Zagrebački Leykam international objavio je opsežnu knjigu (700 stranica) »Dramaturgija lutkarskoga kazališta – Teorija, lutkarske poetike i igrokazi« Zdenke Đerđ. Kako se ističe u predgovoru, ova studija pokazuje da je hrvatski lutkarski igrokaz – kao posebno dramsko pismo namijenjeno lutkarskom kazalištu – nastao u kontekstu europskog lutkarstva te je od početka imao autohton izraz. Profesionalno organiziran rad lutkarskog kazališta u Hrvatskoj započeo je između dvaju svjetskih ratova s uporištem u tradicijskoj kulturi – folklornom lutkarstvu i u umjetničkim osobnostima toga vremena, posebice u slikaru Ljubi Babiću te u književnicima Dragutinu Domjaniću, Vladimiru Nazoru i Viktoru Caru Eminu.

Lutkarski igrokazi

Tako se gotovo svi sačuvani europski lutkarski žanrovi, poput kazališta jaslica, lutkarske komedije, opere i drame te spektakla i zabavnih lutkarskih predstavljačkih formi, izvode i u hrvatskim gradskim lutkarskim kazalištima. Autorica analizira repertoar lutkarskih kazališta u Splitu, Zagrebu, Zadru, Osijeku i Rijeci, od njihovih osnutaka do 2006. godine, odnosno kad je u Hrvatskoj ustanovljen godišnji natječaj i festival za dječja i lutkarska kazališta Mali Marulić.

Knjiga donosi i osam različitih lutkarskih poetika i njihovih (16) osobitih formi lutkarskih igrokaza autora Borislava Mrkšića, Zlatka Boureka i Sanje Ivić, Milana Čečuka, Višnje Stahuljak, Tahira Mujičića i Borisa Senkera, Magdalene Lupi, Lade Martinac-Kralj i Renea Medvešeka. Knjiga je podijeljena u dvije velike cjeline – Teorija lutkarskoga kazališta te Lutkarske poetike i igrokazi izabranih autora. U prvoj cjelini Đerđ objašnjava što je kazališna lutka, bavi se lutkarskim žanrovima (lutkarska komedija dell’arte, ulična komedija, lutkarska opera, lutkarska drama, spektakli i zabavni žanrovi), a zatim analizira repertoare gradskih lutkarskih kazališta. Vezano uz dramaturgiju lutkarskog igrokaza, autorica piše o metafori lutke, znakovima u lutkarskom kazalištu i animaciji lutke, a osvrće se i na sinkretizam lutkarskog kazališta.

Nakon teorijskog dijela knjige, slijedi onaj s primjerima lutkarskih poetika i igrokaza izabranih autora. Borislav Mrkšić izdvojen je kao autor koji je ostvario poseban opus lutkarskih igrokaza folklorne komunikacije (u knjizi su objavljeni »Zlatna jabuka«, »Pošla koka na pazar« i »Šingala-mingala«). Zatim Zdenka Đerđ piše o »kazalištu nakaza« Zlatka Boureka (objavljen je »Sveti Juraj« Zlatka Boureka i Sanje Ivić). Milan Čečuk primjer je lutkarske autentične dramaturgije, a primjeri su »Djevojčica sa žigicama« i »Vojnik koji je dobro išao«. Slijede lutkarski igrokazi »Crveni kišobrani« i »Bijeli zec« Višnje Stahuljak.

Riječke predstave

Lutkarski igrokazi Tahira Mujičića »Sedan kozlini i samo jedan bedni vuk« i »Vela priča o mićeg Morčića« pisani su za Gradsko kazalište lutaka Rijeka. Pod naslovom »Svakidašnjica kao svetkovina« autorica analizira igrokaze Lade Martinac-Kralj, što je oprimjereno »Lastavicom« i »Pupoljkom«. Jedno poglavlje posvećeno je riječkoj autorici Magdaleni Lupi, a naslovljeno je »Aktivizam lutkarske metafore«. Đerđ piše i o Tranzicijsko-fikcijskom kazalištu (TRAFIK) i njegovim predstavama, a u knjizi su objavljena dva lutkarska igrokaza – »Slike s izložbe« i »Sve o Žaklinama«. Knjigu »Dramaturgija lutkarskoga kazališta« zaključuje još jedan igrokaz vezan uz riječko lutkarsko kazalište – uspješnica »Nadpodstolar Martin« Renea Medvešeka.