Kako su Hrvati postali otimači još nerođene ili tek rođene dječice? Zbog čega su djeca posljednji lijek od sveopće depresije? I kako to da crkva medicinu razmnožavanja propisuje šakom i kapom, kao da je odozgo imenovana veletvorničarka začeća, ali ne i instanca svakodnevnog njegovanja ili podizanja ljudskog života? 

Mikroteroristi

Muška trudnoća tog ključnog prizora još je žešća kritika konzervativizma današnjeg društva od one ženske, jer konačno priznaje da otac nije nikakav duh sveti koji se mota po visinama, već ljudsko biće spremno sve učiniti za drugo ljudsko biće koje mu je roditeljski povjereno. Svakome od Matišićevih likova, naime, sudbina u kojoj nisu imali prilike ostvariti svoj roditeljski potencijal strašnija je od bilo kakva kriminalnog čina ili progona. No predstava u cjelini premalo poseže za navedenim momentima »slike javnog sna« ili dubljeg očitavanja potisnute žudnje, zbog kojih kazalište i drži primat nad virtualnim medijima, tretirajući nadrealno kao sastavni dio običajnog ponašanja, bez potrebe dodatnog objašnjavanja gdje je granica koja dijeli fikciju od dokumenta. 

   Politički je veoma zanimljivo da Matišićevi likovi postaju mikroteroristi iz istog kvazivjerskog fanatizma iz kojeg to postaju i borci islamskog fundamentalizma, s time da redatelj ostaje zatvoren za bilo kakvu jaču politizaciju i »svetih oružja« i roditeljstva kao (odveć) isključivog, apsolutnog kriterija vrednovanja ljudske egzistencije. Predstava posebno gubi na redateljskoj i dramaturškoj koherenciji u znatno štrihanom trećem činu, kada se snomorice Don Fabijana rješavaju teatrom sjena, prilično banalnim rješenjem »unutarnjeg košmara« lika, dok je iz predstave izbačen veoma važan razgovor svećenika i njegova pobačenog Dječaka, kao i razgovor svećenika s »bijelim zidom«. 

Posljednji vlak za majke i očeve

  Branka Trlin jedna je od velikih hrvatskih glumica koje su vrlo rano gurnute u repertoar ljepotica i naivki, zbog toga veoma teško na daskama matičnog »Kerempuha« dolazeći do kompleksnih karakternih uloga (za glumice ništa nije opasnije od faha »lijepe žene«). Tim je značajnije da je ulogom Matišićeve parodijske, ali i očajničke »bogorodice« Branka Trlin duboko potresla publiku. Djelovala je na gledatelje neposrednošću, srčanošću i unutarnjom predanošću svakom nanodetalju svoje uloge istjerivačice pravde i majke, baš kao i gotovo bajkovitom nježnošću prema scenskom djetetu koje ziba u naručju (opet za razliku od Brešanova filma, u kojem su »glavni likovi« trafikant i svećenik, dok je ženska uloga marginalizirana). 

   Na »Kerempuhovoj« pozornici uz Branku Trlin glumačko majstorstvo postiže i Edo Vujić u roli trafikantskog demijurga ljudskih sudbina: isto onoliko duboko ogorčen i povrijeđen zbog nemoći lika da postane otac, koliko i razoružavajuće nerazdvojiv od svoje »neplodne« scenske supruge. Željka Königsknechta valja pohvaliti zbog toga što je izbjegao svaku naznaku klaunijade oko lika Don Fabijana, portretiravši ga kao blagog i pomirljivog, akoprem i umornog te samoironičnog protagonista. 

  Iskušavanje granica

Promašaje glumačke podjele također vrijedi spomenuti: teško je povjerovati Ivanu Đuričiću kao Don Šimunu koji svećeničke geste igra s frajerskom nepromišljenošću i površnošću (Borko Perić bio bi daleko kvalitetniji izbor za istu rolu), dok Velimir Čokljat nedovoljno istražuje »maničnost« svog lika upravitelja minizatvora za trudnice. U manjoj, lirski točno postavljenoj ulozi pojavljuje se i Anita Matić Delić. 

   »Istinska ozbiljnost« – zapisuje kulturolog Lee Siegel – »nikada nije lišena igre, ali lišena je ideje korisnosti i dužnosti. Niste ozbiljni kad popravljate zahod. Samo ste korisni. Ozbiljni ste kad se igrate, jer samo na taj način iskušavate svoju maksimalnu slobodu«. 

   Matišićev teatar osvaja i filmsku i kazališnu publiku iskušavanjem različitih granica društvenog licemjerja, kao i naše neotuđive potrebe za slobodom. Ono što je u njemu fantastično uvijek je stoput istinitije od dokumentarnog zapisa. A istinita je, paradoksalno, naša nevjerojatno snažna volja za brižnošću, pa čak i bezuvjetnom ljubavlju – ne volja za vlastitim probitkom. 

   Unatoč tome što je nekoliko gledatelja po završetku izvedbe demonstrativno napustilo parter kazališta bez pljeskanja, ostatak premijerne publike ispratio je »Svećenikovu djecu« toplim valovima ponešto zbunjenih, ali opetovanih aplauza.