Uz iznenadni odlazak Tomaža Pandura: Veliki kazališni umjetnik koji je umro pravom teatarskom smrću

Foto S. Drechsler

Iznenadna smrt Tomaža Pandura tijekom probe za predstavu »Kralj Lear« šokirala je kazališni svijet – otišao je umjetnik sa svjetskom pričom, redatelj koji je za sobom ostavio velike predstave i ne mali trag u hrvatskom glumištu, od Brijuna do Dubrovnika

RIJEKA Kazališni svijet je u šoku: tijekom probe za »Kralja Leara« u  Makedonskom narodnom teatru u Skopju iznenada je preminuo slovenski redatelj svjetskog glasa, Tomaž Pandur (Maribor, 1963).

Najmlađi direktor Drame mariborskog SNG-a, koji je prvi otvorio stranice kulturnog turizma u Sloveniji privlačeći svojim predstavama kazališne gledatelje iz Europe i pretvarajući ih u pretplatnike programa mariborskog teatra, skrenuo je pažnju na sebe već prvom profesionalnom režijom – predstavom »Šeherezada« 1989. godine. Kada je s dvadeset i šest godina postao direktor Drame u Mariboru profilirao je svoj redateljski program kao spektakularnu kazališnu obradu klasika. Sedam godina za redom postavljao je svake sezone u Mariboru po jedan naslov, a premijere su se očekivale s nestrpljenjem i uzbuđenjem – od Goetheova »Fausta« i Shakespeareova »Hamleta« do trilogije »Božanstvena komedija«.

 – Potječem iz slikarske obitelji i prvo sam se bavio slikarstvom. Teatar je vizualna umjetnost, vizualna obmana. Kazalište kakvo ja radim i jest živa slika u određenom vremenu i prostoru. Ja sam proizašao iz slikarstva i prirodno mi je raditi formu kazališta u kojoj se slike stvaraju uživo, gdje se cijeli svijet i svi snovi mogu ostvariti. Po noći sanjaš, ujutro probaš, a navečer je predstava – rekao je Tomaž Pandur u intervjuu za naš list u ožujku 2013. godine, kad je pripremao seriju koncerata Severine Vučković »Dobrodošao u klub«.Na pitanje je li riječki glumac Livio Badurina njegov alter ego kao što je, recimo, Marcello Mastroianni bio alter ego Federica Fellinija, Pandur je odgovorio:  – Jest! Livio je moja muza. Cijeli moj život u kazalištu, sve predstave koje sam radio na ovim prostorima, rađene su s Livijom u mislima i srcu, tako da Livio u biti jest moje kazalište!Na pitanje što misli o kazalištu koje je otvoreno politički angažirano, redatelj je rekao:  – Mislim da je najgore kad se redatelj pretvori u proroka i zloupotrebljava sveti kazališni prostor u političke svrhe. U političkom kazalištu umjetnik prestaje biti umjetnik. Kazališna predstava ne smije biti miting!A na pitanje koliko njegov stvarni život nalikuje na kazališnu predstavu, Pandur je odgovorio – Nimalo. Život je ipak uzbudljiviji i dramatičniji od bilo koje predstave.

Kao i mnogi iznimno nadareni ljudi prije njega, i Tomaž Pandur je koračao brže, većim koracima od svoje sredine. S trideset i tri godine već je napustio Sloveniju, u kojoj su njegov teatar i način rada smatrali  megalomanskim. Novi život započeo je u New Yorku, gdje je pisao scenarije i radio na filmskim projektima, a u Hamburgu  režirao u Thalia Theateru.

Gost svjetskih festivala

Utemeljio je i vlastito kazalište – Pandur.Theatres – prve predstave koje je ostavario bile su »Hazarski rječnik« po romanu Milorada Pavića  i  »Sto minuta« po prozi Dostojevskoga. Njegov je interes s klasične literature prelazio na velike ljude, pa je tako režirao »Tesla Electric Company«  i »Kaligula« u suradnji s Teatrom Ulysses, »Michelangelo« kao koprodukciju s MittelFestom, »Rat i mir« s Dramom zagrebačkog HNK-a, a s tim je ansamblom na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio i »Medeju«.

Za većinu autorskih predstava Tomaža Pandura dramaturgiju potpisuje njegova sestra Livia Pandur, a jedan od najbližih Pandurovih suradnika posljednjih petnaestak godina bio je njegov dugogodišnji prijatelj, dramaturg i pisac Darko Lukić iz Zagreba, na predstavama »Tesla«, »Rat i mir«, »Barok« i »Medeja«. 

Tomaž Pandur bio je čest gost svjetskih kazališnih festivala – njegove su predstave igrale na pozornicama od Argentine, Kolumbije, Venezuele i Meksika do Koreje, Rusije, Italije, Španjolske, Belgije i Danske. Upravo ovih dana društvene mreže bile su preplavljene hvalospjevima koje je njegov teatar, s predstavom »Faust«, doživio na gostovanju na festivalu u Bogoti!

Tomaž Pandur je imao poseban odnos prema Južnoj Americi,  uvijek je govorio da magični realizam nije slučajno nastao upravo na tim prostorima, a bio je potpuno zatečen kad sam ga – nakon  premijere »Tesle« u Udinama – pitala razmišlja li o uprizorenju Markesova romana »Sto godina samoće«. S oduševljenjem i stvaralačkom iskrom pričao mi je kako prema tom romanu ima poseban respekt, ali i veliku želju da se suoči s njegovim izazovima. Gostovanje »Fausta« u Kolumbiji bio je posljednji susret Tomaža Pandura s južnoameričkom publikom i kontinentom uz koji je bio tako vezan. A Markes je ostao samo želja… 

Posljednjih godina Tomaž Pandur živio je u Madridu, režirao u Centro dramático nacional i Companía nacional de danza. Iako su ga Europa i svijet bolje razumjeli, Tomaž Pandur se često vraćao u Sloveniju i Hrvatsku, radeći na projektima koji su tematikom bili od njegova interesa, ili su njihovi nositelji bili umjetnici koji su dijelili Tomažovu neukrotivu energiju.

Nevjerica i šok

Jedan od njegovih stalnih suradnika, glumac koji je ponio najveći broj glavnih uloga u Pandurovim predstavama, bio je Livio Badurina, Riječanin koji je od prve Pandurove predstave koju je vidio – a bila je to »Šeherezada« na gostovanju u Rijeci – znao da je to teatar u kojem želi igrati. Nije prošlo dugo, a Livio Badurina je počeo raditi u Mariboru s Tomažom Pandurom, da bi suradnju nastavio i kad je Pandur napustio Sloveniju, ostvarivši glavne uloge u jedanaest njegovih predstava. Vijest o smrti ostavila je Livija Badurinu šokiranog i bez riječi. Rade Šerbedžija, kojeg je vijest zatekla na turneji po Švedskoj, vijest je primio s nevjericom:

– Potresen sam i u šoku, kao i svi koji smo poznavali Tomaža Pandura. Njegova je smrt nepravedna i apsurdna. Napustio je život u najboljim, najkreativnijim godinama. A bio je jedan od najboljih… Sreli smo se nedavno u Španjolskoj i planirali novu predstavu s Teatrom Ulysses na Brijunu…

Tomaž Pandur je bio umjetnik sa svjetskom pričom, ništa provincijalnog nije bilo u njemu, što mu je priskrbilo poštovanje i rad daleko izvan granica zemlje iz koje je potekao. Ali da je bio rođen u Londonu, bio bi definitivno najveći redatelj na svijetu! A uz taj golemi, nesporan talent koji je imao, moram reći još nešto, ne manje važno: mi koji smo radili s njim, poznavali smo ga kao dobrog, nježnog, posebnog čovjeka i zaista ga istinski voljeli.

Dr. Darko Gašparović tri puta je provjeravao vijest  o smrti Tomaža Pandura, dok nije morao priznati neumitnu istinu:

– Što reći nakon tako veličanstvenog teatarskog života kakav je bio život Tomaža Pandura, osim da je umro – pravom teatarskom smrću. Ovdje povlačim paralelu s Moliereom, koji je život praktički okončao na pozornici, a Tomaža Pandura smrt je zatekla na pokusu… Čini mi se znakovito da je to bilo upravo za »Kralja Leara«, predstavu koju do sada nije radio i tekst koji je uz »Kralja Edipa« najveća ljudska tragedija…

A Tomaža pamtim još u njegovim dvadesetim godinama, koji je zablistao režijom »Šeherezade«. Za mladića te dobi bila je to nepojmljivo duboko promišljena predstava, kojom je dokazao da se pojavio veličanstven kazališni umjetnik. Ono što ga je posebno krasilo, bio je senzibilitet prema likovnosti, kao i prema glazbi – bio je svestran, rođeni kazališni čovjek!Ono što nas na neki način može tješiti u ovom teškom trenutku, jest da je Tomaž Pandur zaokružio svoj kazališni opus, koji će ostati ne samo u sjećanju njegovih gledatelja dok žive, nego i dalje – ostaje u onom što je zabilježeno, snimljeno, ostaje na ovom svijetu dok bude čovjeka… – rekao je Gašparović.