Ana Karić i Mia Biondić

Teatar se umjesto društva suočava s traumama rata

Sandra Sabovljev

I Frljić i mi govorimo o istoj stvari. Iako je njegov povod konkretan događaj, ubojstvo obitelji Zec, odnosno Aleksandre Zec, on ga je izdigao na univerzalnu razinu baš kao i Camus. Bitno je da je kazalište počelo progovarati o nezaštićenom pojedincu bez obzira na kojoj on strani bio



S obzirom na činjenicu da su u jednoj večeri nedavno praizvedene čak dvije predstave koje propituju suočavanje sa zločinima iz prošlosti – »Aleksandra Zec« Olivera Frljića u riječkom HKD Teatru i »Svratište kod Alberta C.« Vedrana Hleba u zagrebačkom Teatru &td, može se zaključiti da hrvatsko kazalište ima više snage, od ostalih segmenata društva, uhvatiti se u koštac s mučnim, ali neizbježnim temama.


   Ana Karić i Mia Biondić, glumački tandem zagrebačke predstave, konstatiraju da umjetnost, nažalost, profitira od teških vremena i nadaju se da su svojom interpretacijom »Svratišta kod Alberta C.«, predstave nastale prema motivima drame »Nesporazum« Alberta Camusa iz 1943. godine, dali svoju viziju suočavanja s počinjenim i potisnutim zlom, kao i svoj umjetnički doprinos u bolnom procesu društvenog oporavka.


   Ana Karić: Kada sam kao djevojka čitala Rilkea usjekla mi se jedna njegova rečenica: »Nije bitno kako živjeti, nego kako preživjeti«. Tada mi ta misao nije bila jasna, no već je odavno jako dobro razumijem. Naša se drama odvija desetak godina poslije Drugoga svjetskoga rata. Majka i kći dugo su godina odbacivale nagomilanu grižnju savjesti zbog trovanja ljudi tijekom rata i sada ih taj traumatski val naprosto preklapa. Autorski tekst Nine Gojić i Vedrana Hleba izuzetno je poetično i suptilno napisan. Bez velike pompe i patetike, dvije se žene suočavaju s najskrivenijim i najpotisnutijim bolnim osjećajima.




   Mia Biondić: I Oliver Frljić i mi govorimo o istoj stvari. Iako je njegov povod konkretan događaj, ubojstvo obitelji Zec, odnosno Aleksandre Zec, on ga je izdigao na univerzalnu razinu baš kao i Camus. Bitno je u stvari da je kazalište počelo progovarati o nezaštićenom pojedincu bez obzira na kojoj on strani bio.


   Kriza kao poticaj


Čini se da je kazalište preuzelo aktivnu ulogu društva ili politike koji se još uvijek nemaju snage suočiti s prošlošću, ne bismo li konačno neopterećeno krenuli u budućnost.


   Mia Biondić: Zahvaljujući mladim ljudima, sve se više u kazalištu artikuliraju aktualni društveni problemi. Umjetnost uvijek raste u depresiji. Kriza je poticaj. Kad smo se već dotaknule Frljića, stvarno je u ovoj umjetničkoj dimenziji nebitno radi li se o jednom zločinu ili njih 400. Ne može se bol mjeriti u brojkama. Konkretiziranje samo banalizira stvar. Ni Camus ne izgovara tko su ljudi koje smo ubili, niti koliko ih je bilo. Radi se o tome kako živjeti dalje s počinjenim zločinom. Kroz univerzalan odnos majke i kćeri na jednoj finoj liniji sugeriramo kako se nositi s mukom koju čovjek mora preboljeti. Svi su primijetili da se kroz naš sukob s obje strane događa priznanje što je jedini put prema preživljavanju, a to je ono što nam svima treba danas u Hrvatskoj.


   Ovo je vaša prva zajednička glumačka suradnja?


   Ana Karić: Prvi put smo zajedno na daskama i zaista nam se dogodilo prepoznavanje. Miju sam zapazila u »Ljevorukoj«, predstavi Vedrana Hleba nastaloj prema tekstu Petera Handkea i moram reći da je bila izvrsna, naprosto me oduševila.   

Odnos majke i kćeri


Mia Biondić: Suradnja s Anom je bila moja tajna želja. Iako smo u istom kazalištu, dugo se nismo sretale, upoznale smo se prije proba »Dezertera« i »Ljevoruke« na koje smo obje dolazile pola sata prije ostalih. Nakon što je Ana vidjela »Ljevoruku« i poslije našeg razgovora, rekla sam redatelju Vedranu Hlebu da me svakako ima u vidu za suradnju s Anom u bilo kojoj predstavi. Meni nedostaje tog pristupa tekstu starije generacije, te posvećenosti koja, iskreno, nedostaje mlađim glumcima. Od Ane imam jako puno toga za učiti. Meni se ostvarila velika profesionalna želja.


   Obje ste u stvaralačkom smislu dobile jedna od druge?


   Ana Karić: Mia je imala odličan predosjećaj za našu suradnju. Svi su nam poslije predstave rekli da čak i fizički sličimo. Razvile smo jedan fini i uvjerljivi odnos majke i kćeri, nijansiran od nježnosti do teških optužbi.


   Odnos majke i kćeri, iako je arhetipski i vrlo kompleksan, nije zapravo čest u kazalištu.


   Mia Biondić: Pa da, riječ je o posebnom odnosu. Obje smo bile očarane tekstom, dugo smo se njime bavile, vagale smo svaku riječ. Kako smo obje štreberice, dugo smo tekst iščitavale, tražile dubinski podtekst i bile smo prilično zahtjevne u procesu u kojem tekst postaje dio glumca. To se prepoznalo na pozornici, no sav taj rad na tekstu ne bi urodio plodom da se mi zaista nismo prepoznale, odnosno da ne osjećamo jedna drugu na pozornici.


   Ana Karić: Mi na sceni zaista imamo jedna dugu, zapravo samo jedna drugu, jer svega drugoga nismo svjesne dok predstava traje. Ja sam još veći tremaš od Mije i partner na sceni mi je veliki oslonac.


   Ana, rekli ste jednom da se bojite vremena kade nećete imati tremu jer vam je ona svojevrsna saveznica, iz nje izrasta koncentracija.


   Ana Karić: Pa s godinama sve teže podnosim tremu i sve mi duže traje, nekada se javljala tri dana prije predstave, a sada je to sve ranije. Jedva čekam da predstava počne, tada trema nestaje.


   Mia Biondić: Shvatila sam da meni trema oscilira. Ima je sve manje kada radim s nekim s kim se osjećam sigurno. Na dan predstave sam, baš kao i Ana, u povišenom stanju, no čim izgovorimo prvu rečenicu, obje smo doma.   

Glumačka kemija


Ana, čini se da s godinama sve više radite. Je li tajna u tome što puno radite s mladima?


   Ana Karić: Meni se to čini kao božja stvar. Ne znam baš tko u mojoj generaciji toliko radi. Upravo se spremam za Splitsko ljeto. Moj kolega i partner iz televizijske serije »Na terapiji« Elvis Bošnjak, sjajan dramski pisac, napisao je dramu za tri lica. Igrat će on, jedna mlada splitska glumica Nastja Jankovska i ja, a režirat će Saša Božić. Krajem sezone počet ćemo Nataša Dangubić i ja sa Sašom i probe za »Jesenju sonatu« čija će premijera biti najesen. U planu su i neke serije, možda druga sezona »Na terapiji«. U povojima su i razgovori za jednu veliku filmsku ulogu, no o tome još ne mogu ništa konkretnije. Mislim da bi ona mogla nadmašiti i moju ulogu u »Noćnim brodovima«.


   Mia Biondić: Mi se u Teatru šalimo da je Ana najmlađa od nas, iako ona kaže da je zbroj naših godina (Vedran, Nina i Mia op.a.) tek malo iznad njezinih.


   Je li vam ostala neka uloga koju biste još željeli odigrati?


   Ana Karić: Ne. Ja nisam nikada tražila uloge, voljela sam biti izabrana. Svaki put se iznova začudim da sam dobila neku ulogu, odnosno da netko misli da to mogu biti ja. No kad krenem, uvučem se u ulogu, ako imam povjerenje u suradnike, onda uloga ide. Ako ne ide , znam se povući. Ne zato što mislim da sam bolja, nego zato što mi ne odgovara senzibilitetu. Prave suradnje nema bez bliskosti i prepoznavanja, a nju ne možete naručiti ili isforsirati. Meni se u zadnje vrijeme ta kemija dogodila s Radkom Poličem u filmu, baš kao i sada u teatru s Mijom i to je neprocjenjivo. Da nas dvije nemamo takav kontakt, ovo ne bi bila dobra predstava.


   Mia Biondić: Da se spoj među nama nije dogodio i ja bih bila dovoljno hrabra da kažem da ne ide i izašla bih iz tog projekta. Ana je također osvijestila taj moj stav da ne želim profesionalno pripadati nikome. Željela bih biti neovisna i birati uloge kompatibilne mom senzibilitetu. Dobra se uloga ne može ostvariti s nekim kome ne vjeruješ. Previše cijenim ovu profesiju da bih je osrednje radila.


   Ana Karić: To jedino možeš ako si slobodna umjetnica, a ja sam to cijele karijere. No, meni je lako o tome govoriti kada je iza mene 54 godine rada. Osim toga bila su to neka druga vremena. Svejedno, u ovom poslu nema sigurnosti – u filmu recimo, možete odigrati odličnu ulogu pa nakon toga jako dugo čekati na iduću rolu. U kazalištu ste pak uvijek u nekoj podjeli. Da sam bila dio nekog kazališnog ansambla, sigurno bih igrala Krležu, kako su mi od mladosti predviđali. Ovako sam ga igrala svega dva puta, u »Zastavama« te »Adamu i Evi« i oba sam puta nagrađena, iako sam u dugoj karijeri dobila relativno malo nagrada. S druge sam pak stane igrala jako puno. Jedanaest godina u Teatru u gostima s Reljom Bašićem i ostalim profesionalcima poput Vanje Dracha, Fabijana Šovagovića, Marije Kohn, Ive Serdara, mlade Ksenije Pajić… Putovali smo po cijeloj Jugoslaviji i igrali jednakim intenzitetom bilo da je riječ o nekom selu ili o glavnome gradu. To je golemo i dragocjeno iskustvo za glumca jer se svaka predstava igrala 150 puta, a predstava koju smo najmanje igrali dosegla je 88 izvedbi. Samo smo »Čarugu« igrali 220 puta, a danas ako neku predstavu odigramo desetak puta, sretni smo.