih europskih zemalja, koje su u pravilu donosile različite kazališne poetike i upoznavale riječku publiku s drugačijim, inovativnim teatrom. S obzirom na financijske mogućnosti Festivala, s vremenom je takvih predstava bilo nešto manje. Ove godine umjetnički direktor Festivala Nenad Šegvić uspio je dovesti predstavu »Putovanje izgubljenih« Theatera in der Josefstadt iz Beča, koja se – sudeći prema pljesku i reakcijama na okruglom stolu – dojmila riječke publike.


Ovo bečko kazalište, u režiji hrvatskoj publici dobro poznatog Janusza Kice, postavilo je – po narudžbi – dramu austrijsko-njemačkog autora Daniela Kehlmanna koja se temelji na stvarnim događajima kad je 1939. godine gotovo 1.000 židovskih izbjeglica odbijeno od Kube, SAD-a i Kanade te je bilo prisiljeno vrati se u Europu. Kasnije je nastala knjiga »Putovanje prokletih« Gordona Thomasa i Maxa Morgana-Wittsa, koja je 1976. dobila filmsku verziju u britanskom filmu »Voyage of the Damned« u režiji Stuarta Rosenberga.


Predstava »Putovanje izgubljenih«, premijerno izvedena u rujnu 2018. godine, nastala je u aktualnom društveno-političkom trenutku suočavanja Europe s novim valovima emigranata koji u njoj pokušavaju pronaći slobodu i početi novi život. Na tom putu događaju se masovne tragedije, a europski i svjetski političari – onda i sad – prepucavaju se oko izbjeglica i manipuliraju njihovim sudbinama. U tom smislu bečka je predstava dobar primjer kako jednom velikom povijesnom pričom progovoriti o suvremenosti, pogotovo u kontekstu Austrije koja ima nacističku prošlost.


Radnju komada, koja se s brojnim likovima odvija na brodu, redatelj Janusz Kica postavio je minimalistički, stavljajući u prvi plan glumce. Scenograf Walter Vogelweider oslobodio je središnji dio pozornice, a likovi ulaze i izlaze kroz nekoliko vrata i prolaza. U dnu pozornice je cijelo vrijeme glazbenik Matthias Jakisic, koji različitim korištenjima violine stvara zvučnu kulisu koja daje specifičnu boju i naboj svakom prizoru. Sve ostalo prepušteno je glumcima, koji su često okrenuti prema publici i obraćaju joj se u monološkoj formi. Iz mase na brodu izdvajaju se pojedina lica, koja u završnici predstave iznose svoje sudbine, a zadnji prizor priziva današnjicu – nekadašnje židovske izbjeglice nose pojaseve za spašavanje koje često možemo vidjeti na današnjim emigrantima koji iz svojih zemalja bježe morskim putem.


Povijesna priča


Predstava slijedi povijesnu priču – prekooceanski brod »St. Louis« 13. svibnja 1939. isplovio je s 937 izbjeglica iz Njemačke. Kapetan broda bio je Gustav Schröder (igra ga odlični Herbert Föttinger), Nijemac koji je želio pomoći Židovima te je odbijao vratiti se u Njemačku sve dok ne iskrca sve do jedne izbjeglice u stranim zemljama. Prvo odredište im je bila Havana, no Kuba je odbila primiti putnike. Prije polaska izbjeglice su kupile turističke dozvole za iskrcavanje, no vlada je u međuvremenu promijenila zakon o turističkim vizama.


Čelnik imigracijske službe Manuel Benitez Gonzales, kojega je utjelovio Bernhard Schir iskoristio je priliku da zgrne novac prodajući dozvole za iskrcavanje. Kubanski predsjednik, Laredo Bru (Michael Dangl) prvotno je htio dobiti udio profita Beniteza, no ovaj je to odbio. Tijekom novih pregovora Kuba je zatražila dodatnih 500 dolara po putniku za iskrcavanje, što je tada bila velika svota novaca koju većina izbjeglica nije imala.


S obzirom da je prvotni plan propao, Schröder je namjeravao pristati u Floridi i ostaviti izbjeglice, međutim zakonski gledano SAD nisu mogle primiti izbjeglice. Brojni članovi kanadske vlade bili su neprijateljski nastrojeni prema potencijalnoj židovskoj imigraciji i prisilili su premijera da ne poduzme ništa.


Schröder se morao vratiti u Europu, a naklonjeni američki diplomati nastojali su naći utočište za izbjeglice u Europi. Kad je brod pristao u Belgiji, nađeno je rješenje za dio izbjeglica. Nažalost, tri od četiriju zemalja koje su prihvatile izbjeglice Njemačka je okupirala iduće godine – četvrtina izbjeglica je stradala u holokaustu, dok je svega 89 izbjeglica uspjelo kasnije emigrirati iz Europe prije nego što je Njemačka okupirala Europu. Nakon rata Gustav Schröder nagrađen je Redom zasluga Federalne Republike Njemačke, a imenovan je i Pravednikom među narodima.


U svojoj predstavi Kica u prvi plan stavlja potresene ljudske sudbine – iz mnoštva nesretnika izdvajaju se dr. Fritz Spanier i Babette Spanier (Ulrich Reinthaller i Sandra Cervik), profesor hebrejskog jezika Aaron Pozner, koji piše dnevnik kao svjedočanstvo tragedije (Roman Schmelzer), lik oca koji se uspio spasiti, ali su na brodu ostale njegove kćerkice, brodski konobar koji mora kriti svoje polužidovsko podrijetlo…, a nacističku brutalnost utjelovio je Raphael von Bargen u ulozi Otta Schiendicka.