Govoreći o uspjesima Festivala svjetskog kazališta, definitivno im treba pripisati u zaslugu stvaranje osobite i k tome vjerne publike, koja će izrazito toplim aplauzom (pa i dobronamjernim, ne nužno zasluženim ovacijama) ispratiti gotovo svaku od selektiranih predstava, nevezano uz kvalitetu same izvedbe. Razgovarajući prije i nakon predstave s gledateljima, sve češće svjedočim potrebi zagrebačke publike za građanskim kazalištem visokih produkcijskih standarda, kao i temi nedostatka institucionalnog teatra koje bi iz sezone u sezone razvijalo vlastitu poetiku, umjesto da ovisi o slučajnom izboru komada vjerojatno podjednako slučajnih redateljskih gostiju.

Festival svjetskog kazališta utoliko stvara osobitu žudnju i publike i kazališnih ljudi za konzistentnim redateljskim rukopisima, baš kao što indirektno zagovara i daleko profesionalnije radne uvjete od onih s kojima raspolažemo na domaćem terenu, djelujući stoga kao egzotično skup i nedostižan izlog europske zanatske izbrušenosti, pred kojim s divljenjem zastajemo čak i onda kad nismo poklonici blistavih izložaka.

Očevi u bijegu od svoje djece

Govoreći o vanjskoj ulaštenosti, gostovanje skupine Peeping Tom prošlo u veoma naklonom prijemu publike, premda je u pitanju kako redateljski, tako i izvođački najmanje razrađena predstava repertoara koji je dosad domaćoj publici ponudila čuvena belgijska kompanija. Nizanje pjevačkih i plesačkih numera stvara pomalo sentimentalno ozračje starog zamka u kojem vrlo mladi akrobati kontorcionistički izvrću svoja tijela u ritmu glazbe, dok starije dame i gospoda sviraju na play-back, ljuljaju se u mjestu i smješkaju publici. Možda je u tijeku još jedna večer uz tombolu i glazbu nekog staračkog doma, a možda je riječ o snoviđenju nekoga od štićenika. Svakako se nalazimo negdje gdje iz tajlandske juhe izlaze tajlandske plesačice, ali te se nadrealne dosjetke ne uspijevaju razviti ni u verbalnu ni u slikovnu ni u glazbenu cjelinu, trajući gotovo dva sata u izrazito revijalnom, nina-nana tonu.

Red pjesme, red plesa. I pokoji komentar na račun »infantilnosti« (plačljivosti, osjetljivosti, kapricioznosti) starih ljudi, pa onda opet njihove lucidnosti (recimo, užitka u muziciranju na klaviru). Tu je i krajnje reducirani dijalog tri generacije muških članova jedne obiteljske loze, u kojemu svaki od sinova zamjera svakome od očeva neki oblik napuštanja, neku vrstu bijega od očinske odgovornosti, neku bolnu dimenziju uskraćenog vremena za obitelj.

Plitkost generalizacije

Figura oca pročitana je i groteskno i ogorčeno, pod znakom trostrukog izdajnika. Sudimo li po predstavi, očevi jednostavno ne uspijevaju svladati svoju društvenu ulogu vjernog obiteljskog potpornja, radije glumeći zavodnike (primjerice, udvarajući se pravom »jatu« bakica iz staračkog doma) ili pak glumeći toliko prezauzetog poslovnog čovjeka da nemaju vremena ni trideset minuta tjedno popričati sa svojim najbližima. Nedostatak predstave sastoji se baš u tome što se očevima sudi tako općenito i tako surovo, kao da postoji socijalna formula koju očevi (ne) ispunjavaju jedan za drugim, jedan posve nalik na drugoga, na velikoj pokretnoj traci povijesti. Gledano, međutim, iz perspektive suvremene antropologije, izvjesno je da očinstvo u posljednjih pedesetak godina diljem svijeta prolazi kroz ogromne kulturne promjene, stvarajući generacije obiteljskih ljudi koji su se borili za svaki sat proveden s vlastitom djecom.

A kako je u fokusu belgijske predstave upravo narušeni odnos očeva i sinova, završila bih slavnim citatom američkog astronauta Waltera M. Schirre: »Pazite: ne podižemo heroje, podižemo sinove. Ali ako volimo svoje sinove, sigurno je da stvaramo heroje«. Tu vrstu svijesti trebala bi makar u tragovima prepoznati i predstava posvećena očinskoj vokaciji.