Umjesto Službenog ulaza (na koji u svaki teatar na svijetu ulaze tamo zaposleni), Snježana Banović svoju najnoviju knjigu (u izdanju Frakture) naslovljava »Službeni izlaz«. Ne bez razloga! Nakon desetljeća pisanja i nastupa u korist promjena a za bolje kazalište, nakon brojnih eseja, ogleda, kolumni, intervjua i predavanja o kazalištu i kulturnoj politici, nakon upornog istraživanja povijesti hrvatskog teatra i onih s kojima je surađivao, autorica – diže ruke od kazališta, ne želeći remetiti »kolektivni zanos protiv promjene sustava, a za vladajući status quo«.

Iako je dugo smatrala da je sama borba važnija od rezultata, konstatira da se prevarila – »žabokrečina i plijesan izjele su naš teatar iznutra«. Zato – »Službeni izlaz«… »Bez žaljenja i bez veće grižnje savjesti da nisam pokušala najviše što sam mogla.« Sve ovo piše već na koricama knjige i u pogovoru (umjesto predgovora) knjizi, koja na tristotinjak stranica donosi zapise Snježane Banović o kazalištu, kulturi i politici.

Pa iako će se nekome činiti da – nakon ovakve spoznaje – knjigu nema smisla ni čitati, osobno mislim baš suprotno – mnoge od eseja, ogleda i kolumni ukoričenih u »Službenom izlazu« čitala sam i ranije, ali sad poredani u vremenskom okviru i nizu čine knjigu koja detaljno, istraživački, a pritom iznimno znalački govori o razvoju hrvatskog izvedbenog teatra – drame, opere, baleta – osobnostima koje su pridonijele njegovim usponima i padovima, kao i društvenim okolnostima koje su tome kumovale. Nevjerojatan kazališni dokumentarij, koji se čita – kao krimić!

Nepoćudni Gavella

Već prvi tekst, posvećen Družini mladih i zagrebačkim kulturnim prilikama od 1939. do 1946.godine daje cjelovit uvid u vrijeme prije i tijekom Drugog svjetskog rata, kad je u Zagrebu djelovala prva neovisna kazališna trupa, vođena istinskim znalcima i zaljubljenicima u teatar. Dakako, nije im predstojao dug vijek, iz raznih tako ljudskih, ali poglavito političkih, dogmatskih razloga. Vrijeme Družine u jednom se razdoblju poklapa s djelovanjem Centralne kazališne družine ZAVNOH-a, osnovane na slobodnom teritoriju kao kazalište za narod i kao sušta suprotnost HNK-u u Zagrebu, koji pak djeluje za vrijeme NDH i kasnije, do kraja rata.

Slijedi tekst o nikad izvedenoj drami o Paveliću, odbijenoj u HNK-u 1941., a potom o proljeću 1945. u Zagrebu, o zanosu obnove i novim produkcijama na scenama HNK-a i na maloj sceni u Frankopanskoj (danas DK »Gavella«). Veliko i nadasve zanimljivo poglavlje ove knjige posvećeno je Branku Gavelli. Najprije o neprilikama zbog »krivog« podrijetla – pritiscima, prelasku na drugu vjeru, pa zatvoru i radu, unatoč svemu, a onda bijegu iz Zagreba; potom o njegovoj viziji novog teatra, osnivanju Akademije, zatim o Predstavci Škiljanove grupe i osnivanju Zagrebačkog dramskog kazališta u Frankopanskoj s Gavellom na čelu – s detaljima o broju glumaca, redatelja, tehničkog i pomoćnog osoblja te administracije…

O kašnjenju s otvorenjem, o pripremi predstava bez igranja pred publikom, o gostovanjima u Subotici, Novom Sadu, Beogradu i Ljubljani dok se zgrada u Zagrebu dovršavala, a onda o deset premijera u dva mjeseca, studenom i prosincu 1954. godine. Ali kako, barem u nas, nakon zanosa uvijek dolazi do pada – Gavella napušta Dramsko kazalište i tri posljednje godine u životu nije u njega zakoračio! Umire 1962., a 1970. je ovo kazalište nazvano Dramsko kazalište »Gavella«. U zaključku teksta, autorica se kritički osvrće na činjenicu da je položaj dviju institucija koje je Gavella utemeljio – Dramsko kazalište i Akademija – posve udaljen od njegovih postulata, a i njegovih učenika – Spaića, Radojevića, Škiljana, Para, Violića, Juvančića…

O Spaiću, s divljenjem

Autorica se i vrlo detaljno bavi zagrebačko-beogradskim kazališnim razmjenama od 1945. do1960. godine, sagledavajući kontekst vremena, kulturne politike i kazališta u novonastaloj zemlji. A o novom kazališnom stilu i potrazi za novom domaćom dramom, piše u tekstu o HNK-intendanturi Marijana Matkovića. Mnoštvo zanimljivih detalja može se pronaći na ovim stranicama, koje govore o vremenu koje nije bilo lako za intendanta ograničenog sociopolitičkim odrednicama. Posebno ga je zakompliciralo donošenje Zakona o radničkom samoupravljanju. I Matkovićev mandat završava trzavicama, ali se njegova intendantura u zagrebačkom HNK-u ipak smatra jednom od najuspješnijih.

Iznimno zanimljivi su i podaci o inozemnim gostovanjima zagrebačkog HNK-a pedesetih godina prošlog stoljeća, a iznad svega oni o trotjednom gostovanju u Londonu; bilo je tih godina i značajnih inozemnih gostovanja na sceni HNK-a – pariškog TNP-a Jeana Vilara s Gerardom Philipeom, kao i milanskog Piccolo teatra pod vodstvom Paola Grassija i Giorgia Strehlera. Ipak, najljepši tekst u knjizi posvećen je Kosti Spaiću, koji je bio profesor Snježani Banović za vrijeme studija na zagrebačkoj Akademiji.

Svi prethodni tekstovi rezultat su pomnog istraživanja, ni malo suhoparno pisani, dapače – to je uzorno zanimljivo štivo koje drži pažnju permanentno. Ipak, poglavlje o Spaiću je proživljeno, odiše divljenjem, poštovanjem i dirljivim nedostajanjem barda hrvatske režije onima koji vole i cijene kazalište, strasno, kako ga je volio Kosta Spaić. Na kraju prvog dijela knjige, Snježana Banović ne zaobilazi još jednog barda – opernog pjevača iznimne karijere, Tomislava Neralića – posljednjeg sudionika zlatnog doba zagrebačke opere.

Politika u kazalištu

U drugom dijelu knjige »Službeni izlaz« nalaze se tekstovi o hrvatskom teatru nakon osamostaljenja. Poglavlje otvara Teatar &td i Studentski centar, čije je urušavanje kulturne politike rezultiralo marginalizacijom Teatra &td i pravim kulturocidom. U nekoliko tekstova na temu Studentskog centra, Snježana Banović najavljuje »put u propast bez povratka«, a što pratimo ovih dana zabijanjem noža u leđa – smjenom Nataše Rajković s mjesta pomoćnice ravnatelja za kulturu Studentskog centra.

Dakako, autorica ne zaobilazi kritički sagledati ni vođenje nacionalnih kazališnih kuća – HNK-a u Zagrebu, osvrće se i na uplitanje politike u vođenje osječkim HNK-om, uzburkanom situacijom krajem mandata Nade Matošević i neprilikama s izborom intendanata u HNK-u Split. U svojim polemikama i analitičkim tekstovima objavljenim u dnevnim novinama, časopisima i na portalima, Snježana Banović upire prstom u sve anomalije i osobe koje stoje iza njih. Tako je do temelja raskrinkala mijene i političke prilagodbe Duška Ljuštine; nije zaobišla ni najpoznatijeg nepoznatog ministra kulture u povijesti hrvatske države Zlatka Hasanbegovića, te njegov osvetnički pohod na HAVC.

Oštrica tekstova Snježane Banović uperena je i na kardinala Josipa Bozanića i njegovu tezu da su se »dva eksperimenta s južnoslavenskom državom korjenito suprotstavljala hrvatskoj kulturi«. Budući da kod nje nema paušalnih pristupa i ofrlje izrečenih teza, Banović u tekstu »Kardinalova laža i paralaža« detaljno govori o dosezima hrvatske kulture u vrijeme »mraka«, što današnjeg neinformiranog čitatelja, pogotovo ako je rođen nakon 1990-tih, zaista ostavlja otvorenih usta! Snježana Banović bilježi za povijest hrvatske kulture i poslovnu karijeru Ozrena Prohića, koji se – unatoč sudskim tužbama i kojekavim smicalicama – još uvijek drži »u kazališnom sedlu«; osvrće se i na Dubrovačke ljetne igre i koncept bez koncepta kojim vitlaju pojedinci – svaki aktualni problem posljednjih godina dok se bavila hrvatskim kazalištem, našao je mjesto u tekstovima objavljenim u ovoj knjizi.

Neposlušni i disidenti

Treći dio donosi nekoliko tekstova o Grčkoj, koji samo naizgled nemaju nikakve veze s Hrvatskom i njenim teatrom, a važno poglavlje posvećeno je Vitomiri Lončar i Ivici Šimiću te njihovom odlasku iz Hrvatske, nakon trideset godina uspješnog vodstva kazališta Mala scena u Zagrebu. I dok generacije gledatelja odgojenih na predstavama ovog obiteljskog kazališta žali što njegovi autori odlaze – bahata hrvatska kulturna politika likuje…

Vlasnici Male scene bili su »neposlušni«, osobito Vitomira Lončar koja je pet godina ispisivala kolumne »Slamka spasa« i ukazivala na kancerogene točke hrvatske kulture, zbog čega su Maloj sceni najprije srezana sredstva iz proračuna, a potom su krenula podmetanja i optužbe o kriminalu u financijama i privatiziranju javnog sustava od strane dvojca Šimić-Lončar… Jedino utješno je što su Vitomira Lončar i Ivica Šimić nastavili bavljenje kazališnom teorijom i praksom, ali ne više u Hrvatskoj nego u Kini.

Pišući o nipodaštavanju, štoviše zatiranju, najboljih u našoj kulturi, Snježana Banović nezaobilazno zaključuje svoju knjigu tekstom o Slobodanu Šnajderu. Autor kojeg s poštovanjem čitaju i igraju daleko veći narodi od njegovog, u Hrvatskoj je potpuno ignoriran. Dobitnik najuglednijih nagrada izvan domovine, Šnajdera zaobilaze sva državna priznanja, a njegova dosljednost i vjernost vlastitom djelu te nepristajanje na ustupke površnoj aktualizaciji dviju drama koje su eventualno mogle doći u obzir za izvedbu, dovelo ga je u situaciju disidenta u vlastitoj zemlji. Kako kaže autorica, »gvozdeno doba vlada nad ovim autorom i dalje, regionalnim laudama usprkos ili upravo zbog njih, svejedno…«