Foto I. Tomić
Određenom sloju društva može smetati sloboda koja se pojavljuje na sceni. Nekima smeta kad kritiziram Srbiju i kažu mi da zašto ne idem raditi u Mađarsku. A zašto bih? Ja sam državljanin Srbije i imam potpuno pravo kritički se odnositi prema društvu u kojem živim. Odnos s konzervativnima i desnicom uvijek je buran
Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno će 30. ožujka izvesti predstavu »Životinjska farma« prema romanu Georgea Orwella. Režija je povjerena vojvođanskom redatelju Andrásu Urbánu, rođenom 1970. godine u Senti. Njegove režije i predstave nagrađene su na Sterijinom pozorju, Tvrđava festu, Teatarfestu i drugim festivalima. Za Urbána kažu da je napravio prevrat u vojvođanskom teatru u posljednjih desetak godina i može se reći da je utemeljitelj nove vojvođanske kazališne poetike i estetike.
Kako je došlo do suradnje s riječkim HNK-om? Jeste li sami predložili »Životinjsku farmu«?
– Do suradnje je došlo kad je Oliver Frljić postao intendant riječkog kazališta. On dobro poznaje moj redateljski rad i pozvao me u Rijeku. Pristao sam i bio vrlo otvoren da radim u Rijeci. O »Životinjskoj farmi« smo zajednički odlučili. Bilo je nekoliko prijedloga, ali mi se učinilo da bih se u ovom trenutku najviše želio posvetiti toj priči.
Zašto?
– »Životinjska farma« je djelo koje možda i najmanje volim od Orwellovih knjiga. Međutim, kad to djelo čitate ponovno uvijek mu raste vrijednost. Iznenadite se koliko je točan Orwellov tlocrt društva i društvenog zbivanja, ne samo u prošlosti, nego kad napravite paralelu sa suvremenim događanjima. U tom smislu odabir »Životinjske farme« čini mi se najprikladnijim, jer se mogu baviti trenutačnom konstatacijom ili dijagnozom svijeta i društva u kojem živimo.
Slike budućnosti
Kad je napisana, »Životinjska farma« bila je aluzija na staljinizam. Neki totalitarni sistemi ostali su iza nas, međutim možemo li i danas govoriti o nekoj vrsti totalitarizma?
– Mislim da je to ista varka kao i s Orwellovom »1984.«, koja je različita u estetici, što ne znači da u mehanizmima društva, kulturi i stvarnosti ima razlike. Kad govorimo o kontroli, vjerojatno nikad u povijesti čovječanstva nije bilo veće mogućnosti kontrole nego danas. »Životinjska farma« je alegorijski napisana, kao bajka, što je neka vrsta bijega od određenog totalitarnog režima. Međutim, znamo kako društvo funkcionira u određenoj hijerarhiji. Dovoljno je da uključimo televiziju, pa se susretnemo s političkim i stranačkim borbama. Nije teško povući paralelu, niti tumačiti stvari.
András Urbán rođen je 1970. godine u Senti. Režiju je studirao na novosadskoj Akademiji umetnosti, režirao je u subotičkom Narodnom pozorištu, ali sredinom devedesetih napušta studij i rad u kazalištu te godinama živi povučeno. Režiju je diplomirao 2000. godine i ponovno intenzivno radi u kazalištu. Od 2005. direktor je Mađarskog gradskog pozorišta »Deže Kostolanji« u Subotici. Osnivač je međunarodnog kazališnog festivala Desiré Central Station. Iza njega je četrdesetak profesionalnih režija. Među priznanjima i nagradama ističe se »Jasai Mari« – najprestižnija nagrada za kazališnu umjetnost Republike Mađarske.
Nije stvar u tome da stvorimo alegoriju koja odgovara nekoj stvarnosti, nego preko Orwellovih motiva ulazimo u određenu stvarnost oko nas. Kad čitamo to djelo, ono nije samo ogledalo nego i nož ili mikroskop kojim promatramo ljudsko društvo i povijest. Uvijek smo skloni s poviješću prikrivati određene trenutke ili neke misli za koje smatramo da pripadaju povijesti, a zapravo su dio našeg svakodnevnog života.
Možemo li danas govoriti o totalitarizmu demokracije i je li vaša predstava kritika neoliberalnog kapitalizma?
– Kad radim, puno razgovaram s glumcima. Oni su, pored toga što su akteri predstave, i građani koji doživljavaju razne stvari. To se ne odnosi samo na riječke glumce. Premda danas živimo u slobodi, nemamo ni instrument ni volje da utječemo na svijet. Živimo u svijetu u kojemu je neizvjesnost svakodnevna. Jako malo ljudi u ovom trenutku može reći što će biti. Postoji strah od rata i bijede, ali tu su i krediti i svakodnevna jurnjava. U svemu tome ne znamo što će sutra biti. Samo znamo kako preživjeti ovaj trenutak.
Često pitam ljude imaju li sliku budućnosti. Ne znam je li to biološki fenomen jer sam u dobi iznad 40 godina ili se svijet promijenio. Uglavnom, slika budućnosti počinje nestajati. To se može tumačiti kao dobro, ali i kao zlo. U stvarnosti to ipak više doživljavamo u negativnom kontekstu. Ne znamo što nam slijedi i čovjek je satjeran u sadašnjost. Moramo osigurati rate kredita i dio smo robovlasničkog odnosa. Neoliberalni kapitalizam je stvarnost koja nas okružuje, ali ne mogu reći da se predstava bavi isključivo tim pojmom.
Biti manjina
Kakav je bio proces rada na predstavi?
– Proces je uvijek takav da dosta vremena provodim razgovarajući s ljudima s kojima radim. Otvaramo određene probleme, glumci pišu »domaće zadatke« i songove, prave performanse s vlastitim viđenjima i slično. Preko toga dolazim do svojih rješenja i zamisli. U Rijeci imam jako pozitivno iskustvo s glumcima. Bitno je da ljudi budu otvoreni i da ne žive u strahu kako da izraze sami sebe. Važno je da se posvete određenom problemu i temi.
Kakva je sada situacija u vojvođanskom teatru?
– Vojvođanski teatar se stalno talasa da povremeno dostigne svoju urbanu razinu. Kazališta u manjim gradovima počinju biti suvremena i urbana. Odvija se stalna borba između provincije i urbane sredine. U Vojvodini imamo nekoliko značajnih kazališta. Multikulturalizam je lijepa priča koja se veže uz Vojvodinu i donekle postoji. To je multikulturalna priča sa svojim patnjama, bolima i borbama. Uvijek je to priča o manjini i većini.
I vama je osobno dobro pozata manjinska situacija. U Srbiji vas doživljavaju kao Mađara, a u Mađarskoj kao Srbina.
– Ja sam u svakoj situaciji u manjini. To je priča iz Jugoslavije koju vučemo sa sobom, što je poznato i drugim manjinama. Mi smo pogranična regija s Mađarskom i taj je identitet vrlo čudan. U Jugoslaviji ste bili Mađar, a u Mađarskoj Jugoslaven. Tako ste uvijek bili tamo gdje ste imali osjećaj da na neki način ne pripadate. Ta dvojnost povremeno ima i neke lijepe momente, kao kad se na oba mjesta osjećate kao kod kuće, što se rjeđe događa. Upravo iz tog bezdomovinstva stvara se jedan specifičan, manjinski pogled na svijet. Nije to uvijek loše, jer omogućuje jednu drugačiju vrstu kritičnosti.
Možete li nam nešto reći o kazalištu »Deže Kostolanji«?
– Riječ je o malom gradskom mađarskom kazalištu u Subotici. Imamo 16 zaposlenih i 5 glumaca čini naš ansambl. Koristimo metode nezavisnog, eksperimentalnog i avangardnog teatra. Stvorili smo publiku i u gradu i u regiji. U vrlo kratko vrijeme uspjeli smo zauzeti određenu regionalnu poziciju. Pokrenuli smo i festival Desiré Central Station, koji je postao jedan od zanimljivijih festivala u regiji.
Predstave izvodite na mađarskom jeziku?
– Predstave radimo na manjinskom jeziku, ali stavljamo titlove s prijevodom. Naše kazalište postalo je i dio srpskog kazališnog života, a prisutni smo i u Mađarskoj.
Provokacija i reakcija
Kako se kazalište financira?
– Financiranje je strašna priča. S nekim ponižavanjima čovjek dolazi do budžetskih sredstava, ali živimo u takvim vremenima. Sve je nesigurno. Ukoliko s državom i gradom napravite ugovor, oni vas obvezuju, no sa strane grada i države nitko nije dužan odgovoriti. Oslanjamo se i na vlastite prihode.
Da li vas financira Mađarska?
– Samo na temelju nekih natječaja, ali to nisu neka velika sredstva. Financiraju se određeni projekti. Mi ne pripadamo nacionalnoj i folklornoj priči o kazalištu, pa je u političkoj raspodjeli to dosta složena priča. Naše je kazalište liberalno i otvoreno i bavimo se eksperimentalnim konceptom umjetnosti.
Da li vaše predstave doživljavaju burne reakcije?
– Kažu da radim provokativne predstave. Međutim, mislim da je provokacija samo određeni segment djelovanja, odnosno umjetničko sredstvo u mehanizmu djelovanja kazališta. Radim predstave na koje jedan dio društva i publike reagira na različite načine. To je borba s nekom vrstom (malo)građanštine. Ljudi ne vole kad u kazalištu izgube poziciju komfora u trenutku kad dođe do suočavanja s određenim problemom – do te mjere koja ih izbaci iz one komforne pozicije gdje znaju kako treba reagirati.
Određenom sloju društva može smetati sloboda koja se pojavljuje na sceni. Nekima, na primjer, smeta kad kritiziram Srbiju i kažu mi da zašto ne idem raditi u Mađarsku. A zašto bih? Ja sam državljanin Srbije i imam potpuno pravo kritički se odnositi prema društvu u kojem živim i čiji sam dio. Odnos s konzervativnima i desnicom uvijek je tako buran.
Što ćete raditi nakon »Životinjske farme«?
– Nakon »Životinjske farme« odmah počinjem raditi »Draculu« prema motivima Brama Stokera, u koprodukciji ZKM-a, kazališta iz Parme i SNG-a Maribor.
