Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 6
Sutra: 16° 16° 6
18. listopada 2019.
Festival svjetskog kazališta

Uz "Lomeći valove" u režiji Myriam Muller: Kako je distanca pojela predstau

Uz "Lomeći valove" u režiji Myriam Muller: Kako je distanca pojela predstau
Uz "Lomeći valove" u režiji Myriam Muller: Kako je distanca pojela predstau
Autor:
Objavljeno: 30. rujan 2019. u 15:01 2019-09-30T15:01:27+02:00

Jedina selekcijska korist od uvrštavanja ove predstave u program FSK-a jest zanatska: usporedba (predoslovne) kazališne adaptacije s njezinim bitno smjelijim filmskim ishodištem. Što bi bilo odlično da je FSK studentska radionica, ali nikako nije dobar izbor za širu građansku publiku

U klaustrofobično malom škotskom selu, jedini prostor ljudske imaginacije kontrolira crkva. Većina mještana pristaje na okvir krute pokornosti, no Bess – kao jedna od najposvećenijih vjernica – zbog toga u sebi trpi duboki raskol. Njezinu dobrostivost i gotovo svetački, razdragani i rasplesani entuzijazam stalno kori strogi unutarnji glas, opetovano zahtijevajući vojničko samoodricanje, poslušnost, žrtvu. Bess iz Von Trierova filma »Lomeći valove« (1996.) u antologijskoj izvedbi Emily Watson neprestance pregovara s tim prijetećim glasom gnjevnog i strogog Boga, ne samo kao da je u pitanju glas simboličkog zakona, nego kao da se obraća konkretnoj osobi koju dobro poznaje, s kojom se ipak može oko svega dogovoriti i ta joj osoba čak nadomješta prijatelje i sugovornike za kojima žudi.

Ova kompleksna situacija lika koji ima »posebne privilegije« kod dragoga Boga jer izravno kanalizira njegove želje i vrijednosti, istovremeno nastojeći provesti najbolje što može sveti maksimalizam, iznimno je težak glumački zadatak. Može ga se igrati kao shizofreniju, a može ga se igrati i kao vrstu emocionalnog preobilja koje uistinu vidi više, zna više i razumije više od ostatka svijeta. Moguće je i oboje: scenarij Larsa von Triera namjerno ostavlja otvorenim pitanje treba li Bess uistinu psihijatrijsku pomoć (scenarij jasno kaže da ju je ranije i dobivala, ali bespotrebno) ili možda čitavom njenom škotskom selu treba golema politička promjena, u kojoj vjera više neće biti korištena kao soba zastrašivanja i cenzuriranja male grupe mještana.

S druge strane, prva predstava ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, »Lomeći valove« luksemburške kompanije Les Théâtres de la Ville i redateljice Myriam Muller odlučila se za opciju u kojoj je Bess nedvojbeno bolesnica, a ne vizionarka.

Hladnoća kazališnog postupka

Ova odluka ima dalekosežne posljedice. Primjerice, u Von Trierovu filmu po kojem je napravljena luksemburška predstava, Bess je »uistinu« svetica, što god to značilo. Njena smrt pokreće zvuk zvona u mjestu u kojem je zvonjava zabranjena. Na kazališnoj pozornici i u izvedbi scenske glumice Chloé Winkel, Bess je samo vjerski i melodramatski fanatik, s posebnim naglaskom na psihotičnost njezine potrebe da samu sebe kažnjava seksualnim žrtvovanjima.

Na taj je način ukinuta namjerna dvosmislenost koju čuva filmsko tumačenje lika, a pojačan je kontekst vjerske represije i osobne okrutnosti samih mještana. Nigdje kao na kazališnoj pozornici nije toliko jasno vidljivo ne samo što čini junakinja ili junak, nego i kako ostatak zajednice oblikuje djelovanje nekog pojedinca. U slučaju redateljice Myriam Muller, ledeni mještani svojom ogromnom zatvorenošću kopaju jamu u koju finalno pada Bess. Čak ni lik psihijatra nema ni najblažu predodžbu o čemu ta djevojka govori i kako bi joj se moglo pomoći. Nitko ne razumije njezine emocije: ni prijateljica Dodo (Brigitte Urhausen), ni njezina majka (Clotilde Ramondou), čak ni njezin ljubavni partner i suprug Jan (mlaki, potisnuti Jules Werner). Jest da se i na sceni (kao i na filmu) spominje kako Bess ima »zlatno srce«, ali to u kazališnom kontekstu zvuči kao sarkastičan komentar.

Formalno, prostor pozornice mišljen je izrazito distancirano od publike, smještajući glumce stalno u duboki stražnji plan izvedbe. Snimanje kratkih prizora predstave iz ruke i projekcija snimljenog materijala na platnu iznad pozornice tek povremeno prikazuje blize planove glumačkih lica, čime redateljica postiže vrlo hladan i rezerviran ton dvosatne predstave. Jedini moment u kojem Bess glumice Chloé Winkel prilazi bliže publici tiče se simulacije seksualnog odnosa sa slučajnim putnikom u autobusu, što je odigrano u drugom redu partera.

Rampa je, dakle, prekoračena, ali opet tako da većina publike promatra prizor preko snimke filmske kamere iz ruke. Drugim riječima, predstava obrađuje ekstremno intenzivan emocionalni sadržaj stalno snižavajući njegovu temperaturu. Mjestimično se čak čini da nas hladnoća kazališnog postupka približava perspektivi koju prema Bess ima crkva: sav taj njen emocionalni zamah definitivno je »pretjeran«, opasan, nedopustiv. Moramo ga stišati. Najbolje da je odmaknemo daleko od publike i onda promatramo ispod neke vrste »zaštitnog stakalca«, kao virus u laboratorijskim uvjetima. Posljedice: sterilne pincete razuma zgnječile su Von Trierovu lucidnost.

Strah od neumjerenosti

Kritički pristup ovakvom liku i dramskoj situaciji, primjerice brehtijanski, ne bi se toliko bojao Bessine emocionalnosti i njezine pobunjenički bezgranične religioznosti. Sjetimo li se kako je Brechtova glavnog bogoborca Baala odigrao ingeniozni David Bowie u BBC-evu filmu »Baal« (1982) redatelja Alana Clarkea, radikalno bezbožništvo i radikalna pobožnost ne samo da imaju dodirnih točaka, nego se kreću istom površinom testiranja granica onoga što je dopušteno i moguće. Zbog toga luksemburška predstava »Lomeći valove« nije uspjela. Nigdje nije izazvala, još manje uzdrmala, ikakve konvencije.

Njezina redukcija Von Trierove filmske priče na socijalni mehanizam žrtvovanja »mjesne lude« promašuje razloge zašto je ludost u konačnici mudrija od razboritosti. Ludost, naime, ne kalkulira, nema unaprijed dobivene dozvole, ne računa na sigurnost. Usuđuje se istražiti vlastitu opsesiju, makar to značilo konačni pad ili kraj postojanja (kod Brechtova »Baala«, baš kao i kod Von Trierove Bess). Time ne želim reći da privilegiram ili idealiziram ludost, posebno ne onu ludost koja nas zarobljuje u bol ili nemoć. Ali želim reći da je jako važno respektirati i uvažiti radikalne neumjerenosti ljudske vrste. One uvijek postoje s razlogom. Ući u temu djevojke koja sebe vidi kao čudotvorku i uzmaknuti pred njenom izazivačkom snagom čini se kao preoprezan pristup. Ili da citiram samog Von Triera: »Film bi trebao biti kamenčić u vašoj cipeli.« Trebao bi nam otežati ili čak zaustaviti automatsko kretanje, automatsku distanciranost. Ništa od toga nije uspjelo predstavi redateljice Myriam Muller.

Jedina selekcijska korist od uvrštavanja ove predstave u program Festivala svjetskog kazališta jest zanatska: usporedba (predoslovne) kazališne adaptacije s njezinim bitno smjelijim filmskim ishodištem. Što bi bilo odlično da je Festival svjetskog kazališta radionica za studente dramaturgije, režije i glume, ali nikako nije dobar izbor za širu građansku publiku koja upravo na ovom festivalu zaslužuje izvanserijske dosege kazališne hrabrosti

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.