Ironično je što se Kovačićev roman »U registraturi« na razini lektirnog čitanja još uvijek smatra oglednim primjerom realističkog pripovijedanja u nas. Sve je, naime, u toj priči iz 1888. godine romantičarski pretjerano, dok lik fatalne žene Laure zalazi čak u domenu natprirodnih pojava, toliko moćnih da im ni smrt ne može proliti krvcu, a kamoli uznemiriti njihovu osvetničku, samoživu okrutnost i ljepotu. Kako veli kroatolog Krešimir Nemec: »Fatalne su žene najživlji i literarno najuvjerljiviji ženski likovi hrvatske književnosti. One su koketne, zamamne, agresivne, dijabolične; iz njih zrači nešto prijeteće. U njima je sabijen iracionalni potencijal što provocira i pred kojim se ne ostaje ravnodušnim«. Nešto manje romantičarski rečeno, fatalne su žene u raznim književnostima (baš kao i u tradiciji film noira) domišljeni i oštroumni karakteri, a ne pasivni klonovi prastare lutke Djevice Marije, drvene baš onoliko koliko je potrebno da stoji na oltariću i lije suzicu nad svojom sudbinom samoizabrane žrtve.
Pitanje nevinosti
Tome nasuprot, Kovačićeva Laura nije samo opasna zavodnica, kriminalka, trovačica, ubojica i palikuća, nego i rijetko samostalna žena svoje sredine, velikašica i hajdučica u istoj osobi. I dok požari bulevarski obilato bjesne ovim romanom, rukopisi magično iskrsavaju iz povijesne nigdine, incest je potka bogataškog sloma, silovanja se učestalnošću mogu usporediti s »Igrom prijestolja« (više od 250 po serijalu), pitanje je kako sav taj sav raspojasani spektakluk postaviti na pozornicu?
Redatelj Dario Harjaček i dramaturginja Ivana Sajko odlučili su se kroz Kovačića baviti dvama opravdano izdvojenim i politički zanimljivim pitanjima: prvo, spavaju li svi ti likovi hrvatske provincije neki nadasve romantični, koliko i autodestruktivni san? Predstava se otvara prizorom zamrznutog ansambla sa sklopljenim očima, signalizirajući gotovo muzejsku pasivnost i uspavanost protagonista. Košmarni skokovi u kronologiji priče, eksperimentalno prisutni i na razini romana i na razini predstave, tako postaju (neuspješni) pokušaji buđenja likova ili preustroja, odnosno gotovo sudskog ponovljenog »preslušavanja« priče. Drugo osiono pitanje i režije i dramaturgije također je preuzeto izravno od Ante Kovačića, a tiče se toga koliko je Ivica Kičmanović »nevin« po pitanju svoje i tuđe propasti. Kovačiću je na razini romana veoma važno naglasiti da je glavni lik njegove epopeje, Ivica Kičmanović, podjednako izgubljen u oskudici sela i raskoši grada. U Gavellinoj najnovijoj adaptaciji i tumačenju glumca Igora Kovača, riječ je o liku koji postaje pravi dvojnik Laure, njezin »bratac«, kako stalno naglašava kazališna adaptacija, i to ne samo po statusu zlostavljanog sluge u kući Mecene (gdje je upoznao Lauru), nego i po potrebi da silom uzme ljudska tijela, posredujući time njihov slom. Igor Kovač svjesno rabi ironiju u svojoj glumačkoj igri, ne padajući samo jednom na koljena pred Laurom Ivane Roščić, nego to čineći humorno ponovljeno do razine gega. Kovač naglašava i unutarnju hladnoću lika, koja ga veoma udaljava od Kičmanovića kao impulsivne, sanjarske dobričine kakvom ga je učinila televizijska uloga Rade Šerbedžije.
Ogorčenost i brutalnost
Za suvremeno demitologiziranje Kičmanovićeve uloge mnogo je valjanih razloga. »Dobročinstva« koja je primio tijekom školovanja bila su bolna škola poniženja, kao što ga je i iskustvo s Laurom gurnulo prema samopreziru, a ne samopoštovanju. Na sceni je, doduše, prisutno i dječje »ja« Ivice Kičmanovića u interpretaciji malenog dječaka koga naizmjence igraju Branimir Bobinac i Matko Jakovljević. No dvosatna predstava mnogo više naglašava protagonistovu ogorčenost i brutalnost, negoli dječju dobrostivost. Ni Ivana Roščić ne igra Lauru samo kao zavodnicu, nego i kao višestruko zlostavljanu mladu ženu, buntovnicu koja prema kraju komada postiže potrebno usijanje nagomilane ljutnje – ali s prelaskom u otvoreni kriminal. Trajnost sličnih likova možemo pratiti i u 20. stoljeću, na Genetevoj i Koltesovoj pozornici, baš kao i u čuvenim »Sopranovima«, kao potpunoj medijskoj glorifikaciji kriminalnog antiheroja.
Galerija socijalnog licemjerja
Scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Marita Ćopo i koreografkinja Ana Kreitmeyer također naglašavaju rascjep vanjske maske suzdržane pristojnosti nasuprot unutarnjih gesti primitivnosti likova – kako seoskog, tako i gradskog porijekla. »U registraturi« nije predstava nostalgije, već prozivke. I okupljeni Gavellin ansambl svakim pojedinim izvedbenim angažmanom doprinosi sardoničnom tonalitetu predstave. Siniša Ružić na sceni je »zvrndavi«, tašti kumordinar Žorž. Sven Medvešek pojavljuje se u dvostrukoj roli nalickanog Mecene i pripitog Župnika (obje role stvarajući s novocirkuskim osjećajem za fizičku alegoriju). Još jednom pomno nijansirani Sven Šestak nastupa i kao transvestitski član Časnog društva poniznosti i kao Kičmanovićev bistrooki otac i sirotinjski muzikaš Jožica. Antonija Stanišić Šperanda s pravom mjerom ponosa i tuge igra nesretnu bogatašicu Justu. Nenad Cvetko nastupa u pogođenoj roli drhtavog šarlatana i ulizice Šajkovskog. Živko Anočić donosi na pozornicu razmetljivost ciganskog kneza Mihe. Tu su i manje, no znalački skrojene uloge Filipa Križana (Periša), Zorana Gogića (Medonić), Janka Rakoša (Kanonik), Nikole Baće (Ferkonja), Perice Martinović (Kata), Ksenije Pajić (Svodilja), Nene Kocsis (Gazdarica i Majka), Jelene Miholjević (Harmonikašica), Ivane Bolanča (Anica), Ane Kvrgić (Dora).
Fatalističko ozračje
