Staša Zurovac: U Hrvatskoj je danas jako teško biti umjetnikom

Radim u kazališnim kućama u kojima je umjetnost zarobljena ucjenom radnog vremena – tako najbolje mogu oslikati ono što kao umjetnik osjećam u drušvu

Ako je karijera Staše Zurovca i trpjela nakon što je prije dvije godine dobio otkaz na mjestu ravnatelja Baleta riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca, ovog je ljeta ona ponovo uzela puni zamah: ovacije su pratile njegove predstave na Brijunima, u Puli i na Splitskom ljetu, gdje je imao čak dvije premijere.

  U srijedu su u četiri sobe pulskog hotela »Riviera« izvedene njegove »Sluškinje«; na Brijunima i na Splitskom ljetu otvorio je novu zanimljivu fazu svoga stvaralaštva neočekivano rasplesanim Krležinim »Sprovodom u Theresienburgu«, a nakon premijere »Cirkus primitif baleta« na Sustipanu prošlog, njegovo se ime u Splitu spominjalo s obnovljenim poštovanjem i naklonošću.

  »Cirkus« će živjeti i na repertoaru splitskog HNK-a, na terasi pokraj kojega smo i vodili ovaj razgovor. U njemu je Zurovac rekao puno – o tome zašto se kod nas intendanti mijenjaju kao pelene, o degutantnom eksploatiranju društvenih aktualnosti na koje kazalište nije smjelo pristati, o svome odnosu prema kazalištu Ivana pl. Zajca u kojemu su se s odlaskom Nade Matošević prilike promijenile.

  – Ja mislim da se umjetnost događa lako, da se ideje ne rađaju teško nego dolaze lako, u trenutku. Sve stvaram i prihvaćam na tom principu – kad moja ideja nečiju ideju potakne, svoju ideju spremno zamijenim drugom, ako je bolja. Umjetnost se ne rađa mukotrpno, to je iluzija pod kojom se svašta prodaje: da je ona naporna, da traži puno odricanja, puno novca… Ona možda zahtijeva puno promišljanja. Ali ako ide uz muku, onda nešto nije u redu – kaže Zurovac, kojemu vjerujemo kad kaže da mu nije stalo do pozicija, nego do umjetnosti.

  Cirkus primitif balet u Vašoj karijeri zauzima posebno mjesto – djelo je imalo nekoliko inkarnacija i gomilu izvedbi. Koja vam je najdraža i po čemu je ova nova, splitska, posebna? 

  – To jest bila inicijalna kapsula u autorskom smislu, koja je u iduće tri godine rezultirala mnogim ponudama. S tom sam predstavom 2003. ušao u zonu cjelovečernjih predstava. Počeo sam u koreografskim radionicama zagrebačkog HNK, radio sam zaista male forme od pet minuta, pa u sljedećem koraku od 15, pa od 20, 30. Onda mi je Dinko Bogdanić, u vrijeme svog ravnateljevanja, ponudio da napravim svoje prvo cjelovečernje djelo i tako je nastao »Cirkus«: bio je to, zapravo, logičan korak u mom autorskom razvitku. »Cirkus« mi je intimno važan jer je on na neki način oproštaj od onoga što sam dotad radio – prije njega bio sam primarno angažiran kao plesač i težio sam plesačkoj karijeri, a ulaskom u zonu cjelovečernjih predstava otvorio se usporedni put koji je vrlo brzo preuzeo glavnu ulogu. Svaku verziju podjednako volim zbog izvođača koji ih čine posebnim.    

Živo tkivo predstave

Gotovo istovremeno se dogodilo da ste dobili priliku postati ravnatelj baleta u Rijeci.

  – Da, to je uslijedilo netom nakon »Cirkusa«. Prihvatio sam to najviše iz razloga što mi se činilo da bih se tako mogao kao autor bolje i brže razvijati, a ne radi samog mjesta ravnatelja. Smatrao sam da jedino kroz ono što zaista znam i volim raditi mogu uklopiti i taj dio ravnateljskog, odnosno producentskog posla, ali iz aspekta nekoga tko poznaje materiju iznutra, nekoga tko cijeli život živi to što radi. »Cirkus« jest bio početak, probio je tu granicu, zaista osjetiš u sebi kad stvaralački balon u tebi pukne i kad si spreman stvoriti nešto veće, dulje, bolje. Nije to samo koreografija, jer koreografija vuče sa sobom mnoge umjetnosti, potrebno je stvoriti određeni fundus vlastitog vokabulara i njime ovladati – a s druge strane moraš svladati sve ono što se veže uz stvaranje cjelovečernje predstave, od dramaturgije, glazbene dramaturgije, scenografije, dizajna svjetla, kostimografije, broja izvođača…

Otkaz iz riječkog kazališta bila je pukotina u Vašoj karijeri. No, je li se na duge staze ipak pokazalo da Vam je zapravo taj otkaz koristio, biste li ga opisali kao »noga u dupe, dva koraka naprijed«?

   – Noga u dupe, dva koraka naprijed. To se zapravo dogodilo. Makar je nekima izgledalo kao noga u dupe i gotovo. Meni se ništa nije promijenilo, taj otkaz nije mogao ugroziti moju umjetnost. Umjetnost mi nitko ne može oduzeti. Svaku poziciju koju sam imao, prije sam je doživljavao kao dispoziciju nego poziciju. Ali naravno da mi je smetalo to što se u taj otkaz upakiralo štošta, gomila glasina o meni, koje su imale za cilj opravdati taj moj izgon i koje su rezultirale mojim – evo – skoro trogodišnjim potpunim izuzećem iz hrvatske kazališne scene. Jer loš glas se puno brže proširi nego onaj dobar. I svi rezultati koje smo u Rijeci stvorili u relativno kratkom vremenu, i koji nisu bili baš nezamjetljivi, odjednom kao da nisu ni postojali.To je taj sustav vrijednosti koji ne zna vrednovati, cijeniti ono čemu je do jučer dizalo spomenik. Sve što sam tamo napravio, odjednom je bačeno u zaborav. Da, bačen sam s te kvazi visine, ali hvala Bogu, naučio sam letjeti. Ali koliko god milja trajao let, treba ti tvoje gnjezdašce. Jer bića smo koja ne žive u zraku. U ljudskom, duhovnom smislu sigurno mi je više koristilo nego štetilo. Riješio sam se gubitaka energije na poljima gdje ta energija ne dovodi ni do kakvih rezultata, nego se, naprotiv, rezultati kažnjavaju. U takvoj se situaciji čovjek može samo razboljeti. Koliko god naštetio mojoj karijeri, taj se otkaz vjerojatno dogodio u svrhu zaštite moje duše, mog zdravlja, mog života.

  U riječkom ste baletu često funkcionirali kao one man band – za određene ste predstave sami radili koreografiju, režiju, dramaturgiju, scenografiju, oblikovanje svjetla… Koliko ste sebe dali u ovoj predstavi, kako je ona evoluirala od 2003. do danas?

  – Ona je zapravo potpuno ista. Ono što je izazov u tom okviru, izazov upravo te slobode koja ne postoji van okvira i nemoguće ju je tražiti mimo okvira – to su plesači, kao kolektiv i svaki od njih ponaosob. Izvođači čine živo tkivo te predstave koja se sastoji od dvanaest izuzetno jakih individua. To je ono što ja volim i čemu težim u svakoj predstavi, to je zlato od kojeg teatar živi, sve drugo su zidovi, propadljivi, podložni zubu vremena. Jedino izvođači to nisu. Protok izvođača kroz te zidove je ono što kazalište čini vječnim. Izvođači su dali novu autentičnost u ovom okviru koji je zadan kao određena autorska misao. Naišao sam, zbilja, na divan odaziv splitskih plesača, sedam sjajnih djevojaka i pet sjajnih momaka, kao i u originalnoj postavi. Od prve probe nisu kopirali nijednu prijašnju verziju, samo su »skinuli« koreografsko pismo, ali onaj autentični izraz koji ova predstava traži da bi bila razumljiva na ljudskom nivou, od početka su davali na svakoj probi. Jako sam sretan i zadovoljan zbog toga.

   Sve je već napisano

Ističete kako koreografija zahtijeva promišljanje različitih vidova umjetnosti. U svom ste radu često posezali za literarnim predlošcima: od Marquezomanije i Woyzecka do Krleže i Milorada Pavića. 

  – Uranjati u druge umjetnosti i umjetnike po inspiraciju divan je način da mi umjetnici jedni drugima odajemo počast i dajemo jedni drugima vječni život. To nas međusobno obogaćuje, daje nam snagu, širi nam okvire. Nikad nisam želio ništa reći kroz svoje predstave, samo stvaralaštvo to već radi. Mnogi to danas žele – žele kritizirati, žele progovarati o raznoraznim aktualnim temama, o raznoraznim trenutnim događajima u društvu. Meni je to nepotrebno, smatram da umjetnost sama, čim se događa u nekom vremenu, već dovoljno ogledava društvo. Sve je već napisano, nemoguće je nešto novo napisati. A kada posegnem za literarnim predloškom, želim zorno slijediti i poštovati autora, poštovati ono što je pisac napisao, i ako to uspijem u nekoj svojoj interpretaciji – u kojoj osjetim da nisam prekršio ništa što je on htio reći, a da sam kroz to ipak uspio reći nešto svoje – onda osjećam da sam uspio. A ono što je aktualno, to uglavnom uvijek udara u ono arhetipsko u ljudskim odnosima, što se može pratiti od pračovjeka pa do danas, samo zauzima neko novo društveno ruho, drugačije su manifestacije. Ali zapravo su ljudski odnosi isti kao što su bili prije dvije hiljade godina. Dan-danas fašizam postoji baš kao što je postojao 1941. Tu nije potrebno davati duplu informaciju, pogotovo ne u kazalištu. Meni je to pomalo degutantno i zapravo banalizira stvari. Čista umjetnost meni je najveći aktivizam.

  Kako onda Vi, kao osoba koja pasionirano vjeruje u umjetnost i živi umjetnost, opstajete u vremenu koje voli i nagrađuje degutantne banalnosti, u vremenu kad su u kazalištu najviše cijenjeni oni koji prvoloptaški tretiraju društvene aktualnosti? 

  – Opstajem teško. Teško mi je gledati kroz što sve mora proći nešto što bi trebali ići vrlo lako. U Hrvatskoj je danas jako teško biti umjetnikom. Radim u kazališnim kućama u kojima je umjetnost zarobljena u lošem socijalnom momentu umjetnika koji zbog toga ne želi napredovati van radnog vremena – tako najbolje mogu oslikati ono što osjećam u društvu. Umjetnost za mene ne može egzistirati unutar radnog vremena, to je životni poziv koji se živi 24 sata i kroz to se može sve drugo. Uglavnom je teško, pogotovo u današnjem društvu, imati – ako se to može – ispravan pogled. Jer mislim da čista umjetnost ne može nastajati mimo temeljne ispravnosti. Težiti takvom pogledu na svijet, znači težiti i takvom profesionalnom pogledu, a tako se vrlo dobro vidi sve ono što nije dobro, što nije tako, a uglavnom sve okolo nije tako. Na tom putu rijetko se nailazi na istomišljenike. Ja sam s time, doduše, imao sreću – biti prihvaćen od svojih suradnika za koje vjerujem da su sličnog svjetonazora i sudjelovati u divnom kolektivnom činu kao što je stvaranje predstave. Jer ne smatram predstavu nečim svojim, nikad je ne vidim kao vlastiti uspjeh, to je uvijek spoj milijun različitih ideja – možda pod jednom umjetničkom vizijom, ali taj se puzzle ideja ne može pripisati isključivo toj viziji.    

Tradicija ne-tradicije

Kako biste odredili svoju umjetničku poziciju – što za Vas znači baviti se umjetnošću u Hrvatskoj 2014.?  

  – Baviti se umjetnošću uvijek znači moći vidjeti stvari – a to možeš kad razumiješ sebe, drugoga, odnose. Autor mora imati nad-razumijevanje i beskrajnu moć opraštanja, sličan majčinstvu. Inače je nemoguće raditi, stvarati. U ovom podneblju danas, umjetnost teško opstaje: živimo u teškom i prilično zatrovanom društvu, a u tom društvu živi i kazalište. Mnogi vrhunski umjetnici u Hrvatskoj nemaju priliku raditi samo ono u čemu su najbolji i ono što najviše vole, pa onda on od toga dobro živjeti, a i svi oko njega. Društvo bi trebalo evoluirati do onog stadija gdje je to moguće. To je ideal svakog posla, pa tako i kazališta. Ali to je bez razumijevanja društva, okoline, zajednice – vrlo teško ostvarivo. Zato jer toga nema, kod nas se vrlo često mijenjaju intendanti, kao prebrzo zaprljane pelene. I to je pokazatelj da ne postoji sustav vrijednosti u kojemu se cijeni, održava i čuva ono što je dobro i da se stvara tradicija. Mi imamo jako dobru tradiciju ne-tradicije. Danas ne možemo reći koji su to naši umjetnici čija će djela živjeti za sto godina.. Jer naše društvo to ne prepoznaje i ne podržava. Ne mogu reći da žalim da kultom ličnosti, ali ima nešto dobro u tome. Nestala je osoba iz umjetnosti, a to je loše: osoba čini umjetnost autentičnom. Čovjek je danas jedna vrlo lako zamjenjiva vrijednost, kapitalistički sistem ga bespoštedno izrabljuje.

  Tko su veliki umjetnici koji su Vama važni? 

  – Nemoguće ih je nabrojati… Danas je nemoguće očekivati da se rodi jedan Barišnjikov, jedan Nurejev. Dovoljno je to reći. Postoje neki izvrsni plesači, ali ne na tom nivou prepoznatljivosti. Nemaju onu »debljinu žice«. I u slikarstvu je tako, i u drugim umjetnostima. Nema nekog većeg pomaka nakon ruske avangarde, samo se vrte varijacije na temu – možda i zato jer nema te vrste represije koja je htjela potisnuti neku veliku slobodu, a onda ni te vrste hrabrosti oponiranja represiji. A umjetnost uglavnom nastaje iz dijametralnosti, iz trenja između suprotstavljenih silnica.    

Pobuna kao pogonsko gorivo

Kažete da svojim umjetničkim radom ne želite odaslati nikakvu društvenu poruku. A ipak, Cirkus primitif balet – i tekst kojim ga opisujete u programskoj knjižici – gotovo da funkcionira kao manifest raskida s mučnim trvenjem oko banalnosti društva, kao zazivanje povratka bazičnom ljudskom, čistoći i radosti. Je li to, na neki način, politička poruka? 

  – U novi kapitalizam je apriori ukalkulirana pobuna, novi kapitalizam računa na pobunu i spreman ju je u svakom trenutku izokrenuti u svoju korist – zato je pobuna možda i najjače pogonsko gorivo novog kapitalizma. Ja zato ne želim biti to gorivo. Držim se onog svog primarnog poriva da se bavim tim poslom – plesom, koreografijom, autorstvom koje postoji kao nadogradnja toga. Stalo mi je do toga da ne izgubimo ono najvrednije u tom poslu, a to je spoznaja da je svaka vještina razvijena samo do određene mjere, i da je svaka vještina zapravo samo razvijena ne-vještina, a umjetnost zapravo ne-umjetnost. Treba biti svjestan onoga što nisi i da uspjeh zapravo ne postoji. Ljudi koji nemaju što izgubiti, njih je nemoguće ucijeniti. Društvo nas ucjenjuje konstantno, svakih pet minuta suočeni ste s novom, sve se događa s podtekstom ucjene. Ako je Cirkus primitif balet manifest pobune protiv te ucjene, to i nije tako loše.

  Koliko Vam je bitna publika? Djela koja ste radili bila su redovito jako zabavna i dobro prihvaćana i od šire publike, što je pokazalo da zabava i umjetnost ne moraju nužno biti u oksimoronskom odnosu, niti da zabavna umjetnost mora nužno biti populistička. 

  – Publika je ukalkulirana u pokazivački karakter kazališne umjetnosti. Teatar u sebi ima nešto pokazivačko, u pogled sa scene automatski je ukalkulirana publika. Ja ne vjerujem u sliku o predstavu, nego u predstavu samu, ona već sama po sebi emanira, komunicira, ima energiju koja prelazi izvan granica scene. Mislim da je to dovoljno. Smatram da kazalište mora biti mjesto na kojemu je čovjek ponesen, izvučen iz svog života. Što je koncentracija toga veća, to je predstava bolja. Ne mogu reći da ne držim do reakcija publike – naprotiv, divno je čuti ovacije – ali u smislu egoizma, ovacije me više ne zanimaju.    

Vrijedi jedino – umjetnost

Frustrira li Vas onda nedostatak kazališne kritike?  

  – To što nema kritike, znači da nema ni publike, a ako nema publike, neće biti ni kazališta. Frustiran sam koliko mogu biti s obzirom na to da mi je jasno da tu nema pomoći. Kritike je sve manje, zapravo je više uopće ni nema. Što to konkretno znači za mene? To da mogu raditi sve bolje i bolje predstave, davati sve od sebe neovisno o odazivu, o vanjskim motivima. Biti dio evolucije puno širih pomaka. Možda se kod nas prava umjetnost tako rijetko događa jer ovo nije plodno tlo za pravu umjetnost. Mislim da bi umjetnost trebala biti jedna od prvih perjanica društva. To je, u krajnjoj liniji, jedino što otkopavaju arheolozi: nakon tisuća godina ne otkopaju ni rat, ne otkopaju ni mir, ni političke zavrzlame, ništa, nego otkopaju umjetnost – to je jedino što od nas ostaje. Ako nešto vrijedi sačuvati, onda je to umjetnost.

  Ako je proteklih godina vladao zatišje u Vašoj karijeri, posljednjih mjeseci je ono definitivno prestalo: ostavili ste snažan dojam »Sprovodom u Theresienburgu«, koji je izveden na Brijunima i na Splitskom ljetu.

  – »Sprovod« je potpuno logično otvorio novo područje mog autorskog razmišljanja. Spojio sam dramu, mjuzikl, operu, ples i prvi put se prihvatio adaptacije nekog književnog djela, i to jednog takvog velikana kakav je Krleža. Ušao sam u zonu nekih novih parametara u kojima ne samo da sam početnik, nego sam nitko i ništa. I svo dosadašnje iskustvo vrijedilo mi je samo elementarno. Ne znam ni sam odakle mi hrabrost da se bacim u takvo nešto. Ali bilo je to zanimljivo i divno iskustvo. Tražilo je od mene dvadesetčetverosatnu predanost, ali je zaista okrepljujuće za umjetničku dušu

  Biste li sad, nakon što su se s odlaskom intendantice Nade Matošević prilike u riječkom HNK promijenile, razmotrili mogućnost da opet radite tamo? 

  – Pa nisu se zapravo prilike previše promijenile, samo je otišlo tih nekoliko ljudi iz vodstva. Da li će novo vodstvo moći konvertirati puno jači mehanizam izvedbenog tijela o kom kazalište puno više ovisi? Zaista se nadam se da hoće. Kazalište je, naposljetku, najobnovljivija i najrazrušivija stvar na svijetu. U kazalištu možeš u jednom času biti hit, a za kratko vrijeme shit. Nadam se, držim fige da HNK-u Ivana pl. Zajca krene novim smjerom punim jedrima i da novo vodstvo krene zdravim stopama.

  Ali sebe tamo više ne vidite? 

  – Nemam ništa protiv riječkog kazališta, ni protiv jednog čovjeka tamo, nemam zapravo vremena biti protiv. Živjeti u prošlosti znači živjeti u boli, a to je teško i nije pošteno prema sebi, a ni prema drugome. Budućnost je nerazdvojivi prijatelj moje sadašnjosti.