Kazalište »Hotel Bulić« predstavilo je u Rijeci treći dio projekta »Svršimo s božjim sudom«. Part III nastavak je rada u kojemu autorica koncepta Senka Bulić s umjetničkim suradnicima razvija ideju preko zamjene prirode surogatima. Prve dvije predstave bavile su se Antoninom Artaudom putem videoinstalacija, zvuka, pokreta i glasa, a u završnoj fazi temama nadomjestaka, tijela bez organa koji su religija, kultura, mišljenje, industrija tijela koja proizvodi ratno tijelo.

   U trećem dijelu »Svršimo s božjim sudom part III« tema tijela razvija se i dalje, ovoga puta u ambijentu napuštenog i derutnog prostora bivše riječke Tvornice papira. Kao lokacija odabrana je »Energana« – zgrada uz tvornički dimnjak koji stoji kao tužan svjedok nekadašnje riječke industrijske prošlosti. »Mrtav« prostor s ostacima strojeva sada su oživjela performerska tijela, u stalnom dijalogu s Artaudom. Francuski pjesnik, glumac, redatelj i kazališni teoretičar Antonin Artaud (1896-1948) zamislio je koncepciju novog kazališta, koje je nazvao »teatrom okrutnosti«.

Glazbena instalacija

Takvo kazalište nije psihološko, nego »plastičko i fizičko«, te progovara vlastitim jezikom koji izlazi iz sistema u kojem se sve izražava putem riječi. Kazalište okrutnosti ili surovosti doživljava se pomoću čula i zasnovano je na spektaklu u kojemu se prostor koristi na svim mogućim planovima i u svim perspektivama. Na takvoj osnovi niže se najveći broj mogućih pokreta s pridodanim fizičkim slikama i mogućim značenjima koja proizlaze iz tih pokreta. U sinergiji predmeta, tišina, krikova i ritmova sve to dovodi do stvaranja istinskog fizičkog jezika, zasnovanog na znacima, a ne na riječima. U takvom teatru riječ nije posve ukinuta, ali je ograničena i s donekle izmijenjenom funkcijom.

   Ova digresija o Artaudu potrebna je za interpretaciju predstave Senke Bulić, koja na Artaudovim postavkama gradi neki novi artaudovski svijet s kojim uspostavlja dijalog, ali ga istodobno propituje i dekonstruira. Predstava »Svršimo s božjim sudom part III« odvija se u nekoliko prostorija »Energane«. U prvoj slici glazbenik i performer Damir Martinović Mrle i plesačica Ivana Jozić razvijaju ideju »ozvučenih tijela«, stvarajući začudni sinkretizam pokreta, zvuka, glazbe i riječi. Izvedba Damira Martinovića mogla bi se opisati kao glazbena instalacija s elementima neodadaističke začudnosti, dok izvanredno precizna i ekspresivna Ivana Jozić izvedbeno tijelo koristi kao »provodno tijelo« za kojim gledatelj žudi, o kojemu mašta i koje prepoznaje. U prvom planu ove predstave je tijelo kao materijal koji proizvodi različita značenja.

Organske instalacije

U sljedećem prostoru tijelo tematiziraju Marko Cindrić i Stipe Kostanić, dok prema zadnjoj lokaciji izvedbe vodi blatnjava staza s »organskim instalacijama«. To je svojevrsni uvod u temu »prljavštine«, odnosno zazora od nje i tjelesnosti. Na podignutoj površini postavljena je šipka za ples, a ispod nje ograđeni prostor sa živim svinjama. Pokretu, zvuku i tekstu tako je pridodan i osjet mirisa (smrada), što dovodi do artaudovske aktivacije svih čula. Senzualna Senka Bulić izvodi stilizirani ples oko šipke, razvijajući temu erotiziranog tijela u kontrastu s motivom prljavštine. Izvedba se ponavlja nekoliko puta, sve dok ima zainteresiranih promatrača.

   Vizualni identitet i glazbu za scenu »Šipka« osmislio je likovni umjetnik Tomislav Ćurković. U predstavi sudjeluje i Ivanka Mazurkijević, autor kostima je Oliver Jularić, dizajner svjetla Nikša Mrkonjić, a voditelj tona glazbenik Matej Zec.