Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 6
Sutra: 16° 16° 6
23. rujna 2019.
Gavella

»Tekuća stanja« domaće depresije: Uz premijeru predstave »Stela, poplava« Dine Pešuta

»Tekuća stanja« domaće depresije: Uz premijeru predstave »Stela, poplava« Dine Pešuta
»Tekuća stanja« domaće depresije: Uz premijeru predstave »Stela, poplava« Dine Pešuta
Autor:
Objavljeno: 22. ožujak 2019. u 12:09 2019-03-22T12:09:28+01:00

Jelena Miholjević odabrala je igrati Stelu kao svjesnu i nesmiljenu manipulatoricu i diktatorku, što je vjerno Pešutovu pomalo stripovskom predlošku o glumici kao daviteljici svega što stegne u svoj zagrljaj, ali nedovoljno je promišljeno za autorsku glumicu koja uvijek dosljedno i iznimno maštovito radi na proširivanju i produbljivanju opsega teksta

U pogođenoj i uznemiravajuće slojevitoj koreografiji Pravdana Devlahovića, »Gavellini« glumci iz predstave »Stela, poplava« klize niz zidove pozornice kao da im nedostaje temeljnog centra ravnoteže. Ništa ih više ne drži uspravnima, nema čvrstih oslonaca, oni su tekući i klizni, razliveni i skloni različitim vrstama izljeva. Njihova utapanja kulminiraju suicidalnim govorom protagonistice Ivane u izvedbi prigušene, pa ipak vrlo precizno očajne Ksenije Pajić, tijekom kojega postaje jasno da je depresija danas postala jedini preostali govor »samosuočenja«, u kojem likovi konačno formuliraju sve ono što ih inače guši i sputava, ali samo zato da bi prilikom te konfrontacije sa sobom i optužnice tuđeg nasilja ujedno i »odjavili« svoje vlastito postojanje iz zajedničkog svijeta. U toj ključnoj sceni, »Gavellini« su glumci okruženi dimom, mamutskim kljovama, s Noinom arkom u pozadini i sa zakržljalim krilima na ramenima (scenograf: Igor Pauška), što znači da se predstava u cjelini ne boji stupiti u prostor sna, vizije, psihoze, pjesništva.

Gomilanje propadanja 

Tekst Dine Pešuta pisan je eksperimentalnije od vrlo oprezne i na nijanse značenja usredotočene režije Selme Spahić, odnosno tekst je izvorno bliži koreografiji »rastopljenih kralježnica« Pravdana Devlahovića i scenografskim slikama utapanja Igora Pauške. Pešut je, naime, dramatičar duboke groteske, srodne rukopisu Ivana Vidića, kao i promatrač ljudske korupcije kojoj se želi smijati, koliko i ismijati je. Redateljica Selma Spahić mnogo se više bavi detektiranjem ljudske boli, nego njezinim »premještanjima« u zonu sarkazma. Možda baš zato, predstava se stalno ljulja između buntovničke gorčine replika i ljudske topline glumačkih kreacija, što stvara zanimljive napetosti između onoga što likovi deklarativno govore i stvarno žele reći. Poslužit ću se jednom starom Šenoinom riječi: »nijet« ili duboka namjera svakog pojedinog protagonista istražena je u predstavi bitno slojevitije no u originalnom predlošku. Utoliko je režija uspješna upravo zato što iznevjeruje očekivanu opću grotesku iz Pešutova pera, vraćajući likovima ozbiljnost, nemir, zapitanost.

Premda je u središtu komada lik dramske prvakinje Stele (Jelena Miholjević), koja nas svako malo spektakularno podsjeća na klišeje o glumačkim pretjerivanjima (prostačenjem, skakanjem po krevetu, emocionalnim ispadima), predstava se ne bavi našim javnim obrazinama, nego privatnim ljudskim kolapsima. Glumice su tako u ovoj predstavi prvenstveno vrednovane kroz prizmu toga kakve su majke, zbog čega pratimo grotesku Steline prejake vezanosti za sina (lik Maka igra Filip Križan) i preslabe povezanosti s kćerkom (Hanu utjelovljuje Tena Nemet Brankov). Drugim riječima, majka po Pešutu može biti samo prijetnja i tlaka svojoj djeci, nikako podrška ili inspiracija. Dramatičareva banalizacija psihoanalize kao tobožnje univerzalne istine o »neizbježnom roditeljskom zlu« trpi korekcije na samoj pozornici, posebno u načinu na koji djecu igraju dvostruko osjetljivi Filip Križan i Tena Nemet Brankov, inzistirajući na tome da »osuda« i »obrana« roditelja baš i nije najvažnija stvar na koju su se nasukali njihovi scenski životi.

Narcis pod povećalom 

Jelena Miholjević igra arhetipsku »divlju majku« s mnogo smisla za humor, kao i s puno tobože šaljivog, ali zapravo agresivnog obrušavanja na svoje bližnje. Nisam sigurna koliko uopće želi braniti ili barem prihvatiti bez osude Stelino emocionalno obilje. Naprotiv, stekla sam da dojam da se Miholjević želi obračunati s tipom glumice koja u svakoj čaši vode izaziva apokaliptičku oluju. Za mene je Stelin lik zanimljiv jer donosi na scenu vitalizam koji toliko nedostaje svim ostalim Pešutovim likovima, tako da ne mislim da ju je točno igrati isključivo kao hladnog narcisa.

U mom iskustvu, sposobnost velikih glumica i glumica da probiju sve opne svoje samozaštite i izlože pogledu publike ono što je u njima najopasnije, najranjivije, najmanje prilagođeno društvenom licemjerju ide protiv teorije o njihovoj tobože neizbježnoj narcisoidnosti. Hoću reći da glumac nikada nije samo »narcis«, niti je čak narcistička ličnost »samo« narcis. U svakoj izvedbi »neobuzdanog i razmaženog derišta« ima puno emocionalnih materijala koji govore i o dubljem stradanju, o izoliranosti, o neispunjenosti, svakako i strahu od privrženosti.

Tome nasuprot, Miholjević je odabrala igrati Stelu kao svjesnu i nesmiljenu manipulatoricu i diktatorku, što jest vjerno Pešutovu pomalo stripovskom predlošku o glumici kao daviteljici svega što stegne u svoj zagrljaj, ali nedovoljno je promišljeno za autorsku glumicu koja uvijek dosljedno i iznimno maštovito radi na proširivanju i produbljivanju opsega teksta, kakva je inače Jelena Miholjević. No čak i u ovoj tendenciozno okrutnoj interpretaciji »velike glumice«, brutalno samoživa Stela Jelene Miholjvić jedna od najzanimljivijih uloga aktualnog Gavellina repertoara, kao što je i čitava predstava Selme Spahić naznaka da pripadajući ansambl još uvijek nije spao na lake žice glumačke tamburice.

Gavellin sindrom

Nažalost, jedan od rastućih problema kazališta »Gavella« postala je sustavno nedovoljna dubina karakterizacije likova, prelako pristajanje da se protagonistima ukinu nijanse ili preuveličaju najupadljivije dimenzije, što možemo pratiti i u »Kiklopu« Saše Anočića i u »Pijanima« Vite Taufera i u Brešanovoj režiji teksta »Kako je počeo rat na mom otoku« i u Medvešekovu »Procesu«, da ne govorimo o »Filumeni Marturano« kao najnižoj točki »Gavellina« recentnog repertoara. Ono što naročito zabrinjava je da glumci pristaju na taj manjak profesionalne ambicioznosti kao da je u pitanju nekakva neumitna sudbina, a ne najobičnija loša uprava.

Sarajevski aspekt Pešutova komada također potpada pod problem nedovoljnog promišljanja: nije slučajno što je mjesto radnje komada »Stela, poplava« upravo poratno Sarajevo, niti što je Stela tamo tijekom rata izgubila muža, oca svoje djece. Što je zagrebačkoj publici Sarajevo, što je sarajevskoj redateljici Selmi Spahić Sarajevo, sve to na razini izvedbe ostaje ne samo nedotaknuto, nego i svjesno izbjegnuto. Ključni lik ovog komada za mene je Senad u izvedbi mirnog, ali nepokorivog Igora Kovača, kao jedini lik čitavog uprizorenja koji ne dopušta da ga se »preplavi« tuđim definicijama. Upravo nakon noći koju provede sa Senadom, skršeni lik Darka (iznimno dobro gradiran Darko Stazić) skuplja snagu da se odvoji od obitelji čija ga nesreća godinama fascinira i zarobljuje. Stazić to radi s takvom blagom, ali nepokolebljivom odlučnošću, kao da se tepa tvrdoglavoj djeci koju je predugo pustio da ga vrte oko malog prsta, zbog čega njegov odlazak iz Stelina okrilja također predstavlja jedan od ključnih momenata predstave u cjelini.

Na suprotnom kraju spektra hrabrosti stoje likovi Jakova (Marko Petrić) i Martina (Sven Šestak), sposobni tek slijediti identične, autodestruktivne obrasce i tuđe okvire za sadržaj vlastitih života. I Petrić i Šestak igraju svoje role posvećeno i sugestivno. Glazba Alena i Nenada Sinkauza te dramaturgija Bojane Vidosavljević doprinosi emocionalnom tonalitetu predstave koji se mijenja iz tjeskobnog u burleskni i opet natrag.

Putokaz prema suvremenosti 

»Stela, poplava« nije prijelomna predstava, ali jest dosad najzrelije Pešutovo djelo i svakako dokaz da se »Gavella« kao umjetnička institucija u stanju nositi sa suvremenim repertoarom, na tragu Šovagovićeve režije predstave »Tesla Anonimus« i »Srca većeg od ruku« redateljice Tamare Damjanović. Govoreći o poplavama, rado bih citirala Shakespearea iz »Julija Cezara«, kao završni komentar stvaralačkog rizika, uvijek najvažnijeg preduvjeta umjetničke kvalitete: »Postoji val u ljudskim odnosima čiju poplavu treba slijediti ako želiš uspjeh, jer ako ga propustiš, sva će putovanja tvog života biti plitka i puna gubitaka.« Drugim riječima, ne treba nas strašiti ni Stelina ni bilo čija poplava, nego pustoš u kojem se svako obilje doima kao nepotrebni i opasni »višak«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.