Autorice predstave "My Little Corner of the World"

Tomić i Kovačić: Pravi je čas za propitivanje hrvatske ksenofobije

Sandra Sabovljev

Fassbinderov Južnjak je Grk. Naš stranac nema definiranu nacionalnost, a sve što o njemu saznajemo, saznajemo od ostalih likova. Željele smo preispitati koliko je zapravo nepouzdano ono što zaključujemo o drugima, što nam se svakodnevno servira kao istina 

Kazalište »Gavella« u petak će premijerno izvesti predstavu »My Little Corner of the World«, autorski rad Anice Tomić i Jelene Kovačić nastao prema motivima »Južnjaka« Rainera Wernera Fassbindera. Predložak poznatog filmaša poslužio je ovom uigranom kreativnom tandemu, čije se predstave redom bave aktualnom društvenom patologijom, da na kazališne daske postave problem hrvatske ksenofobije te na taj način daju svoj osobni doprinos u borbi protiv te opasne socijalane devijacije.  

Kako ste Fassbinderovog »Južnjaka« iz 1968. stavili u hrvatske socijalne i političke koordinate 2014. godine?


 JELENA: Fassbinder je napisao »Južnjaka« 1968, a film u nešto izmijenjenom obliku snimio godinu kasnije. Mi smo odlučile prema motivima njegovoga dramskoga teksta i scenarija napraviti autorski projekt »My Little Corner of the World«. Postojeći smo dramski predložak dosta nadopisale jer je društveni kontekst Njemačke 1968. i Hrvatske 2014. poprilično različit.   Važno nam je bilo da od Fassbinderovih tipova – jer se on prije svega bavi grupom u kojoj prevladava tipologija ljudi – napravimo likove. Upisali smo u njih puno svojstava ljudi koje prepoznajemo oko nas. Kreirali smo jednu homogenu grupu koja, kako to biva u mehanizmu ksenofobije, počiva na dihotomiji pojedinac i grupa, odnosno zajednica koja se deklarativno odriče svakoga tko joj iz bilo kojega razloga ne pripada. 

 ANICA: Hrvatska još nije imigracijska zemlja, mi štoviše, imamo povijest emigracije, no ulaskom u EU i otvaranjem tržišta rada mi postajemo i svojevrsna imigracijska destinacija pa je ovo pravi trenutak za propitivanje hrvatske ksenofobije. 


 Kakva je bila atmosfera tijekom rada na predstavi? 




 ANICA: Rad u »Gavelli« bio je vrlo pozitivno iskustvo. Od glumaca smo puno očekivale, ali smo zaista puno i dobile. Prvi put smo radile s »Gavellinim« ansamblom koji je za nas bio vrlo inspirativan, posvećen, angažiran i dragocjen sugovornik. U predstavi igra deset glumaca – Ksenija Pajić, Jelena Miholjević, Antonija Stanišić Šperanada, Barbara Nola, Iva Babić, Franjo Dijak, Đorđe Kukuljica, Sven Medvešek, Amar Bukvić i doajen »Gavelle« Boris Buzančić. Moram reći da nam je velika čast surađivati s Borisom. Njegovo prisustvo na sceni unijelo je u predstavu problematiku cijele jedne generacije ljudi koju naše društvo otpisuje jer su »na odlasku«, koje je naše društvo pretvorilo u marginalce, ali koji nas s te »margine« itekako mogu upozoriti na to kada je sve krenulo krivo. 



Radile ste u riječkom HKD-u »Menažeriju« prema predlošku Theneseea Williamsa, je li na obzoru nova suradnja?  ANICA: Bilo nam je super raditi s ansamblom HKD-a, a trenutno dogovaramo autorski projekt s riječkim HNK-om. Radit ćemo predstavu prema motivima kratkih priča nobelovke Alice Monroe. Volimo doći u Rijeku jer ona kao grad ima posebnu vrstu energije, opuštenosti i tolerantnosti koja se osjetila davnih dana, a potvrđuje se i danas. Dogovor je još u povojima, a predstavu bi publika mogla vidjeti iduće kazališne sezone.


Biti stranac 


JELENA: Sam proces rada otvorile smo svojevrsnom tribinom na temu ksenofobije i imigranata koju su vodili naši stručni suradnici. Bilo nam je važno da svi podijelimo znanje o tome što znači biti stranac u Hrvatskoj, na koji način ova tema postoji u stvarnom životu izvan okvira predstave. Mislimo da je cijela ekipa predstave, i glumci i autorski tim, a s nama su bili glazbenici Alen i Nenad Sinkauz, scenograf Siniša Ilić, kostimografkinja Marita Ćopo i suradnica za pokret Petra Hraščanec, dala svoj maksimum.  

Stranca u predstavi igra Đorđe Kukuljica. Tko je vaš stranac?


 JELENA: U odnosu na Fassbinderovog Južnjaka, odlučile smo napraviti odmak. Njegov Južnjak je Grk. Kod nas već sama riječ »južnjak« potpuno drugačije konotira, naše iskustvo s imigrantima radikalno je drugačije od onog u Njemačkoj. Naš stranac nema definiranu nacionalnost, oduzeta mu je mogućnost govora zbog nepoznavanja jezika i sve što o njemu saznajemo, saznajemo od ostalih likova. Stoga je gledateljevo znanje o strancu zapravo ono koje mu prezentiraju drugi.   ANICA: Na taj smo način željele preispitati koliko je zapravo nepouzdano ono što zaključujemo o drugima, što nam se svakodnevno servira kao istina. Jer ksenofobija je mehanizam koji započinje stereotipom, nastavlja se u predrasudama koje prelaze u strah, strah se pretvara u mržnju, a mržnja eskalira u nasilju. Đole je unutar takvog koncepta odradio lavovski posao.   Radeći ovu predstavu razgovarali ste sa strancima u Hrvatskoj, proučavali sociološke studije… 

 ANICA: Gotovo od samog početka s nama su u projektu dva stručna suradnika – Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije i sociolog Drago Župarić-Iljić. Njihovo iskustvo u radu s imigrantima i azilantima, te njihov znanstveni pristup temi bili su nam neprocjenjivi, jer tema je zapravo neobično kompleksna, a potpuno nevidljiva. Oni su nam na neki način pomogli da svoje ideje kontekstualiziramo, da im damo vjerodostojnu političku i društevnu pozadinu. 



Obrađujete goruće socijalne i političke teme, devijacije kojima naše društvo, nažalost, ne oskudijeva. ANICA: Naše dosadašnje predstave tretirale su teme poput maloljetničkog nasilja, bulimije i anoreksije, neplodnosti, ratnih trauma, disfunkcionalne obitelji… Radile smo niz dječjih predstava koje su se bavile aktualnim socijalnim temama poput napuštene djece.  JELENA: Zapravo smo počele 2007. s ratnom trilogijom koja se referirala na Domovinski rat. Bili su to projekti inspirirani djelima Thomasa Bernharda »Imitator glasova« i Agote Kristof »Kučkini sinovi«, a trilogiju smo zaključili autorskim projektom »Oprostite, mogu li vam ispričati…?«  ANICA: S posljednjom predstavom, »Ledom«, u koprodukciji ZKM-a i crnogorskog Zetskog kraljevskog pozorišta, kontekstualizirali smo Krležu u 21. stoljeće i pokušali vidjeti kako salonska drama danas funkcionira i što je tranzicija učinila tim likovima. 


 


Osobna odgovornost


U Hrvatskoj situacija nikada nije bila gora. Otkrivene su mnoge koruptivne afere, država je udarila na standard ljudi gdje god je mogla, porezi su nenormalno visoki, zemlja ne da je pokradena, nego je poharana, a mi plaćamo dugove onih koji će nakratko odležati u zatvoru. U takvom iscrpljenom, veleizdanom društvu gdje smo i sami ugroženi teško je razmišljati o poziciji drugoga i drugačijeg. No, da bismo kao društvo krenuli dalje, mi se moramo pozicionirati u odnosu na drugog.   U tom procesu, moramo krenuti od pojedinca, a današnji se čovjek bori za golu egzistenciju, oduzet mu je posao, novac, dostojanstvo, on ubija vlastito vrijeme u kojemu mu je onemogućeno da išta smisleno radi. Čitam, danas su djeca gladna po školama. Pa kako da odgajamo nove generacije ako im ne možemo omogućiti kvalitetno ispunjeno slobodno vrijeme… to je zatvoreni proces u kojem pozicija drugog postaje opasna.    JELENA: S druge strane posljednji je referendum pokazao da u Hrvatskoj jačaju nacionalizmi kao u devedesetima, a to baš nije u skladu s prirodom zajednice u koju smo ušli ljetos. EU inzistrira na multikulturalnosti, a kod nas se događaju upravo obrnuti procesi. I zbog svega toga je vrijeme da propitujemo odnos s drugim jer drugi nije nužno netko tko ne dijeli s nama istu nacionalnost. Drugi postaje bilo tko koga odlučimo postaviti s druge strane neke zamišljene rampe, koga odlučimo etiketirati kao »neprijatelja«, bez obzira na koji prefiks ga svedemo: etnički, rasni, vjerski, spolni, rodni.   Predstave uglavnom radite u redateljsko-dramaturškom dvojcu. Kako je počela vaša kreativna suradnja?  ANICA: Već šesnaest godina zajedno radimo. Sve je krenulo od skupine »Theatre des femmes« – amaterske kazališne skupine koju sam ja osnovala 1995., a Jelena joj se pridružila 1998. jer je tada »Theatre des femmes« djelovao u sklopu Odsjeka komparativne književnosti Filozofskog fakulteta na kojem smo obje studirale i diplomirale. Radile smo tada političke performanse što je bio naš osobni buntovni angažman na ono što se događalo devedesetih. Nakon toga rad se nastavio na Akademiji dramske umjetnosti gdje je Jelena upisala dramaturgiju, a ja režiju. Otad konstantno radimo projekte, vrlo često autorske, kojima pokušavamo biti politički i društveno osviještene jer smatramo da svatko mora u svom polju djelovanja biti odgovoran za ono što radi. To je naš doprinos osobnoj odgovornosti koja je krucijalna za zdravo društvo.