Premijera "Rigoletta"

Svevremenost ljudske zloće: Aplauzi za aktualizaciju “Rigoletta” Laryja Zappie

Svjetlana Hribar

Svojom aktualizacijom »Rigoletta«, Lary Zappia pocrtava svevremenost ljudske zloće, olako prihvaćanje tuđe nesreće i zluradu nasladu mase koja ne preza od niskih strasti i zločina



Premijera »Rigoletta« u režiji Laryja Zappije na riječkoj opernoj sceni završila je aplauzima publike u prvom redu slavljeniku Robertu Kolaru u naslovnoj ulozi, ali i Aljažu Farasinu (Duca) koji je osvojio riječku publiku minuncioznim tumačenjem razmetljivca koji ne priznaje granice morala. Između Rigoletta i Duce – brižnog oca i razvratnog bossa – u ovoj predstavi lebdi lik Gilde koju tumači  Vanja Zelčić kao naivnu, a k tomu i slijepu djevojku, koja svjesno žrtvuje život spašavajući tako obojicu muškaraca koje voli.


Za razliku od originalno zamišljenog okruženja – Mantova i vojvodin dvor u 19. stoljeću – Lary Zappia smatra da nas se ovovremeni ambijent i pokvarenost današnjeg društva, mnogo više tiču. Zato njegovi protagonisti žive negdje na rubu grada, u kamp-kućicama ispod zaobilaznice. A taj ambijent njeguje jednaku okrutnost kao i bahati vojvoda i njegovi dvorjani.


Moralni kodeks


Vremenska »prebacivanja« nisu ništa novo u operi – još 1982.godine veliki engleski redatelj Jonathan Miller u Engleskoj nacionalnoj operi »smjestio« je svog »Rigoletta« u New York pedesetih godina prošlog stoljeća, točnije u talijanski kvart Little Italy gdje se tada po kućama još redovito slušao Verdi i gdje muzika 19. stoljeća nije zvučala ni malo anakrono. Duca je u njegovoj režiji bahati i bogati mafiozo, dok je Rigoletto njegov pipničar, a Sparafucile je vlasnik zalogajnice u koju svraća Duca i pjeva ariju La donna e mobile, praćen glazbom iz juke-boxa!Koliko je mafijaška verzija »držala vodu«, govori i činjenica da je predstava u istoj režiji i inscenaciji, od 1982. obnavljana dvanaest puta, posljednji put 2009.godine, priskrbila je popularnom londonskom opernom kazalištu na tisuće novih  mladih gledatelja, a kao DVD jedna je od najtraženijih verzija ove opere. Tek 2014. ENO je premijerno postavio novu predstavu »Rigoletta«, ovog se  puta vremenski vraćajući u 1850-tu, ali ne na dvor u Mantovi već u londonski muški klub, gdje je razvrat i kriminal jednak moralnom kodeksu Sparafucilea.

Svevremenost zloće


Svojom aktualizacijom »Rigoletta«, Lary Zappia pocrtava svevremenost ljudske zloće, olako prihvaćanje tuđe nesreće i zluradu nasladu mase koja ne preza od niskih strasti i zločina. Sve to vidljivo je u prvom činu, gdje veća grupa muškaraca – besposličara, švercera i kradljivaca – podvodi mlade djevojke Vojvodi, primitivcu razdrljene košulje i dlakavih prsa kojima dominiraju lanci i medalje… Prizori što slijede vode priču do Rigolettove tajne, ali i ostvarenja Monteroneovog prokletstva. Režijski su događanja prikazana realistično – sve se zbiva u zamagljenoj atmosferi zla, gotovo u mraku koji krije izopačenost, čujnu jedino u glazbi… I odličnom zborskom »Zitti! Zitti!…« (zbor uvježabali Igor Vlajnić i Robert Homen).




Lary Zappia Rigoletta predstavlja kao bogalja, prisiljenog igrati Vojvodinog zabavljača u mračnom poslu. Robert Kolar  je scenski donio čovjeka razapetog između posla i obitelji, pod stalnom prijetnjom kletve koja zlokobno visi nad njim… On je pjevač sonorna glasa u potpunosti primjerenog ulozi Rigoletta, a daljnjim će izvedbama zasigurno učvrstiti i psihološku stranu lika, u prvom redu u iskazu osjećaja.


Emocija u glasu


Vanja Zelčić je nakon deset godina malih uloga i pjevanja u zboru, stigla na scenu u osjetljivoj i nadasve emotivnoj ulozi Gilde. Njen, nedvojben, glasovni potencijal nije došao do punog izražaja u ovoj kompleksnoj roli, pri čemu joj dirigent Robert Homen – nije pomogao. Općenito govoreći, za interpretaciju arija kakve je Verdi napisao za Rigoletta i Gildu, potreban je minunciozan rad s dirigentom koji zna kako ostvariti sadržajne boje i emociju u zapjevu pjevača.



I na kraju pitanje: Što se dešava s titlovanim prijevodom?  Već druga premijera (»Andrea Chenier« pa sad i »Rigoletto«) ide s nečitkim titlom, pa se uistinu treba zapitati zbog čega je i za koga Lary Zappia radio prepijev teksta na hrvatski jezik? Ako riječka opera namjerava dobiti novu, pa k tomu i mladu publiku, mora im barem omogućiti da shvate o čemu se radi u predstavama!



Aljaž Farasin, koji jedini u ovoj podjeli ima već iskustvo igranja karaktera koji tumači, bio je iznimno razigrani Vojvoda, čovjek kojem nijedan porok nije stran i koji uživa u svim afektima, reagirajući ironično, cinično, smjelo lažući i pretvarajući se kako bi došao do cilja i tjelesnog zadovoljstva. On je tenor vrlo izražajne interpretacije, koji u svaki svoj zapjev unosi emociju i scensku energiju, a njegova je igra kulminirala u trećem činu, u srazu s Ivanom Srbljan, koja je pjevala Maddalenu.   Pridružio im se Slavko Sekulić svojim punim i raskošnim basom kao Sparafucile. U ostalim su ulogama pjevali Dario Bercich, Angela Nuić, Saša Matovina, Sergei Kiselev, Bojan Fuštar, Olga Kaminska i Ivan Kruljac.Što se vizualne dimenzije tiče, treba reći da je scenografija Dalibora Laginje u potpunosti bila u funkciji priče, a obojena snažnom paletom svjetla Denija Šesnića, od početka je stvorila potrebnu atmosferu. Najjači dojam je međutim ostavila u trećem činu, u kojem je režija doista filmska, izvedba pjevača precizna, a svjetlo toliko diferencirano u svojoj kompletnosti, da se ovog čina ne bi posramilo nijedno kazalište u svijetu!

Glazba


Vraćajući se  »Rigolettu« u New Yorku i uspjehu Millerove predstave u Londonu, treba odmah reći da Rijeka nema toliko publike da bi se bilo kakva – pa i najbolja produkcija – zadržala duže na repertoaru. Osim toga, tradicionalna operna publika preferira raskošno kostimirane predstave, u kojima im se čini da ih se muzička izvedba više doima.


U vrlo dobro promišljenoj režiji Laryja Zappije, scenografiji Dalibora Laginje, kostimima Sandre Dekanić i sjajnom osvjetljenju Denija Šesnića – nema, zapravo, ničega što ne ide uz priču na kojoj je Verdi gradio svog »Rigoletta«. Realizam (koji netko može smatrati neprimjerenim) samo žešće upire prstom u ono što je Verdi želio reći glazbom, a uz snažnu, pedantno izdiferenciranu i strastveno vođenu muzičku partituru, sve bi dobilo punoću, na čijim krilima bismo još dugo pamtili ovu predstavu. Što se muzike tiče – odsvirano je ono što piše, ali od prvih taktova glazbena je izvedba bila ravna, bez impulsa i emocije, a svaki dinamički crescendo orkestra – prekrio je pjevače. To zasigurno nije bila Verdijeva ideja. A zato je i prava drama – izostala.