Iako slične umjetničke postupke poznajemo od početaka novinske i radijske satire, u internetskoj pop kulturi posljednjih se godina razvio žanr parodijski presloženih filmova, spotova i TV emisija, u kojem se obično na neku »legendarnu« izvedbu lijepi novi (humorni) tekst, na taj način potpuno izokrećući njezino izvorno značenje.

I belgijska predstava »Blockbuster« Collectifa Mensuel kreće od slične dramaturške premise. Kolaž različitih holivudskih filmskih uspješnica, začinjen plejadom američkih filmskih zvijezda (Julia Roberts, Tom Cruise, Michael Douglas, Brad Pitt, Sean Penn, Sylvester Stallone, Harrison Ford, Bruce Willis…), vizualno je i zvukovno premontiran. Samim time i prevrednovan.

U novoj verziji više ne prepoznajemo nosivu filmsku dramu »Wall Streeta« redatelja Olivera Stonea iz 1987. godine, kao najcitiraniji film unutar predstave, nego novu priču o hrabroj novinarki koja ne može objaviti reportažu o korupciji vlade, ali zato pokrene val javnih demonstracija koji sruši i državu i pripadajuće korporacije.

Glas naroda

Brehtijanski ili kritički aspekt izvedbe vezan je za način na koji glazbenici i glumci na sceni uživo sinkroniziraju filmske sekvence. Pozornica je ispunjena instrumentima i svakodnevnim predmetima koje inače nalazimo u tonskim studijima. Perfomeri se trude ozvučiti ne samo glasove filmskih glumaca, nego i okoliš u kojem se zbiva snimljeni prizor. Osim što stalno mijenjaju sadržaj i zvuk, pa time i ideologiju teksta citiranog filma, služe se i jedva zamjetnim pretjerivanjima u intonaciji, mrmljanju ili promjeni duljine udaha i izdaha, čime glumački postižu karikaturalne efekte, narušavajući holivudsku verziju »ozbiljnosti« filmskih situacija.

U najboljoj tradiciji društvene satire, publika je odmah na početku pozvana uključiti se u predstavu vlastitim glasom (glumci zamole gledalište da im najprije otpjeva poklič koji se inače izvikuje na javnim demonstracijama, a zatim glasno zaplješće), što kasnije performeri uistinu zvukovno citiraju u samoj predstavi. I to na mjestu igranja globalnih demonstracija i zahtijevanja političkih promjena. Zagrebačka publika uživala je u ovoj višestruko ironičnoj izvedbi, neprekidno se smijući, tako da je prizore na filmskom platnu uživo pratio postojani eho propitivalačkog i prepoznavalačkog smijeha.

Šarm »Blockbustera« stoga je vezan ne samo za kabaretsko ukazivanje na razne vrste neuvjerljivosti klasičnog američkog akcijskog spektakla (koje citiraju glumci na sceni), nego i za stvaranje humorne solidarnosti unutar publike. Negdje u podtekstu čitave izvedbe je čak prisutna svijest o tome da je smijeh revolucionarniji od barikada, kao i da je povezivanje među »poništenim« ljudima ključna formula za borbu protiv političkih elita.

Politika izvedbe

A opet – »herojska priča« o revoluciji koju je izazvala jedna novinarka jednim jedinim tekstom objavljenim na društvenim mrežama, zatim i o rađanju divne nove civilizacije koja više nema potrebe ni za strujom ni za tehnologijom, nažalost djeluje neuvjerljivo. Jer ako nam se najprije u predstavi predloži da do demokratskih pomaka dolazi upravo zbog globalnih mogućnosti društvenih mreža (koje su u stanju zapaliti energiju otpora i dići ljude na demonstracije), onda je kontradiktorno odmah poslije revolucije objaviti da su sve mogućnosti tehnologije (osobito internet) preventivno ukinute.

Hoću reći da Collectif Mensuel puno točnije pogađa satiričnu obradu filmova, negoli politički program koji bi imao analitičku težinu ili stvarnu društvenu perspektivu. To se posebno ističe na samom završetku predstave, kad performeri tobože uspaničeno uzviknu da je »središte otpora« korporacijama zabilježeno baš na mjestu gdje se u tom trenu nalazi kazališna publika, nakon čega svi pobjegnu sa scene, a u gledalištu nestane struje, slijede zvukovi detonacija, pucnjave, namjernog ljuljanja pa rušenja jedne linije reflektora…

Kazališna naivnost ovog finala dodatno odmiče čitavu izvedbu od duhovito isplaniranog rituala »razbijanja ikona« prema bezuboj farsi, u kojoj revolucije – predvidljivo – nigdje neće biti, svjetla će se lako opet upaliti, gosti nakloniti, publika otići kući kao da je gledala još jedan sadržaj zabavnog programa. Kao i svim ostalim predstavama ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, »Blockbusteru« nedostaje političke odgovornosti koja nadilazi klaunsku dosjetku.

Time ne želim reći da klaunerija nije uspjela, nego da smijanje na račun neke tobože »generalne« građanske političke nemoći nasuprot »univerzalne« uigranosti cirkusa globalnog spektakla, zahtijeva još neke konkretne strategije razobličenja medijskih demagogija. Kad je Èmile Zola 1898. godine napisao tekst pod nazivom »Optužujem!«, zatresla se i Francuska i Europa. Jedan ljudski glas, dakle, zaista može izazvati promjene. Ali mora pristati i na ozbiljne, ne samo šaljive posljedice onoga što izgovara.