Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 3
Sutra: 11° 11° 3
17. studenoga 2018.
Kandidatura za Gavellu

Intervju Snježana Banović: Moj program je rukavica bačena u lice kumovima, podobnicima i poslušnicima

Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Autor:
Objavljeno: 24. kolovoz 2014. u 10:50 2014-08-24T10:50:00+02:00

Prije će deva kroz ušicu igle nego ovakav Program kakav sam napisala na vrata u Gavellino kazalište koje odavno ne zaslužuje to veliko ime

Afere koje se posljednjih godina vezuju uz poslovanje i umjetničko djelovanje zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta »Gavella« rezultirale su odstupanjem Darka Stazića s mjesta ravnatelja i raspisivanjem natječaja za čelnog čovjeka »Gavelle«. Nakon što je Kazališno vijeće konstatiralo da su stigle dvije molbe i da oboje kandidata zadovoljavaju uvjete natječaja, pet je članova jednoglasno odlučilo prednost dati glumcu Borisu Svrtanu, čiji je program za sada nedostupan javnosti.

  Program četverogodišnjeg rada, s kojim je redateljica i sveučilišna profesorica dr. Snježana Banović aplicirala na natječaj za ravnateljicu »Gavelle«, objavio je portal Teatar.hr, a izazvao je brojne pozitivne reakcije, ne samo u Hrvatskoj, već i u susjednoj Sloveniji. Mnogi smatraju da je to najpromišljeniji pristup vođenju jednog kazališta viđen na ovim prostorima, što u našim uvjetima uhodanih kadrovskih križaljki – ništa ne znači.

  Svjesni da je odluka o ravnatelju donesena još mjesecima unatrag, pitali smo dr. Snježanu Banović za razloge njena javljanja na natječaj. Ne kako bi ovaj razgovor bilo što promijenio, već zato da medijski ostane zabilježeno razmišljanje jedne od rijetkih osoba u hrvatskoj kulturi koja oponiranje sustavu političkih križaljki smatra – svojom intelektualnom obavezom.

 
 

Odgovornost i obaveza prema profesiji

Zašto ste se upustili u pisanja četverogodišnjeg plana rada najvažnijeg hrvatskog dramskog kazališta, kad već od proljeća svi znaju da će Boris Svrtan biti izabran na mjesto ravnatelja?

  – Baš zato i unatoč tome, dakle – iz inata. Iako sam itekako svjesna da zbog svog djelovanja koje uključuje i neposluh prema strukturama, nemam izgleda preuzeti ništa u hrvatskoj kulturi, ne mogu više bespomoćno gledati nove i nove križaljke velikih kombinatora naše kazališne scene. Postalo je gadljivo pratiti tu rabotu koja više nije čak ni zakulisna.
 

  Naime, došli smo do faze u našoj kulturnoj politici koju se lako može nazvati vulgarno-dekadentnom. Pišem protiv našeg pervertiranog sustava godinama i često čujem pitanje zašto se ne javim na koji natječaj, nego samo pametujem. Pa eto, javila sam se i sad javnost može vidjeti programiranje kazališta na moj način, bez formalno-sadržajnih gradivnih elemenata tipa: »ja sam svoj program«, »prije mene potop« i »ja sam jedina i najbolja – odvest ću vas u Europu«.

 
  Pred našim se očima odvijaju scenariji najvulgarnije političko-interesne trgovine u cijeloj našoj kazališnoj povijesti. Odlučila sam ovim Programom preuzeti odgovornost i reći sve što mislim o današnjem stanju GDK »Gavella«, o načinu na koji osnivač upravlja tom (navodno javnom) institucijom u kulturi, ali i ponuditi viziju promjene koja je nužna, no za nju treba imati srca, hrabrosti i znanja, a novac je tu sporedna snaga. Ukratko, željela sam ovim Programom pokazati da će nastavak takve prakse »kadroviranja«, »financiranja« i »programiranja« na način snažne interesne grupacije, ubrzo dovesti do katastrofe.

  Naravno da sam znala da kod ljudi u Kazališnom vijeću »Gavelle« nemam nikakve šanse – oni naime na području funkcioniranja suvremenog dramskog kazališta nemaju baš nikakve kompetencije – njihovo je da slušaju »velike dečke«, njihovo je da odaberu kandidata koji neće talasati i koji, što je možda najvažnije – neće na svjetlo dana iznijeti prljave poslove bivše uprave. Pritom, biti poslušan, a u programu – prosječan, dakako.

  Zapravo, jedva čekam da zagrebačka Skupština na svojim stranicama objavi Program kolege Svrtana, naime, prema njegovim medijskim istupima jasno je da on misli da je stanje u kazalištu »Gavella« super i da je bivša uprava odlično to vodila. To što nas dvoje vidimo istu stvar tako različito govori dovoljno. Da sam dobro učinila što sam se javila na taj namješteni natječaj vidljivo je već sada – Program je objavljen na portalu Teatar.hr i otvoren je do ovog trenutka 1.600 puta.

  Razvidno je da je Vaš program rezultat dugogodišnjeg istraživanja kazališnih prilika u Hrvatskoj, s posebnim naglaskom na povijesni okvir kao polazište za buduće vođenje GDK »Gavella«. Vjerujete li da se znanje i izvrsnost traže u Hrvatskoj?

  – To je obaveza koju imam, kako prema profesiji, tako i prema svojim studentima. Upravo je u mome djelovanju ključna vjera da će jednom znanje, stručnost, dijalog i kritička misao prevladati u našem društvu kojeg bi kazalište trebalo biti zrcalo. Ne mogu im objašnjavati jedno, a na idućem satu sve to staviti u navodnike i pod pitanje. Naime, trećoj godini Produkcije predajem kolegij »Repertoari u produkciji suvremenog kazališta«, sastavni dio kojeg je upravo pisanje programa za izabrano kazalište. Prije toga analiziramo »pobjedničke« i »gubitničke« programe koji su posljednjih godina pristizali na naše kazališne natječaje i dolazimo do poraznih rezultata: programi nisu važni, ni to ŠTO u njima piše ni to KAKO se pišu.

  Znanju i izvrsnosti u našem društvu pretpostavljene su nažalost mnoge »lako-ćemo«, »imal' tute mene« i »sve je super« pero-lake discipline. Za izvrsnost se ipak trebaju proliti tone rada, znanja, srčanosti, hrabrosti, izloženosti i popiti velike doze razočaranja – danas se to rijetkima dade prakticirati. Analize aktualnih kazališnih trenutaka u komparaciji sa studijima slučaja organizacija u okruženju i šire u Europi su mi možda najteže u radu s mladim ljudima od kojih se očekuje da jednog dana preuzmu vodeća mjesta u našem kazalištu. Na primjerima pobjednika sa zadnjih natječaja za npr. ZKM, HNK Zagreb, HNK Split i »Trešnja« (da navedem samo najpogubnije po znanje i izvrsnost) može se doista puno naučiti, ali u najnegativnijem mogućem smislu.
 
 

Podrška kolektiva

U programu na 63 stranice, inzistirate na tezi da su za razvoj DGK »Gavella« potrebne promjene i to u svim sferama djelovanja – od programa, preko »Gavellinih večeri«, do javnosti djelovanja. Promjene u nas očito nikome ne odgovaraju – nigdje, pa ni u GDK »Gavella«.
 

  – Progres bez promjena je nemoguć – to je zapisao još George Bernard Shaw, a gdje nema borbe nema ni promjene. Pritom rezultati borbe nisu važni ni približno onoliko koliko sama ta borba. Ovim Programom koji je rađen na temelju dubokog poznavanja historijske mape toga kazališta i koji je baziran na iscrpnim analizama (koje su i mene iznenadile svojim rezultatima pogubnim za taj kolektiv u kojem je navodno »sve super«) dovodim u pitanje sadašnju misiju, nudim novu viziju, brojne ciljeve, ali i strategije za postizanje istih tih ciljeva.

  Repertoar od 20 predloženih naslova s pridruženim im (dogovorenim) redateljima predstavlja, naravno, srž te vizije u kojoj je upravo ideja promjene provučena kroz sve četiri godine.

  No, prije će deva kroz ušicu igle nego ovakav Program na vrata u Gavellino kazalište koje odavno ne zaslužuje to veliko ime. Kako sam netom prije objave ovog (opet ljetnog!) natječaja završila za zbornik »Krležinih dana« opširan tekst na temu »Branko Gavella i naše kazališne politike«, imala sam na jednom mjestu mnoge indikatore za preispitavanje misije toga kazalište i postavljanje nove vizije koja je po mome mišljenju, ali i mišljenju nekih kolega koji nisu od jučer – posve gavelijanska.

  Analizirate dosadašnji program i broj izvedaba, tvrdite da bi ih trebalo biti više, kao i kazališne publike. Inzistirate na novoj publici, promjeni repertoara i upošljavanju čitavog dramskog ansambla. Mislite li da biste – kao ravnateljica – dobili podršku kazališnog kolektiva »Gavelle«?

  – Da nemam podršku vidi se po jednoglasnoj odluci njihova Kazališnog vijeća koje je u tri sata, koliko je trajala sjednica, navodno uspjelo iščitati i analizirati oba programa, sve je išlo glatko kao pjesma na usnama dviju članica toga tijela. Onda je Ono (tijelo) imalo reći za moj Program samo to da »nije loš«. Vi im date 60 stranica analiza i strategija, oni vama preko medija da nije loše, eto, i u tom nedostatku kućnog i svakog profesionalnog odgoja vidi se koliki značaj daju sebi, organizaciji koju predstavljaju i za koju obavljaju navodno odgovoran izbor vodećeg čovjeka.

  U načelu sam skeptična prema jednoglasnim odlukama bilo kojeg tijela, to nije u prirodi demokracije već totalitarnog sustava, po tome se vidi da je pritisak izvana djelovao razorno po njihov osobni integritet.

  Već se mjesecima po »Gavelli« priča da bivši ravnatelj, a sada novouspostavljeni viši savjetnik, ponavlja jednu te istu mantru: »Primite bilo koga, samo Banovićku ne!« Jasno je da za to ima debele razloge, mogli bi se oni ponajviše iščitati iz računovodstvene bilance koju, eto, nismo dobili u više nego pomno klasificiranoj i nedostatnoj dokumentaciji. Ne ja i moje namjere, već indikatori i rezultati mojih analiza su razorni.

  Ponavljam, kolektiv (koji nije čitao moj program prije donesene odluke, ali je očito sve bilo odlučeno prije otvaranja omotnica) misli da je kod njih sve super, stav »nemoj nas mijenjati« njihova je zastava. Jasno je da se ne možemo naći ni u jednoj točci Programa. U njemu su za mene možda najpotresniji rezultati PEST analize po kojima je razvidno da to kazalište nema kontakta sa stvarnošću, da im uspijeva (zbog uvezanosti uprave s glavnokomandujućima kulture u gradu Zagrebu, ali i sljepila državne vlasti te posluha u kolektivu) ne reagirati baš nimalo na političke, gospodarske, socio-psihološke i tehnološke promjene oko nas.

  Najbolji je primjer za to »slučaj plakat« koji po svim točkama ilustrira tu činjenicu, poraznu po svaku umjetnost, ponajviše onu teatarsku. To je fenomen koji ću dublje sondirati u nekom budućem znanstvenom tekstu, a koji će se ponajviše naslanjati na radove Dragana Klaića, istaknutog kritičara sustava repertoarnih kazališta u Europi. Upravo je njegova sentenca o »sustavu urušenom na vlastitu korist onih koji ga vode« fatalna dijagnoza ovoga kazališta, a nažalost, ona vrijedi i šire.

   Umjetnička arena

Svi naslovi koje ste predložili u četverogodišnjem programu bili bi ili praizvedbe, ili hrvatske premijere, prvi put u GDK »Gavella« – neka vrsta hommagea događanjima ili osobama iz prošlosti na koje treba podsjetiti. Što je po Vama misija GDK »Gavella«?

  – Kao što sam i napisala u uvodu Programa, a u duhu zasada vodećih repertoarnih dramskih kazališta u Europi i svijetu te u duhu svoje prebogate umjetničke tradicije, »Gavella« mora zauzeti relevantno mjesto u cijelom društvu. Da bi se to postiglo nužna je uspostava novih estetskih koncepata, intelektualnog repertoara koji u središtu ima kritički svjetonazor, raznolikost, umjetnički risk-taking.

  Ovo kazalište mora, kao što je to učinilo davne 1953. godine, preuzeti odgovornost stvaranja novih vrijednosti (novi talenti, novi nazori, nove platforme), razviti kritičnost prema društvu, slamati tabue i dovoditi stalno u pitanje vladajuće »vrijednosti« u društvu, njegove mitologije i kvaziideologije, inicirati debate, poticati plodne kontroverzije te mobilizirati udarne skupine nove estetike, ali i nove kulturne politike. Ukratko, ono se u budućnosti, mislim, mora vidjeti kao umjetnička arena za kritičku razmjenu mišljenja i za razvoj demokracije u našem društvu. Ili ga neće biti, ostat će privatna prćija nekolicine dobro uvezanih.

  Otud u programu Cesarec, Krleža, Schiller, Šnajder, von Horvath, Hare, McDonagh, Špišić, Richter, Houellebecq..., ali i Miler, Liješević, Frljić, Buljan, Jelčić, Boban, Bagossy,Tomić, Miletić-Oručević itd.

  Predvidjeli ste i svoju režiju jedne predstave, napominjući da biste svoj redateljski rad poklonili kazalištu kojim rukovodite. Takvo je i obećanje Olivera Frljića, intendanta riječkog HNK-a. Do sada to nije bila uvriježena praksa. Dapače.

  – To definitivno nije uobičajeni model u Hrvatskoj, ali jest već od Slovenije dalje, Oliver i ja se slažemo u većini stvari pa i u toj. Kod nas uvriježeni običaji ravnatelja i drugih zaposlenika »na položaju« da sami sebe zasipavaju honorarima za glume, režije, pisanja knjižica, ali i za izmišljene stvari i primjerice organizaciju suvenirnice, su patologija koju treba dokinuti i to bi trebalo biti jasno upisano u Statute svih javnih ustanova. Ako ti se radi – radi i uživaj u radu, imaš plaću za to. Jasno je da u slučaju kad ravnateljstvo preuzima redatelj, osim »ravnanja« ima napraviti i koju režiju za kazalište koje vodi, naravno u tome ne pretjerati i otvoriti maksimalno prostor drugim kolegama koji imaju što reći.
 
 

Dva i pol loša mandata

Planirala sam volonterski režirati ne jednu, već dvije predstave – prvu – Lettsovu »Kolovoz u okrugu Osage« i posljednju u mandatu – režiju dokudrame koja postoji zasad samo u dogovoru između nas troje budućih autora: Davora Špišića, Denisa Kuljiša i mene. Naime, to je trebalo biti zatvaranje mandata kroz vjerno prikazanu priču o pravim razlozima strmoglava pada vodećeg čovjeka ove zemlje koji je za sobom povukao sve nas u ambis, a naslov joj je »Pljačka.hr ili o usponu i padu gospodina S«.

  No, čini mi se možda još važnije što sam na suradnju pozvala izvrsne kolegice i kolege redatelje koji su nepravedno zapostavljeni u našem kazalištu ili se za njih ne zna, ali djeluju kao vrhunski umjetnici u Hrvatskoj, u regiji i šire u Europi.

  Govoreći o kadrovskom planu, u svom programu konstatirate da je u »Gavelli«, od 3. srpnja ove godine otvoreno radno mjesto Višeg stručnog savjetnika, iako je natječaj za to radno mjesto završio tek 8. srpnja.

  –To se moralo reći – ili puknuti, takve se nezakonite rabote ne mogu zaobići u ovom tipu dokumenta. Ja nisam mogla ignorirati bezobraštinu koja je, mimo regula, a s blagoslovom zagrebačke Skupštine, isfabricirana u korist bivšeg ravnatelja Stazića, kojem ni dva i pol loša mandata nisu bila dovoljna za sreću. Eto, proveo je u tom kazalištu duplo više vremena od samoga Gavelle kojem su nudili sve da ostane nakon afere s Kaštelanovim »Pijeskom i pjenom« 1959. godine. Uključujući i mjesto savjetnika (!). Naravno, odbio je čestiti Gavella sve i zauvijek otišao iz kazališta kojem je trebalo jako dugo da mu to zaboravi te da njegovo ime, dugo nakon smrti, napokon stavi u svoj naziv. Ovaj je eto, i prije nego je on-line »natječaj« završen – preuredio i svoju radnu sobu, u duhu valjda (njima tako znanih) brijunskih običaja te se postavio u Sistematizaciju radnih mjesta s visokim koeficijentom od kojeg boli glava.

  Osobno, najbolnije mi je što je svu tu neukusnu egzekutivu više nego poslušno obavila naša bivša studentica, aktualna v.d. ravnateljice koja je očito i preuzela tu kratkotrajnu dužnost da bi u povijesti ostala zapamćena tek kao mostić od Stazića (ravnatelja) do Stazića (višeg savjetnika). Očito je »poslijediplomski« obavila kod većih majstora.
 
 

Kume i kumovi

Kako je zapravo i kada došlo do ovakvih sistemskih zastranjivanja kojima su umjetnost, znanje i učenje neprijatelji?

  – Na samom početku novoga milenija, a u zamjenu za nekoliko javnih poniženja, gradonačelnik Bandić je, nažalost, sav javni teatar u Zagrebu prepustio, tj. podložio Dušku Ljuštini (s kojim je javno čak i jeo iz iste žlice) i u nastavku – njegovim kumovima i kumama. Ovaj je time zabetonirao ostvarenje vizije po kojoj će (bez obzira na zakone ove zemlje) kao veliki lider s nabrzaka sklepanom diplomskom radnjom privatnog učilišta sumnjive reputacije voditi sve i svašta javnoga, a usput i »Kerempuh«. Tu su se kazališni kolektivi, uplašeni raznim najavama (naprimjer onima o ukidanju stalnih ansambala), odlučili na posluh i predali se bezrezervno baš njemu, jer on tako dobro stoji kod sviju Vlasti, one ga zato, kako veli Gobčeva pjesma – časte.

  Po istom su modelu na čelo naših teatara zasjeli podobnici, pa smo imali na vrhu kazališnih organizama i kozmetičarke, i prijateljice premijerove žene – sve do kuma i brata Stazića čija je jedina greška (za razliku od drugih) u tome što se dao uhvatiti s rukama u pekmezu, o čemu smo mogli iz prve ruke saznati od jednog zviždača, inače »Gavellina« šefa računovodstva koji je brutalno izbačen s posla na ulicu, potom tiho vraćen na posao. Slučaj je zataškan, no i dalje je vruć, bez obzira što je zviždač po brzom postupku i bez primopredaje, sad otpremljen u mirovinu u koju Ljuština neće pa neće, valjda nikada.

  Sad se treba, sva je prilika, roditi netko tko će cijeli predmet, kapilarno vezan i sa sve lukrativnijim brijunskim ljetnim igrama, odnijeti DORH-u pod nos, no tek kad mine moć brata iz Parlamenta kojeg zdušno podržava i sam Predsjednik države. Posljedica svega je to da je naš brat Stazić (koji baš nigdje u deceniji svoga mandata nije ništa relevantno izjavio ili objavio o kazalištu), osim što je postao istaknuta historijska ličnost domaće teatrografije, još i doživotno nagrađen drugom najvišom plaćom u zagrebačkoj kulturi.

  Eto, to je samo dokaz da sve smrdi od glave, pa i riba. Sakriti se više ne može jer smrdi do neba pa je eto, i to razlog moga prijavljivanja na ovaj natječaj – čisti aktivizam i bacanje rukavice kumovima, podobnicima i poslušnicima u facu.
 
 

Čisti Interes

Svoj program zaključujete potrebom društvenog, umjetničkog i intelektualnog otvaranja »Gavelle«. I najavljujete: Sanjajmo odgovorno! Jeste li zaštitili svoj program od kopiranja? Jer, jednom će i u Hrvatskoj doći vrijeme sanjara i odgovornih ljudi. U protivnom nas neće biti.

  – Brechtova replika o nužnosti povezivanja odgovornosti i sna (vizije) u umjetnosti najbolje oslikava namjeru Programa i zato je istaknuta kao moto. Pišući ga, bila sam u dijalogu s ljudima za koje mislim da su, bez obzira na generacijsku i drugu pripadnost, ostali odgovorni sanjari, usprkos ovom vremenu u kojem su te riječi dobile značenje tuđica.

  Zahvalna sam na tome dijalogu, a i to je razlog što sam Program zaštitila kod Autorske agencije. Što se tiče vaše tako istinite konstatacije izrečene u zadnjoj rečenici pitanja, i za to imamo odgovor iz prošlosti, baš iz ovoga kazališta.

  Dakle, samo godinu dana nakon osnutka, došlo je u Zagrebačkom dramskom do prve krize te su se mediji naširoko raspisali o tome, pitajući se gdje je njegova budućnost. Mladi prvak i budući velikan hrvatskoga glumišta Drago Krča odgovorio je u jednoj anketi ovako: »Nastojim, kolikogod je to u mojoj mogućnosti, da se borim protiv laži, za istinsko umjetničko stvaranje. Treba najprije među samim dramskim umjetnicima stvoriti čiste pojmove o istinskom dramskom stvaranju, a tek onda ćemo se moći uhvatiti u koštac sa snobovskim gledanjem na kazalište, koje se nažalost prilično uvriježilo u samim krugovim u kazalištu, oko kazališta i kod tzv. kazališnih »stručnjaka«.

  U Krčinom »poučku« svakako treba zamijeniti riječ »snobovsko« s riječju »interesno« i dobili ste dijagnozu današnjeg kazališnog trenutka. Naime, čak ni Snobizam više ne stanuje ovdje. Sve je čisti Interes...  

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka