Najblaže rečeno, neobično je da muškarac odgojen na velemajstorstvu Bake Sliškovića odlazi u kazalište na dan kad se igra veliki derbi hrvatskog nogometa. Ili je baš ta činjenica da se nogomet upijao u doba kad su istinski majstori gazili zelenim livadama današnjih 50-godišnjaka, kriva da je na dan od derbija intrigantniji teatar nego derbi!? Poviše šanka kafića naslonjenog na Teatar &TD piše »više svjetla«. Šanker i kolega mu gledaju u veliki ekran.

– Valja li to išta? – pita onaj od 50, koji je pred predstavu došao popiti kavu.

– Nije loša tekma – veli na to šanker.

– O, kako te samo mrko pogledao – smije se tinejdžerska partnerica za kazalište.

Hm, možda je stvarno ‘stari’ konobar teško podnio morem obojan naglasak!? Elem, derbi, a u kafiću, pred velikim ekranom, ravno dva čovjeka. Ovaj treći je tu, jer čeka početak predstave »Važnije polovice«; to je glavni razlog zašto je došao. Onaj drugi intrigantni razlog da se izvidi kako je u kazalištu nametnuo se putem. K vragu, koronavirus je oko nas, u bijelom svijetu se muzejima virtualno šeće samo da se ne bi morali mimoilaziti s drugom ljudskim bićima, a u Italiji će, kažu, skoro pa zakonski zabraniti rukovanje, zagrljaje, poljupce. Dalo bi se gorko našaliti pa reći kako desnice neke dolaze na svoje, sve će se moći, ali samo u vlastita četiri zida.

Puna dvorana

Na blagajni predivno čeljade, veselo i druželjubivo. Ne da se korona nije uplela u posjećenost, već je, štoviše, posjećenost i dobra i stabilna. A što se korone tiče, može i vic, onaj koji otprilike kaže kako se Fata dosjetila pa nagovorila Muju da hodaju gradom i hvale se koronom, jer bit će to dobar znak da su i oni u Italiji, konačno, bili. I to je teatar. Tko zna, doduše, kako je drugdje, u dvoranama nekim gdje ‘mase’ dolaze. Pišu portali de je, recimo, Maji Šuput koncert propao zbog koronavirusa!? Na Poljudu derbi propao nije, tu se natiskalo preko 20 tisuća ljudi, a ako je išta imalo korona-efekt po utakmicu to je – vidjelo se u snimci nogometne ‘predstave’ – onaj crveni karton pri kraju prvog poluvremena.

U Teatru &TD ne da ništa nije propalo već je polukružna dvorana bila puna onih koji su došli čuti što to muči dvije milenijalke. I da, znanci su se među publikom prije predstave i zagrlili i poljubili. Nije se činilo ni opasno, ni strašno.

Život počinje…

Ona tinejdžerica iz pratnje smije se kad je na sceni prizor koji je blizak njenim godinama, dok je stroga kad je glumačka igra taman takva da se pita zbog čega zaboga ove žene uopće i zapravo kukaju kad im je sjajno. Dvije dame plavih kosa, što su sjedile red bliže pozornici, ushićene su baš na svaki prizor, jer one sve to, jamačno, baš sad i same proživljavaju. A onaj od svojih 50 samo se smješka i pazi da gestom ne otkrije da poslije 30. bude sve isto, samo još malo gore. Kako se gleda i predstava »Važnije polovice« ovisi i o godinama u onog tko gleda. Slično je to kao i s derbijem, derbijima, nije svejedno jeste li nogomet zavoljeli u dane kada je Rijeka peglala Real Madrid, ili nekidan. Pogled na stvari je drugačiji.

Dobra je ona predstava nakon koje se o njoj priča. Ili pak ona za koju ti se čini da si je možda mogao napisati samo da si imao kad. I ona nakon koje pomirljivo priznaš da moraš biti vraški dobar glumac da sve to izgovoriš uvjerljivo, pa i one rečenice koje se čine uopćene i višak. A dobra je vijest, ako ne i sjajna, da je teatar živ i nikad življi zahvaljujući malim produkcijama, organizacijama poput Teatra »Mašina igre«, koja je u suradnji s Teatrom &TD radila ovu predstavu. Ono dvoje s početka priče koji su došli u kazalište usprkos derbiju, barem su osvijestili da im se zaludu truditi; neće nikada mladost priznati da će vremenom postati posve nalik svojim roditeljima. I dobro je da je tako.

Na putu do doma kvartovska zalogajnica koja privlači sve više gostiju sjajnim omjerom cijene i kvalitete ponuđenog. Za jednim od stolova i onaj mladi glumac Vidović. Ili je to netko posve mu nalik, taman da se kazalište i život i opet dobrano pomiješaju u jedno. Nema te korone koja tome može doskočiti.