Unatrag tridesetak godina, u Londonu sam prvi put gledala Mozartovog »Don Giovannija«. Režija je bila tradicionalna, scenografija mračna, gotovo crna, a iz gledališta – nakon svakog recitativa – dopirale su salve smijeha. Pomislila sam, dobro se sjećam, da nikada neću gledati tako dobru izvedbu »Don Giovannija« na našim pozornicama. U prvom redu jer zahtijeva moćan solistički ansambl, ali i takvu igru koja će publici rastumačiti ironijski odnos koji su stvorili libretist i kompozitor prema gotovo svakom liku. 

  Jer, nitko tu nije pošteđen kritike, mada se odmah može reći da su žene prošle bolje od muškaraca: oholost i glupost Don Ottavija, prostodušnost Masetta i proračunata odanost Leporella ne prikazuju muškarce u lijepom svjetlu. U ovoj su operi žene nositelji čvrstih karaktera i one na kraju, iako neke među njima nasamarene, bolje i prođu. Naravno, iznad svih je Don Giovanni kao lik kojem je zavodništvo životni moto i njegov antipod, Il Commendatore, koji je oličenje pravedne kazne za prevaranta i beskrupuloznog zavodnika. 

  Riječka izvedba »Don Giovannija« vjerna je glazbenom originalu koji dominira nad svim tehničkim »čudesima« koja će biti zanimljiva, sigurna sam, mladoj publici (ako ju kazalište uspije dovesti na predstave). Naime, muzički je predstava dovedena do tako visokog nivoa da se gleda s užitkom i razumijevanjem, čemu pridonosi vrlo precizna karakterizacija likova u zapjevu, izvrsna orkestralna pratnja, savršena izvedba recitativa i sjajna glumačka igra svih aktera na sceni (onih koji imaju velike muzičke zadatke, ali i onih koji »samo« glume). 

 Izvrnuta rukavica

Kad je riječ o odstupanju od tradicionalnog postavljanja opernih djela, temeljno je pitanje: Zašto? Ako redatelj ima dobru ideju i u stanju ju je cjelovito primijeniti na djelo – takve predstave imaju smisao koji ne treba poricati. Redatelj Erik Söderblom izvrnuo je »Don Giovannija« kao rukavicu – postavio ga je kao igru ansambla koji pratimo u svim segmentima – na sceni i iza zastora, po garderobama i ložama ili prilazima pozornici. Naravno, za to mu je trebala tehnika koja ne ometa igru, a pridonosi cjelovitom doživljaju. Mobilni telefoni ovdje su poslužili izvrsno za prijenos svih krupnih planova na ekrane, a to je pridonijelo grotesknom naglašavanju karakternih osobina pojedinih likova, koje smo vidjeli u punini njihovih osobnosti na velikom ekranu. 

  Naravno da je upotreba tehnike bila dodatni zadatak i za pjevače, koji su, međutim, toliko suvereno vladali svojim ulogama, da su se »selfiji« doimali poput vlastite »produžene ruke«! Redatelj je osmislio svaki detalj predstave, uključujući u igru i članove zbora koji su – uglavnom bez pjevanja – imali vrlo funkcionalne zadatke. 

  I scenografija (Markku Kunnari) je bila u funkciji »krupnog kadra«, pa zato nije bila monumentalna već ilustrativna, kao dio redateljskog koncepta. Posebne pohvale idu na račun kostima Manuele Paladin Šabanović, koja je ležernim miješanjem stilova uspjela dočarati istu atmosferu koju donosi režija, pritom ne čineći protagoniste nezgrapnima, već naglašavajući ono najbolje u njihovoj fizičkoj pojavnosti. Vrlo uspjelo oblikovanje svjetla potpisuje Dalibor Fugošić, a režiju filma u predstavi Emil Sallinen i Artur Sallinen. 

 Pjevači glumci

Don Giovanni – u konceptu Erika Söderbloma – kombinacija je djetinjastog Amadeusa Miloša Formana, i suvremenog zavodnika (lagano »napušenog«, što mu omogućava ostvarenje brojnih muževnih namisli). Svjesno, Söderblom upravo od Don Giovanija pravi svojevrsnu karikaturu, rugajući se njegovim porivima, ali ne radeći ga nesimpatičnim publici. On je naprosto – takav, što izvrsno igra Waltteri Torikka – finski bariton koji u cjelosti drži pod kontrolom velike glazbene i glumačke »konce« svoje uloge. 

  Mozart je ženskoj podjeli namijenio najljepše i vrlo zahtjevne arije, a libretist Lorenzo da Ponte dao vrlo »konkretne« zadatke: Donna Anna traži osvetu za izgubljenu čast i smrt oca, dok Donna Elvira očekuje od Don Giovannija ljubav i vjernost. Donna Anna je bila Marjukka Tepponen, koloraturni sopran velike pjevačke kulture, pritom izvrsna glumica lijepe pojave, koja je s lakoćom i preciznošću, a zanosno i dramatično donijela ovu tešku rolu. Donnu Elviru tumačila je Kristina Kolar, koja je svoj voluminozni sopran tako sjajno svela na »mozartovsku mjeru«, a pritom je »krupni plan« dočarao punu raskoš njena glumačkog dara. 

  Ilijana Korać kao Zerlina, bila je vrckava i prostodušna kao što treba biti zaljubljena seljančica, koja ipak skrivećki baca pogled prema otmjenom društvu. Pjevački izvrsna, ona je Zerlina kakvu smo mogli samo poželjeti! Slavko Sekulić kao Il Commendatore – pjevač impozatnog stasa i velikog glasa – idelan je tumač ove role i sjajno se uklopio u izvrsnu pjevačku podjelu kao »veliki sudac« za okrutne igre i ljubavne zavrzlame. 

 Punoća i ljepota

Svi solisti – ovaj moćan oktet – izvrsno su igrali i međusobne relacije, a recitativi su bili prave glumačke parade! Tako je to, uostalom, Mozart i zamislio, dajući dionici čembala atmosferu i karakter. Zato je važna muzička izvedba recitativa, a nitko to ne bi mogao bolje od dirigenta i pijanista Ville Matvejeffa. Dirigirajući i svirajući čembalo on je preuzeo ne samo kompletno vodstvo operom, već i odgovornost za sve što se događa na pozornici, iza nje, po ložama i gledalištu, čvrsto držeći muzičku izvedbu u savršenom redu. 

  Orkestar je zvučao – mozartovski! Precizno, a vrlo muzikalno, nijedna se dionica nije nametala, a opet smo svaku instrumentalnu grupu mogli pratiti u ukupnom sazvučju. Zvuk je dolazio do gledališta puno otvornije nego inače, kao da se diže pod svod kazališta u svoj svojoj punoći i nježnoj ljepoti. 

  Ukratko, u partnerstvu s New Generation Opera iz Helsinkija i u suradnji s hrvatskom tvrtkom Metronet, Rijeka je dobila predstavu koju treba više puta pogledati, jer to zaslužuje detaljima i sveukupnom izvrsnošću. Publika je nagradila soliste i autorsku ekipu povicima »bravo!«, a pravo je oduševljenje nastupilo kad se na poklonu pojavio i cijeli orkestar! Zasluženo ispraćen ovacijama. 

  Ovu predstavu riječko je kazalište posvetilo svojoj dramskoj prvakinji, prerano preminuloj Andreji Blagojević, koja je čitavim svojim bićem živjela kazalište, ne propuštajući ni jednu premijeru, a igrajući na riječkoj sceni praktički do posljednjeg dana života.