Prema mišljenju redatelja Mila Raua, dijete se »može igrati izvan pozornice, ali kad je na pozornici, onda razgovaramo s glumcem, a ne djetetom.« Taj se stav realizira i samom izvedbom: djeca na početku predstave »Pet lakih komada«, kojom se otvorio ovogodišnji Festival svjetskog kazališta, prolaze audiciju za uloge kao da su odrasle osobe, odgovaraju na pitanja što misle o prirodi glume simulirajući da su odrasle osobe, a zatim uprizoruju scene vezane za serijska ubojstava belgijskog kriminalca Marca Dutrouxa, doslovce u njima igrajući odrasle osobe (žrtve, policajce, roditelje ubijene djece itd).

U intervjuima koje je dao uz predstavu, redatelj Milo Rau izjavljuje da djeca u Belgiji ionako znaju previše o Dutrouxu, on je za belgijsku kulturu nacionalna baba-roga ili općepoznata ikona zlostavljača, serijskog ubojice i silovatelja, pa bazično nema nikakvih problema da djeca ulaze u njegovu psihologiju tijekom same predstave. Osim toga, veli redatelj, djeca ionako na internetu vide »puno gore stvari« od bilo čega što se zbiva u predstavi, pa zašto onda brinuti o njihovoj instrumentaliziranosti u sklopu umjetničkog procesa.

Smrt djetinjstva

Ali čini se da ni sâm redatelj ne brine ni o čemu drugom. Jer njega ne zanima Dutroux. Njega zanima mogu li djeca misliti i osjećati kao odrasle osobe, ponašati se kao odrasle osobe i suditi o najtežim etičkim pitanjima kao odrasle osobe. Premda su se aktivisti za dječja prava dugo borili da se ljudsko djetinjstvo počne smatrati posebnim životnim razdobljem ljudskog sazrijevanja, u kojem djeca imaju zasebnu medicinsku skrb (pedijatre, a ne liječnike opće prakse), zasebne ustanove (vrtiće i škole) u kojima se NE moraju ponašati kao odrasle osobe i raditi čim za to postanu fizički sposobni (što je faktički bila dječja sudbina do 20. stoljeća) i premda su razvojna psihologija i neurologija dostatno dokazale da mozak djeteta, tinejdžera i odrasle osobe vrlo različito obrađuju podatke koje primaju iz svijeta, još uvijek jedan dio ljudi misli da su djeca ipak samo »malo sitnije« odrasle osobe.

Predstava »Pet lakih komada« u to je sasvim uvjerena. I tako u njoj djeca jednostavno moraju odrasti: moraju igrati Dutrouxova oca, policiju, Dutrouxove žrtve, roditelje kidnapirane i ubijene djece. S njima je stalno na pozornici glumački pedagog Peter Syenaeve, u roli redatelja. A redatelj Milo se, unatoč svoj svojoj demagogiji o globalnoj smrti djetinjstva, prilično infantilno povukao u promatračku rolu, prepustivši svoju izvedbu »upravljanja spektaklom« drugom kolegi. Onda nam je još u intervjuima objasnio da je realnost teatra vezana za to da redatelji ionako vrlo često seksualno zlostavljaju glumice, zbog čega u »Pet lakih komada« redateljev alter-ego, kako Milo Rau naziva rolu koju igra Peter Syenaeve, pita jednu od trinaestogodišnjih djevojčica bi li se skinula za predstavu, na što ona odgovara da bi – ako to od nje traži uloga. I zbilja se svlači u donje rublje. Milo Rau smatra i da su djeca ionako posvuda »previše zaštićivana«, zbog čega ih treba suočiti s pravim realitetom. Njegovim, dakako. Ne vlastitim.

»Prave« laži

Pravi autorski realitet ove predstave svodi se na autorski stav da je svijet pakao. Doslovce. To nam je i eksplicitno priopćeno. Ideologijom sveopćeg očaja u predstavi su podjednako kolonizirani i djeca/izvođači i publika. Djeca u tom svijetu Sodome i Gomore mogu pjevati Lennonove ili Rihannine hitove, mogu nam se obraćati kao jedna od žrtvi serijskog ubojice, pa skrušeno ponavljati redateljske upute o tome da moraju na sceni biti »koncentrirani i disciplinirani«, ali ne mogu izgovoriti ni napraviti ništa što odraslim autorima teksta i izvedbe nije dovoljno »značajno«, dovoljno sarkastično, dovoljno bombastično. Drugim riječima, djeca u ovoj izvedbi nemaju nikakvu slobodu.

»Pet lakih komada« zbilja nije njihova predstava, jer je oni nisu napravili. Oni je samo izvode, po preciznim uputama odraslih osoba. I pritom nitko ne naglašava da djeca ne moraju znati sve o tragičnim zločinima, niti moraju biti poslušne redateljske marionete, niti moraju estradno zabavljati okupljenu publiku. Mogu se maknuti od opsesija odraslih osoba. Mogu imati slabu samokontrolu, kako neurološki i dolikuje njihovoj dobi (na sceni je grupa djece od osam do četrnaest godina). Mogu postavljati pitanja – što je u ovoj, lažnoliberalnoj predstavi, djeci strogo zabranjeno. Mogu se čak zainteresirati za političku stranu Dutrouxovih zločina, u kojoj je dosta bitno što je zlostavljača godinama štitio vrh belgijske policije i vlade, omogućavajući mu da izgradi lanac pedofilskog nasilja.

Na razini osnovnih podataka o zločinima koje opisuje predstava »Pet lakih komada«, znakovito je koliko bitnih informacija uopće ne dobivamo sa scene, primjerice kako su Dutrouxu pomagali vlastita supruga (učiteljica po zanimanju) i različiti poslovni partneri, kao i do koje je mjere belgijska javnost bila na rubu revolucije kad su se razotkrili razmjeri »nebrižnosti« policijskih instanci oko Dutrouxove istrage. No to nije dobar materijal za Rauovu predstavu, jer nije dovoljno fatalističan, nema u njemu dovoljno beznađa, daje se naslutiti da ljudi love serijske ubojice i onda kad policija ne funkcionira i da zločini nisu samo sadistička prizorišta za publiku željnu ljudskog mučenja.

U formalnom smislu, »Pet lakih komada« je elegantno sklopljena predstava. Koristi filmsku kameru kao način približavanja glumačkom licu, kao i montažu prethodno snimljenih odraslih glumaca koji u pojedinim prizorima »dubliraju« mlade izvođače na sceni ili s njima simetrično i paralelno izvode iste radnje. Ritam pripovijedanja je spor i visokoritualiziran, a vezivo svih akcija je kompleksna narativna ironija. Ali »Pet lakih komada« je jedna od najmučnijih predstava koju sam ikada gledala, jer u njoj nikome nije stalo ni do djece koja su stradala u Dutrouxovim zločinima, ni do djece na sceni, ni do djeteta u svakome od gledatelja. Dijete je stoput prekriženo, proglašeno za pasivnu žrtvu, tretirano kao pasivna žrtva.

Estradni udar na kazalište

Naravno da to nije estradna novost: glazbeno darovita djeca prisilno su tijekom mnogih stoljeća postajala kastrati i profesionalni pjevači; dječaci ljupkih lica bili su prisiljeni igrati žene u dugim periodima kazališne povijesti kad je osobama ženskog roda bilo zabranjeno raditi u teatru, a ni Hollywood nikad nije prezao od toga da djecu postavi u središte glazbenog spektakla i eksploatira na dosta sličan način na koji su holivudski »poništene« i mnoge osobnosti odraslih glumaca. Dakle ne mora nas pred Miloovom redateljskom gestom hvatati moralna panika. Poznato nam je iz povijesti estrade da djeca učestalo završavaju kao puki objekti manipulacije odraslih osoba. Ali treba li kazalište slijediti isti obrazac odnosa prema djeci koji su izabrale industrije zabave?

Predstava »Pet lakih komada« završava alegorijskom pričom o lutkama koje čitav život sanjaju o bijegu iz zatvorenog kazališta da bi barem jednom vidjele slobodno nebo, a onda kad ga konačno vide, zato što su ih bacili na otpad i zatvorili kazalište, gledaju ga slomljenih udova, sa smetlišta. Ova okrutna i sentimentalna pričica još jednom potvrđuje sadomazohistički užitak samog redatelja: Milo hoće da se osjećamo slomljeno, iskorišteno, bačeno na otpad. Želi da se samosažaljevamo. I dio publike stvarno se spremno bacio u orgije samosažaljevanja. Ali dio publike nije prihvatio igru. U tome ponovno leži čar kazališnog čina: kazališna publika nije navijačka, nego refleksivna. I njezina raslojenost prilikom gledanja predstave »Pet lakih komada« za mene je najzanimljiviji estetički i politički sadržaj koji ću ponijeti s ove sračunato cinične predstave.