Dan nakon svog 93. rođendana u Beogradu je tiho preminula Mira Stupica, glumica koja je osobnošću i talentom obilježila kazališni život 20. stoljeća na prostorima bivše Jugoslavije. Kad kažem da je otišla tiho, prvenstveno mislim na njenu odluku da se u smiraj života potpuno povuče iz javnosti i završi ovozemaljsko bivanje dostojanstveno kako ga je i živjela.

Mira Stupica bila je obdarena golemim glumačkim talentom, čemu su svjedočile generacije glumaca s kojima je igrala, redatelja s kojima je radila i publike koja ju je obožavala. Velike i nezaboravne uloge igrala je na pozornicama Beograda i Zagreba, ali i Pariza i Moskve – u svim žanrovima, od klasike do suvremenog repertoara. Bila je nezaboravna Petrunjela, Glorija, Barunica Castelli u režiji supruga i legendarnog redatelja Bojana Stupice; poznavala je najveće osobnosti svoga vremena i učila od njih.

U intervjuu koji sam objavila u Novome listu u svibnju 2001. godine – kada je Mira Stupica na poziv Nenada Šegvića bila članica žirija Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci – o vremenu i okruženju u kojem su djelovale glumačke karijatide poput Marije Crnobori i Save Severove, književni velikani Marinković, Krleža, Andrić, Ćosić, Ćopić, Desnica, slikari Svečnjak i Stančić, izjavila je:

Šaka soli

– Imala sam zaista veliku sreću što sam svoje baterije mogla puniti na tako moćnim izvorima i sve što sam u životu učinila na dobar način – stvorili su ljudi kojima sam bila okružena. Zahvalna sam sudbini za život u miljeu tako visokog stupnja duhovnosti i ljepote…

A sve dok krajem devedesetih nije objavila knjigu »Šaka soli«, tek mali broj najbližih znao je drugu stranu medalje, pozadinu njene toliko uspješne i blistave umjetničke karijere, odnosno naličje života uz vrhunski kreativnog, a istovremeno reformatorski nastrojenog Bojana Stupicu. U knjizi je opisala sve teškoće kazališnog razdoblja u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata u kojem se »revolucija još iz uniforme nije bila presvukla u civilnu odjeću i oštrim je okom nadzirala sve što šušne, što digne glavu – sve što nije bilo uravnilovka…«.

Kroz takvo je vrijeme – nespreman na ustupke kada je umjetnost u pitanju – Bojan Stupica (a s njime i njegova mlada, talentirana supruga) teško prolazio, o čemu Mira Stupica u spomenutom intervjuu kaže:

– Nakon odlaska iz Beograda, ranjeni porcijama nevolja i nerazumijevanja, došli smo u Zagreb koji nas je divno primio. Bilo je to naprosto – Periklovo doba teatarsko, a nama je teatar bio – ljekovita stanica života. Najljepše smo uspomene ponijeli iz Zagreba, a znam da i oni koji nas pamte, nose takve uspomene o nama. (…) Ranko Marinković dolazio je na naše probe »Glorije«, zadovoljan kako smo radili i nije nas ispravljao. Bio je pomalo ciničan, ali sjajnog uma i duha… Što se Krleže tiče, Bojan je imao idolatrijski odnos prema njemu, a ja sam pak ušla u kuću na Gvozdu puna poštovanja za Krležu i zahvalnosti za Belinu toplinu i vedrinu…«.

U Rijeci

Riječani su Miru Stupicu upoznali davne 1949. godine, kad je gostovala u kazalištu s dvjema kultnim predstavama: »Ribarske svađe« i »Dundo Maroje«. Te je godine mlada glumica prvi put vidjela – more:

– Nisam se odmicala od prozora, da mi ne promakne ta prva slika. Drhtala sam očekujući beskrajno plaventnilo. A kad tamo – malo plave vode i odmah iza neki otoci. Bila sam silno razočarana. Željela sam ono »moje more« iz mašte. Svi su mi se smijali…

A riječko je kazalište bilo prvi barokni teatar koji sam vidjela – tada još nisam poznavala ni zagrebački HNK, ni somborski teatar, tako da sam se u riječko kazalište naprosto zaljubila!

Posljednja predstava Mire Stupice na riječkim daskama, bilo je gostovanje Ateljea 212 s Kohoutovom dramom »Marija se bori s anđelima« u režiji Ljubomira Mucija Draškića, sredinom osamdesetih godina. Pojava Mire Stupice popraćena je tada aplauzom prepunog gledališta, a suverenost kojom je nosila ulogu Marije – glumice pod ideloškim nadzorom – bila je ne samo umjetnički impresivna i zanatski superiorna, već i fizički začudna: glasom koji je bez ikakva napora vladao prostorom kazališta, rečenicom bez patosa koja je bila nabijena suštinom, ali i svojim padom na sceni (gdje se srušila pljoštimice, kao svijeća) začarala je Mira Stupica publiku od prvog do posljednjeg reda.

Mnogi i danas smatraju da je Marija njena najbolja uloga u kojoj je na neki način bio sintetiziran i glumičin život. Mira Stupica u svojoj knjizi pak navodi ju kao jednu od pet ili šest najboljih rola u pedeset godina dugoj glumačkoj karijeri…

Sjećam se i prijema u Dramskoj dvorani, nakon predstave. U to su se vrijeme u riječkoj Hrvatskoj drami postavljali ili već igrali »Glembajevi«, s Mustafom Nadarevićem u ulozi Leonea. Nikada neću zaboraviti izraz lica Mustafe Nadarevića dok je prilazio da čestita Miri Stupici. Ushit njenom izvedbom zamijenilo je klonuće i sumnja u vlastitu kreaciju Leonea. Klečao je na podu poput izgubljenog dječaka, dok ga je Mira Stupica uvjeravala da je u svojoj potrazi za likom – na dobrom putu…

Pomislila sam – veliki uvijek sumnjaju… I upravo to je dokaz one »šake soli« u glavi.

Navijač života

No, unatoč tome što je za sebe znala reći da je »navijač života«, sudbina se često okrutno igrala njenom vedrinom. U braku s Cvijetinom Mijatovićem svjedočila je smrti njegovih dviju kćeri, a potom je tuga odnijela i njega. Mira Stupica, koja je tada već napustila glumu, povukla se iz središta Beograda u manji stan na Vračaru, gdje ste je uvijek mogli naći s knjigom u rukama. Čitanje je bila strast kojoj se prepuštala dok god joj je to zdravlje dozvoljavalo. O sebi je znala reći:

– Ako bih morala izgubiti neko čulo, radije bih se pomirila s gubitkom sluha, pa čak i nogu, nego da izgubim oči i da ne mogu više čitati. Ja sam gutač knjiga, živjela sam na Dostojevskom, Shakespeareu, grčkim klasicima, Lorci… Čitanjem sam mnogo naučila i o pisanju. Ja znam koliko digresija može biti duga da ne ohladi priču, osjećam kada je kulminacija, a i dramaturgiju moje knjige učila sam čitajući!

Nemilosrdna sudbina

Mediji su je obožavali čitavog života, a ona im nije uskraćivala kontakt. Uvijek dotjerana i spremna za razgovor ili izjavu nekim povodom, ona je međutim određivala duljinu susreta i mjeru. Takva je bila i s prijateljima, među kojima je bilo i onih koji su joj bili zaista bliski i koje je osjećala svojom obitelji. Takvi su bili s njom i u trenucima koje nije željela dijeliti s javnošću…

A obitelj jeste bila njen oslonac. Tu ponajprije mislim na jedinu kćerku Minu koja je zajedno sa suprugom uvijek bila uz nju, ali i unuku Miju o kojoj je govorila s posebnom nježnošću. Kao da je predosjećala loše – i u intervjuu u Novome listu izjavila je »Ništa nas ne može zaštititi od vlastite sudbine« – uvijek je bila zabrinuta za zdravlje svoje kćerke.

Okrutna sudbina otela joj je najdraže biće, a s odlaskom Mine – otišla je i životna radost Mire Stupice…

Još uvijek odlučna da upravlja svojim životom, povukla se potpuno, smatrajući da je sve što slijedi – njena osobna stvar. Ona šaka soli u glavi, vodila ju je dostojanstveno do kraja, koji će biti zabilježen kao odlazak posljednje istinske dive jednog glumišta. Odlazak glumice koja je za života postala legenda.