Beogradske predstave

Uz dva zagrebačka gostovanja: Titostalgija i drugi oblici socijalističke religioznosti

Nataša Govedić

z predstave »Moja ti«

z predstave »Moja ti«

»Moja ti« me zapravo najviše podsjeća na jednu novu vrstu kafića s domaćim mačkama, koji su se posljednjih godina proširili europskim gradovima: to su javni prostori u kojima vlada neobično kućna i neformalna atmosfera, jer tik do vašeg stola na nekoj polici spava ili prede živo biće kome je posve svejedno tko je na vlasti, sve dok je unutra toplo i ima nečeg slasnog u hladnjaku



Zagrebačka publika nedavno je imala prilike vidjeti dvije beogradske predstave duboko prožete žudnjom za vremenima drugarstva i solidarnosti, sigurnosti i pobratimstva nekadašnje Jugoslavije.


U ovoj vizuri, ljudi su u Jugoslaviji bili karakterno bolji, hrana ukusnija, pravda dostupnija, zrak čišći, godišnji odmori romantičniji, filmovi smješniji i eksperimentalniji, prijateljstva čvršća, herojstvo apsolutnije.


Riječima slovenskog sociologa Mitje Velikonje, što nam je lošije u aktualnom postjugoslavenskom vremenu, što je danas nemilosrdnija borba za elementarno preživljavanje, to postaje jačom idealizacija socijalizma.




Nije stoga čudno što je titostalgija u (siromašnoj) Srbiji jača nego u (tek neznatno manje opustošenoj) Hrvatskoj ili Sloveniji, niti što se čitava epoha Jugoslavije kao obilato zadužene, ali politički stabilne ekonomije na sceni oslikava mitološkim bojama »srca i sunca«, kako vele Sanja Mitrović i Vladimir Aleksić u predstavi »Drugovi, ja se ni sada ne stidim svoje komunističke prošlosti« u produkciji BITEF teatra i skupine Stand Up Tall Productions u ZKM-u.



Jezik ove retro-idealizacije mogao bi jednako biti usmjeren na Djeda Mraza, Isusa Krista, Tita, Dalaj Lamu ili Alaha – svaki put s istom dječjom potrebom da očinska figura zaštitnika bdije nad nama, malenima i neobično neodgovornima za svijet u kojem živimo.


Kinoslavija


Tito tu ne stoji za stvarnu političku osobu, nego za mitskog spasitelja od svih zala kapitalizma, nezaposlenosti, korupcije. A svete slike ili filmovi, kako je tvrdio još Lenjin proglasivši početkom 20. stoljeća film »najvažnijom umjetnošću«, od svog su nastanka provjereno oružje političke propagande.


Zato ne čudi da se Jugoslavija u predstavi »Ja se ne stidim…« prvenstveno pojavljuje kao zbirka filmskih citata. U vremenu kad su kinodvorane zamijenjene gledanjem serija i filmova na kućnom kompjutoru, klasici jugoslavenskog filma dodatno djeluju i kao romantični ispraćaj tradicionalnih kinodvorana, organiziranih priredbi, radnih akcija.


Kinoslavija u predstavi Mitrović i Aleksića figurira kao izgubljena kinozemlja žitnog klasja i makova, popularnih napjeva, sletova, pisanja sastavaka u čast kulta druga Tita te prikazivanja ulomaka čitave plejade klasika jugoslavenskog filma (od komercijale, preko ratnih filmova do crnog vala).


Usporedimo li ovu vrstu idealizacije s nedavnom predstavom »Bitka na Neretvi« Borisa Bakala i Lea Vukelića, u kojoj muški par performera ismijava hoštapleraj snimanja legendarnog filma, vidljivo je da Mitrović i Aleksić ne žele kritizirati socijalističke mitove, već im se trude melankolično prikloniti.


Nenamjerna nelagoda njihove izvedbe, međutim, prisutna je u načinu glume: kao izvođači, Mitrović i Aleksić vojnički su ukočeni i kruti u izvikivanju parola, baš kao što su uštogljeni i u osobnim ispovijestima.


Svejedno viču li: »Narod, partija, omladina, armija!« ili: »Mama, ja sam u Amsterdamu«, glasovi su im hladni, deklarativni, zatvoreni i jednolični, lica i tijela strogo disciplinirana, pokreti nalik marionetama. Oboje nam pripovijedaju i svoje iskustvo emigracije, koja na godine prije raspada Jugoslavije baca sloj nostalgičarske pozlate i kroz žudnju za djetinjstvom.


Jedan od kadrova koji izvođači zaustavljaju da bi ga komentirali na sceni je lice Mire Furlan, zagledano u vlastiti »progon i diskriminaciju« (kako veli predstava). Zanimljivo je da izvođačima ne pada na pamet da glumačka ranjivost i osobna biografija Mire Furlan ne pripadaju ni epohi Jugoslavije ni tračerskim rubrikama, nego su dio umjetničke karijere koja sasvim sigurno nadmašuje jednostavnu poziciju žrtve. Miri Furlan u predstavi je suprotstavljen krupni plan stamene i pravovaljane Milene Dravić, prvakinje jugoslavenskog filma, koja opetovano izgovara ponosnu rečenicu iz naslova izvedbe, objašnjavajući gledateljima kako se to treba držati »prava komunistkinja«.


Poslušničko tijelo


Čitav niz etičkih problema predstave vezan je upravo za pojednostavljenja i karikaturalne prikaze života u Jugoslaviji, preuzetih iz filmskih pripovijesti, odnosno za fragmentiranje i dekontekstualiziranje različitih filmova – opravdano činjenicom da predstava paralelno prati i stvarni bankrot zrenjaninskog Avala filma, kao egzemplarno uspješne jugoslavenske producentske kuće koja je prestala postojati u godinama privatizacije.


Općenito se propast i idealizacija u ovoj izvedbi stalno sudaraju i međusobno zrcale, nikad si ne priznajući da možda postoji veza između nekritičnosti prema Jugoslaviji i njezinog brutalnog kraja. Muško i žensko tijelo ostaju na sceni vojnički izdrilani do samog završetka, kada se revija filmskih prizora koje smo pratili još jednom premata, ali sada od kraja prema početku. Dakako uvijek iznova s tugom zagledana unatrag, prema zlatnom dobu, prema Jugoslaviji kao fetišu bolje prošlosti. Prema baki komunistkinji čije se spominjanje na sceni spaja s filmskim kadrovima ponosno naoružanih i nasmiješenih partizanki.


Obiteljske i političke legende ne dozvoljavaju da se o komunističkoj prošlosti Jugoslavije progovori analitičkim jezikom, umjesto toga forsirajući osobitu vrstu političke isključivosti i sentimentalnosti. Poslužimo li se utjecajnim kulturološkim  studijama o desnim i lijevim mitologijama u djelu francuskog filozofa Rolanda Barthesa, znakovito je da predstava »Drugovi, ja se ne stidim…« zapravo propovijeda desničarsko muzeiziranje prošlosti, a ne ljevičarsku sklonost kritici, preokretu i promjeni. Drugim riječima, ona ne zna da njezin komunizam nikada nije ostvaren, a kamoli da bi ga trebalo ostvariti metodologijom koja se obračunava i s komunističkim zločinima – kao recimo u nagrađivanoj ZeKaeM-ovoj predstavi »Kako smo preživjele« Slavenke Drakulić i Dina Mustafića. Zato je dojam nakon gledanja predstave Mitrović i Aleksića pomalo žaloban; kao da pred sobom imamo pacijenta koji se ne može otrgnuti od vlastitih iluzija, čak i po cijenu toga da ostane trajno vezan za svoj nostalgičarski krevet.


Obećana pravda


U predstavi »Moja ti« autorice Olge Dimitrijević i redateljice Aleksandre Milavić Davis te izvedbi Ateljea 212 idealizacija komunističkih superheroja ide čak i do pojavljivanja duha hrabre partizanke (igra je srčana Sofija Juričan), koja iz zagrobnog života pomaže svojoj dugogodišnjoj lezbijskoj partnerici izboriti pravnu bitku za stan na sudu. Koga briga je li komunizam službeno raskinuo s religijom! Kad nam zatrebaju komunistički sveci, uzmeš hrabru partizanku s dugom pletenicom i pištoljem oko pasa, pa još ako malo i pjevaju, kud’ ćeš ljepše!


Govoreći o lijevim i desnim mitovima, čini se da naoružana partizanka novi lijevi Rambo. No ova se bulevarska predstava istovremeno i zafrkava s neuvjerljivošću i navijaštvom vlastite priče, svjesna da je socijalizam u zemljama bivše Jugoslavije u posljednjih dvadesetak godina postao neka vrsta neslužbene hagiografije ili iskrvljenog pamćenja epohe u kojoj su moguće različite fantastične epizode iz života svetaca. Pa čak i onih neuobičajenih, recimo lezbijsko-komunističkih (refren predstave: »Po šumama i gorama / Naše zemlje ponosne / Idu čete ludih baba / Slavu borbe pronose.«).


Upravo su male susjedske i generacijske solidarnosti najšarmantniji dio izvedbe, dovodeći na scenu tri sjajne glumice u zrelim godinama: dostojanstvenu Svetlanu Bojković, nježnu i raspjevanu Goricu Popović te neposrednu i pravdoljubivu Tanju Bošković. Njih tri ne pripadaju nijednome od velikih sustava moći. Toliko su svoje da ih političke postrojbe ne uspijevaju asimilirati. A napisane su i odigrane kao likovi trenutnog suosjećanja: kome treba zaštita, vrata su otvorena. Kome treba kava, skuhaju. Kome treba rame za plakanje, zagrle. Opet u prilog predstave, njihov kratki razgovor o tome bi li komunizam (kao »savršeni društveni poredak«) zbilja vedra srca prihvatio i slavio lezbijsku ljubav ostaje pod velikim upitnikom, ali i pod oblačićem priželjkivane utopije. I čitava je predstava bliža toploj satiri na temu utopija nego tragediji, pogotovo u finalnom trijumfu sudske pobjede izborene uz pomoć sablasti.


Na sceni je i pijanistica Gorica Šutić, dok je prostor drame smišljen kao neka vrsta kontinuirane deložacije – čim glumice malo sjednu i uhvate se za kakvu šaličicu, odmah stižu vrijedne snage privatizacije da ih otamo izbace i premjeste (scenografija: Marija Kalabić). Zanimljivo je da publika doslovce navija za protagonistice i prati ih aplauzima kad god progovore o preziru društva prema starim ljudima ili o okrutnosti djece prema roditeljima koji pod stare dane ne mogu više biti obitelji od neposredne koristi. »Moja ti« me zapravo najviše podsjeća na jednu novu vrstu kafića s domaćim mačkama, koji su se posljednjih godina proširili europskim gradovima: to su javni prostori u kojima vlada neobično kućna i neformalna atmosfera, jer tik do vašeg stola na nekoj polici spava ili prede živo biće kome je posve svejedno tko je na vlasti, sve dok je unutra toplo i ima nečeg slasnog u hladnjaku.


»Moja ti« djeluje na publiku kao poruka skromnog, ali time ne manje značajnog sestrinstva, postignutog pomoću najobičnijeg ljudskog gostoprimstva i suosjećanja. Govoreći o prijemu kod gledatelja, to nije nužno najlucidnija predstava Gavellinih večeri, ali sigurno je najtoplije primljena. Ona više slijedi japanske mitove od onih jugoslavenskih, recimo japanskog pjesnika Issu: »Ne postoje stranci/ dok sjedimo/ pod rascvjetanim trešnjama«. I zbilja, rjetkost je da kazališni događaj pogodi temu gostoljubivosti kućnog dvorišta s toliko nenametljive volje za razumijevanjem. Time politička mitizacija ove predstave nije manja, ali barem je izgrađena na stvarnoj ljudskoj privrženosti, a ne na tugovanju za kinopolitičkom bajkom.