Između umjetnosti i kazališta provokacije

Treba li Frljićev angažman nove kreativne iskorake?

Kim Cuculić

Snimio Vedran KARUZA

Snimio Vedran KARUZA

Uz Frljića se obično vezuje riječ »provokacija«, pa se nameće pitanje koliko u njegovim predstavama ima umjetnosti, a u kojoj se mjeri radi o političkom aktivizmu, iskazivanju vlastitih ideoloških stavova i svjetonazora (neki smatraju čak i površnog pamfletizma). S obzirom na ograničeni prostor, analiziramo nekoliko Frljićevih predstava koje smo imali prilike vidjeti



Ljetni su mjeseci i u medijima je ona famozna sezona ukiseljenog povrća koje nećemo spomenuti. Novinari su u potrazi za zanimljivim temama kako bi se nekako prebrodila ljetna »suša«. Upravo sada nedostaje nam kazališni redatelj Oliver Frljić i neka njegova nova provokacija.


No šalu na stranu. Posljednje što smo gledali od Frljića bila je nova verzija kultne predstave »Turbofolk« na ovogodišnjim Riječkim ljetnim noćima. To je jedan od povoda za ovu analizu njegove kazališne poetike i prisjećanje na neke od njegovih predstava.


Uz Frljića se obično vezuje riječ »provokacija«, pa se nameće pitanje koliko u njegovim predstavama ima umjetnosti, a u kojoj se mjeri radi o političkom aktivizmu, iskazivanju vlastitih ideoloških stavova i svjetonazora (neki smatraju čak i površnog pamfletizma).




S obzirom na ograničeni prostor, analiziramo nekoliko Frljićevih predstava koje smo imali prilike vidjeti. Poslužili smo se i natuknicom o Oliveru Frljiću s Wikipedije, koja je dosta opširna i ažurirana. Za početak malo biografije: Oliver Frljić (Travnik, 1976.) diplomirao je 2002. godine filozofiju i religijsku kulturu te kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti.


Prije upisa na studij kazališne režije, sredinom devedesetih, formira amatersku kazališnu skupinu Le Cheval, s kojom nastupa na festivalima kazališnog amaterizma. Surađuje i s mnogim drugim grupama na zagrebačkoj nezavisnoj sceni, a uspješno režira i predstave za djecu (»Blizanke«, »Strah u Ulici lipa«, »Matilda«, »Družba Pere Kvržice«…).


Od 2014. do 2016. godine bio je intendant Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, nakon čega prelazi u tim za realizaciju projekta Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020.


Brojne nagrade


Dobitnik je mnogih nagrada, između ostalih Sterijine nagrade (Sterijino pozorje, Novi Sad, 2011.) za režiju predstave »Kukavičluk«, Zlatnog lovorovog vijenca (MESS, Sarajevo, 2011.) za režiju predstave »Otac na službenom putu«, nagrade »Orlando« (Dubrovačke ljetne igre, Dubrovnik, 2012.) za režiju predstave »Dantonova smrt«, nagrade Gazety Wyborczej (Međunarodni kazališni festival Kontakt) za predstavu »25.671«.


Dramska produkcija HKD Teatra Rijeka – autorski projekt Olivera Frljića »Aleksandra Zec« na BITEF-u je osvojila Grand Prix. Prvu važniju predstavu na međunarodnoj sceni »Proklet bio izdajica svoje domovine« režira 2010. godine u Slovenskom mladinskom gledališču. Predstava dobiva dvije Borštnikove nagrade te postaje slovenski rekorder po broju međunarodnih gostovanja.


Iste godine režira i predstavu »Buđenje proljeća« u Zagrebačkom kazalištu mladih, a krajem iste godine režira »Kukavičluk« u Narodnom pozorištu Subotica, koji je od mnogih kritičara proglašena kazališnim događajem sezone u Srbiji.


Veliku medijsku pozornost dobiva i svojim sljedećim projektom, teatralizacijom romana Abdulaha Sidrana »Otac na službenom putu«, postavljenim u beogradskom kazalištu Atelje 212. Predstava je osvojila brojne nagrade. Uspjeh u regiji donio mu je neslužbenu titulu »regionalne redateljske zvijezde«.


Predstava »Leksikon Yu mitologije« izvedena je 2011. godine u Ljubljani. Iste godine na jednom od najuglednijih festivala regije MESS u Sarajevu premijerno je izvedena predstava »Pismo iz 1920.«, nastala u koprodukciji samog festivala i Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice kojom je podigao veliku prašinu zbog korištenja dijelova ratne monodrame »Godine prevare« poznatog bosansko-hercegovačkog glumca Emira Hadžihafizbegovića. Glumac mu je medijski prijetio, no na tome je i stalo, a predstava je dobila ogromnu medijsku pozornost te postala vrlo uspješna, praćena odličnim kritikama.


Prešućivane teme


Mnoge su Frljićeve predstave izazvale zgražanje, šok i burne reakcije u javnosti te zahtjeve za zabranom prikazivanja u Hrvatskoj i inozemstvu (BiH, Srbija, Poljska), a više su puta glumci odbijali nastupati u njegovim predstavama. U većem broju kazališnih komada, kao što su »Naše nasilje i vaše nasilje«, »Zoran Đinđić« i »Aleksandra Zec«, prikazivao je po nekima ekstremne scene, zbog čega su ga optuživali za blasfemiju, provokaciju, vrijeđanje vjerskih i nacionalnih osjećaja građana, što je dovelo do poziva na bojkot, zabranu prikazivanja i pokretanje kaznenih prijava. Njegova prva predstava u kultnom kazalištu Stari Teatar u Poljskoj zabranjena je svega nekoliko dana prije premijere: »Nebožanska komedija« trebala se baviti problemom antisemtizima u suvremenom poljskom društvu, kao i ulogom poljskog naroda u holokaustu.



Za većinu predstava Olivera Frljića karakteristično je da u njima ukazuje na tamne mrlje i prešućivane teme raznih društava u kojima postavlja svoje komade, bez obzira je li riječ o Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Sloveniji, Austriji ili Poljskoj. Njegove glavne teme su rat i posljedice rata na prostoru bivše Jugoslavije, kao i fašističke tendencije u suvremenoj Europi. Predstava »Zoran Đinđić« tako progovara o ubojstvu bivšeg srpskog premijera Zorana Đinđića. Već na početku rada na toj predstavi Frljić je naišao na nemale probleme: glumci su jedan za drugim otkazivali suradnju, a pola beogradskog Ateljea 212 bilo je protiv izvođenja predstave. Dva tjedna pred premijeru pritisci iz političkih struktura bivali su sve jači i bilo je znakova da se prate telefonski razgovori članova ansambla.


Predstavom »Aleksandra Zec«, koja govori o ubojstvu djevojčice, Frljić je pak uznemirio neke hrvatske branitelje koji su uoči premijere protestirali ispred Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku. Ove godine poljsko državno odvjetništvo pokrenulo je istragu zbog Frljićeve predstave »Kletva«, koju su Katolička crkva i konzervativne struje u Poljskoj nazvale »bogohulnom«. Jedna glumica u toj predstavi simulira oralni seks s kipom u prirodnoj veličini Ivana Pavla II. u bijeloj mantiji, a na kip se poslije stavlja natpis »Zaštitnik pedofila«.


Frljićevi vrhunci


Prva predstava Olivera Frljića koju sam gledala je »Turbofolk«, praizvedena 2008. godine, koja se – u različitim verzijama – zadržala na repertoaru Hrvatske drame HNK-a u Rijeci sve do danas. U ovoj predstavi, koja je nastala bez čvrstog teksta i iz improvizacije glumaca, Frljić analizira fenomen turbofolka koji je na prostoru Balkana prisutan u svim segmentima društva i nadišao je glazbeni pojam.


Ovaj autorski projekt Olivera Frljića jedna je od najnagrađivanjih predstava u povijesti riječkog Kazališta. Predstava je originalno zamišljena za izvođenje na pozornici riječkog HNK-a, gdje najbolje dolazi do izražaja Frljićeva ideja sučeljavanja koncepta narodnog kazališta i fenomena turbofolka koji se ne svodi samo na glazbeni pravac. U otvorenu strukturu predstave uvijek se mogu ubacivati nove društveno-političke aktualnosti i dopisivati nova značenja, a »Turbofolk« je na gostovanjima prilagođavan za publiku zemalja u kojima se igrao, kao što su Austrija, Njemačka i Poljska.


 Prema mom mišljenju, dosad najbolja predstava Olivera Frljića je »Mrzim istinu!« zagrebačkog Teatra &TD (2011.), u kojoj redatelj koristi vlastitu obiteljsku povijest i postavlja je u kazališni kontekst, ispisujući svojevrsni psihogram vlastite obitelji. Naravno, to treba uzeti tek uvjetno, jer riječ je o spoju fakta i fikcije, a ne o autobiografskom zapisu kojemu bi do kraja trebali vjerovati.

Ipak, Frljić je pred gledalištem hrabro razotkrio barem dio svoje obiteljske priče, poigravajući se tankom linijom koja dijeli stvarni život od kazališne iluzije. Na tragu Pirandella, Oliver Frljić kao da nastoji razotkriti fikciju o nekoj »pravoj zbilji« koja bi prethodila i utemeljila kazališnu igru. Tako je u pirandelovskom duhu zamisao da glumci igraju članove Frljićeve obitelji, neprestano ulazeći i izlazeći iz svojih uloga.


Time nastaje preplitanje fikcije i zbilje u kojemu kazalište i »stvarni život« stalno mijenjaju mjesta i ostaje tek pitanje je li stvarnija gluma ili život? Glumci su pritom, autoreferencijalno, svjesni procesa rada na predstavi, obraćajući se nekoliko puta redatelju ili dajući komentare na samu predstavu.


Humor


U nekim će se situacijama glumci, odnosno njihovi likovi, i pobuniti, smatrajući da nešto nije bilo onako kako Frljić to prikazuje. Tu se onda otvara i pitanje subjektivnosti i nepouzdanosti sjećanja, što priču Olivera Frljića ne čini posve sigurnom. Povratkom u vrijeme prije 24. travnja 1992. godine, što je datum koji označava Frljićev odlazak iz roditeljskog doma, predstava raščlanjuje obiteljsku situaciju, ali se usput dotiče i šireg društveno-političkog konteksta Bosne uoči ratnih zbivanja.


Oliver Frljić obitelj ne promatra izolirano, već kao zajednicu na kojoj će se prelomiti društvene okolnosti. Na temelju odnosa između članova obitelji, koje povezuje još samo okupljanje oko kuhinjskog stola, Frljić se dotaknuo mnogih tema – obiteljskog nasilja, nacionalizma, homofobije, rasizma, multikulturalnosti Bosne, pitanja jezika, pa tabua seksualnosti roditelja, smrti djeteta i tako dalje. Mnoge bitne teme o kojima se želi progovoriti ostaju prešućene ili se o njima laže, dok istina o nekim obiteljskim situacijama postaje neizdrživom do boli. No da bi izbjegao patetiku, redatelj u sve to unosi i dozu humora.


Predstava »Hamlet« iz 2014. godine, u izvođenju Zagrebačkog kazališta mladih i režiji Olivera Frljića, primjer je suvremenog scenskog čitanja dramske klasike. Shakespeareovom tekstu Frljić je pristupio iz vizure našeg vremena, postavljajući ga kao komornu dramu u kojoj zadržava sve bitne motive, likove i odnose među njima. U ovoj reduciranoj verziji »Hamleta« dramaturško polazište predstave je scena »Mišolovke«, koja postaje okvir čitavom uprizorenju. No klopka se ovoga puta ne postavlja u cilju razotkrivanja Klaudijeva zločina, već se »Mišolovka« perfidno plete oko samoga Hamleta.


U Shakespeareovoj tragediji »Mišolovku« izvodi glumačka družina, a u Frljićevoj predstavi dolazi do sinteze likova i glumaca, tako da se stvara dojam kao da cijelo vrijeme gledamo »predstavu u predstavi«.


Trilogija


Premda mjesto radnje ostaje Danska, koja je zahvaljujući »Hamletu« postala metafora tamnice i trule države, već uvodna scena u žestokom turbofolk ritmu asocira na današnje vrijeme novokomponiranih političkih elita. Likove s ove divlje pijanke Frljić je posjedao oko stola na kojemu je poslužena večera. Na tanjurima je ostalo oglodano meso, a lik u kojemu su sintetizirani Grobar i Svećenik nožem rezbari kosti. Između tanjura je i minijaturna lutka kostura, koja djeluje poput morbidne igračke. U ovoj scenskoj igri to će nešto kasnije postati kostur mrtve Ofelije, koji će u pogrebnom obredu biti zasut zemljom.


Režirajući »Hamleta« iz današnjega vremena, Oliver Frljić neke je teme i motive dodatno radikalizirao. U njegovoj verziji Hamlet zadavi Ofeliju, a Gertruda nožem prereže grkljan Hamletu. Mačeve i otrov zamijenilo je vatreno oružje kojim će Polonija ubiti Horacije, čime je motiv zločina dodatno brutaliziran.


Vladajuća elita koja se okupila za crnim stolom, odjevena u crne sakoe, djeluje poput neke skupine kriminalaca koji cijelo vrijeme Hamletu rade o glavi. U interpretaciji hrvatskog glumca Krešimira Mikića, Hamlet nije ni melankolik, ni intelektualac, ni buntovnik protiv sustava, već prije djeluje kao nemoćna žrtva do srži pokvarena i korumpirana društva. U takvom kontekstu i on sâm postaje zločinac koji vlastitim rukama ubija Ofeliju.


Frljićev »Hamlet« mračna je slika današnjega svijeta u kojemu svaki pokušaj pobune biva brutalno ugašen.


Godine 2015. izvedena je »Trilogija o hrvatskom fašizmu« u režiji Olivera Frljića i dramaturgiji Marina Blaževića, koja je objedinila tri Frljićeve predstave – »Bakhe«, »Aleksandru Zec« i »Hrvatsko glumište«.



Izvođenje »Trilogije« pratile su velike mjere osiguranja, posebice »Bakhi«, koje su uprizorene ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci. Povezivanjem već izvođenih predstava u jednu cjelinu mogla se pratiti razvojna linija ovih autorskih projekata, koji imaju međusobne poveznice.


Politika i kazalište


»Trilogija o hrvatskom fašizmu« započeta je na Splitskom ljetu 2008. godine, kad je predstava »Bakhe« zabranjena, a onda je ukazom tadašnjeg hrvatskog premijera Ive Sanadera ipak izvedena. Splitske »Bakhe« imala sam prilike gledati na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci.


U odnosu na splitsku, riječka predstava bitno je izmijenjena, a novi glumci donijeli su i drugačiju glumačku energiju. Dramaturška okosnica »Bakhi« ostala je ista: kroz ruho Euripidove tragedije Oliver Frljić i Marin Blažević progovaraju o ratu i zločinu, ali i otvaraju pitanje odnosa umjetnika i vlasti. U riječkoj predstavi naglasak je pomaknut prema hrvatskim braniteljima, odnosno prema politici koja ih je – prema Frljićevu mišljenju – izdala.


 Igranjem »Bakhi« ispred ulaza u HNK Ivana pl. Zajca još je više naglašena stalna preokupacija Frljića i Blaževića temom odnosa politike/ideologije i kazališta. U prvom prizoru iz mrtvačkih vreća, označenih imenima Milana Levara, Josipa Reihl-Kira i Aleksandre Zec, izlaze glumci u maskirnim uniformama i s hrvatskim zastavama.

Podsjetnik je to na tamne mrlje novije hrvatske povijesti: Milan Levar bivši je oficir Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata, poznat po tome što je sredinom 1990-ih zajedno s dva svoja suborca dobrovoljno svjedočio pred Haškim sudom o masakru nad građanima srpske nacionalnosti koji su počinile hrvatske vojne i paravojne formacije u jesen 1991. godine. Levar, kojemu se zbog svjedočenja prijetilo smrću, ubijen je podmetnutom bombom u Gospiću 2000. godine, a počinitelji i naručitelji tog ubojstva nikada nisu pronađeni i procesuirani.


Josip Reihl-Kir bio je zapovjednik osječke policije, ubijen iz zasjede 1991. godine. Samo ubojstvo, unatoč kasnijem suđenju ubojici, nikada nije dokraja rasvijetljeno. Josip Reihl-Kir nije ubijen slučajno, nego zato što je bio protiv rata.


Otpor dijela javnosti


Ubojstvo djevojčice Aleksandre Zec primjer je najekstremnijeg zločina – ubijena je nakon što je svjedočila ubojstvu vlastita oca, a potom i svoje majke. Njeni egzekutori, unatoč njihovu  priznanju i materijalnim dokazima, ostali su na slobodi.


»Bakhe« govore o skrivanju i negiranju ratnih zločina počinjenih tijekom rata u Hrvatskoj, a Oliver Frljić i Marin Blažević promišljeno su povezali tkivo starogrčke tragedije sa suvremenošću.


U predstavi »Aleksandra Zec« Frljić i Blažević tematiziraju sudbinu djevojčice – nevine žrtve rata i brutalnog zločina koja u ovoj predstavi postaje suvremena Antigona. Predstava je posvećena svoj djeci žrtvama ratova. Kao treći dio »Trilogije« izvedeno je »Hrvatsko glumište«, u kojemu redateljsko-dramaturški dvojac Frljić i Blažević dodatno zaoštrava kritiku prema hrvatskoj kazališnoj zajednici koja se tijekom 1990-ih godina pridružila nacionalističko-šovinističkom diskursu, a prozivaju se i neki kazališni suvremenici.


Kao poveznica između svih dijelova »Trilogije« pojavljuje se  Aleksandra Zec, koja u završnom prizoru pušku usmjerava prema sudionicima dodjele nagrada Hrvatskoga glumišta, ali ne puca… »Hrvatsko glumište«, između ostalog, podsjeća na žrtve koncentracijskih logora u Drugom svjetskom ratu i genocid u Srebrenici sredinom 1990-ih godina. I »Trilogija o hrvatskom fašizmu« izazvala je otpore dijela javnosti, a zbog predstave »Hrvatsko glumište« protestirala je i hrvatska Katolička crkva.


»Ova scena je nestala dok je film čuvala država« – rečenica je kojom završava predstava »Kompleks Ristić« Olivera Frljića iz 2015. godine. Ova koprodukcija Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, BITEF-a iz Beograda i MOT-a iz Skoplja propituje umjetničko i političko djelovanje kazališnog redatelja Ljubiše Ristića koji je svojim režijama obilježio nekadašnji jugoslavenski kulturni prostor. No predstava se ne bavi rekonstrukcijom Ristićeve biografije, već i u njoj dolazi do izražaja Frljićeva preokupacija odnosom umjetnosti i politike, umjetnika i vlasti. U tom smislu Ristić je figura koja je na neki način postala metaforom Jugoslavije.


Ironija


Kazališni postupak koji je primijenio u predstavi »Hrvatsko glumište«, Oliver Frljić primjenjuje i u »Kompleksu Ristić«, samo s različitim ideološkim predznakom. Dok se »Hrvatsko glumište« bavilo ustaškim režimom, u novoj predstavi Frljić pravi kazališno seciranje mrtve Jugoslavije i njene totalitarne ideologije. Rečenica iz »Kompleksa Ristić« citirana na početku ovog teksta komentar je na scenu iz jednog filma koja je uistinu nestala.


Riječ je o filmu »Plastični Isus« Lazara Stojanovića iz 1971. godine, u kojemu je postojala i dokumentarna snimka svadbe Ljubiše Ristića i slikarice Višnje Postić. Film je bio bunkeriran, a kad je ponovno prikazan u njemu više nije bilo spomenute scene. Ta je scena za ondašnji režim očito bila sporna, jer su se pored mladenaca u njoj pojavili i njihovi očevi, obojica generali JNA, a bilo je tu i nekoliko njihovih prijatelja – oficira i visokih službenika Državne bezbednosti.


Film »Plastični Isus« inače je kontroverzni portret buntovnog filmaša, koji oštro kritizira tadašnji jugo-establišment. U filmu su i arhivske snimke ustaša, četnika, Hitlera i Tita, pomoću kojih autor uspoređuje te režime. Upravo je nestala scena vjenčanja ishodište Frljićeve predstave, koja se referira i na predstavu Ljubiše Ristića »Missa in a-minor«, koja je 1980. postavljena u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani. Slično kao i u »Hrvatskom glumištu«, Frljić i u »Kompleksu Ristić« koristi nekoliko spojenih stolova, dok glumci umjesto ustaških sada nose partizanske uniforme. Na pozornici je crvenom bojom iscrtana karta Jugoslavije, po kojoj će se izvođači u jednom trenutku – uz pratnju nabožne pjesme – pomokriti, a zatim će je forenzičari zamotati poput leša.



Ironija je prisutna i u odnosu prema KPGT-u, projektu »Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar«, koji je trebao biti manifestacija jugoslavenskog kulturnog i kazališnog unitarizma. Predstava »Kompleks Ristić« primjer je neverbalnog, ikoničkog teatra koji se temelji na ekspresivnim slikama, a važnu ulogu ima i glazba, ovoga puta u rasponu od pjesme talijanskih partizana »Bella Ciao« do »Bilećanke«. Osim tekstova pjesama u predstavi nema izgovorenih riječi, već je gledatelju prepušteno da na temelju slika i simbola gradi značenja i slobodne asocijacije. Kao i u »Hrvatskom glumištu«, i u »Kompleksu Ristić« Frljić koristi motiv (edipovskog) sljepila, čime ukazuje na ideološku zaslijepljenost i zablude.


Intendantura


Inspirirani romanom Petera Weissa »Estetika otpora«, redatelj Oliver Frljić i dramaturg Marin Blažević 2016. godine napravili su predstavu »Naše nasilje i vaše nasilje«, koja je izravni odgovor na naše »ovdje i sada«, odnosno na društveno-političku krizu u Europi i svijetu.


Ova međunarodna koprodukcija Hrvatskog narodnog kazališta s drugim europskim kazalištima dosad je izvedena diljem Europe i njena je tema svima poznata i razumljiva. U ovoj predstavi Frljić i Blažević otvorili su brojne aktualne teme – od problema emigranata, fundamentalizma, terorizma i rastućeg trenda fašizacije europskih društava do problematiziranja odnosa Zapada prema Istoku kroz povijest, a koji je stoljećima bio nasilan i eksploatatorski.


Ni ovoga puta nisu izostale oštre reakcije na predstavu i traženje njene zabrane. Nizanjem brutalnih i mučnih prizora, predstava »Naše nasilje i vaše nasilje« svojevrsno je kazališno istraživanje povijesti nasilja, odnosno toga kako jedno nasilje generira drugo. I tako smo se našli u današnjem trenutku, kad se arogantan i postkolonijalan odnos Europe i Amerike prema zemljama Bliskog istoka vraća poput bumeranga u obliku emigrantske krize i terorističkih napada.


Ova politički angažirana predstava neprestano se referira na kazalište, koje i ovoga puta otvara pitanja i ukazuje na probleme, ali ne daje odgovore i nemoćno je pred užasima koji se događaju.


I na kraju, tijekom svog dvogodišnjeg mandata na mjestu intendanta HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci – Frljić je i ovu funkciju doživio kao svojevrsni umjetnički projekt. Nakon što je na Dan neovisnosti riječki HNK preimenovao u LGBT kazalište i razvio gay zastavu, uslijedio je čitav niz politički motiviranih provokacija koje su uvijek izazivale veliku pažnju medija, političkih i ideoloških neistomišljenika. Unoseći politički aktivizam i u upravljanje jednim narodnim kazalištem, Oliver Frljić i njegova »desna ruka« Marin Blažević uzdrmali su i same temelje poimanja koncepcije nacionalnog teatra i njegove uloge u suvremenom društvu.



Na mjestu intendanta Frljić nije dugo izdržao, dajući prednost svojem umjetničkom djelovanju. Čini se da je u posljednjih nekoliko predstava postupak koji Frljić primjenjuje došao do točke iscrpljenja i svojevrsnog redateljskog manirizma, pa od ovog redatelja u budućnosti očekujemo drugačije kreativne izazove i iskorake. U svakom slučaju, od Frljića se i dalje možemo nadati provokativnosti i »kopanju« po temama koje razna društva prešućuju. Premda u Frljićevim predstavama često u prvom planu nije estetika, već aktivizam i moguća provokacija – njegove predstave ne ostavljaju ravnodušnim ni Frljićeve poklonike ni njegove protivnike, što je za kazalište dobro – jer najgora je ravnodušnost.