Dok nas smrt ne rastavi

Sinteza života i kazališta

Kim Cuculić

»Nevidljiva« režija i »nevidljiva« gluma stvorile su dojam kao da na pozornici gledao uprizoren život sâm, s prepoznatljivim obiteljskim odnosima i generacijskim sukobima



Predstava »Dok nas smrt ne razdvoji«, nastala prema tekstu glumice Mire Furlan i u produkciji beogradske Radionice intergacije, na tragičan, a istodobno predivan način sintetizirala je život i kazalište. U ovoj obiteljskoj drami Furlan kroz sudbine dviju žena – majke i njene posvojene kćeri – progovara i o traumama prostora na kojem živimo. Živote ovih dviju žena tako su snažno obilježile tragedije Jasenovca i Golog otoka, ustaški i komunistički režim, koji su se na strašne načine odrazili na pojedinačne sudbine. 


O tome Mira Furlan piše iz povijesne distance, smještajući radnju svoga komada u Zagreb kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Iako se njena drama vremenski, prostorno i kontekstualno može situirati, u svojem tekstu autorica dotiče općeljudske teme, kao što su ljubav, patnja, bolest, umiranje i smrt.    

Glumačke kreacije


Dramska situacija je naizgled vrlo jednostavna – na krevetima, svaka u svojoj sobi, leže bolesne i nepokretne majka i kći. Između soba je hodnik, tako da se bolesnice ne mogu vidjeti, ali komuniciraju kroz vrata. Scenograf Darko Nedeljković jednostavnom je željeznom konstrukcijom naznačio scenski prostor i »srušio« zidove, a prema publici je otvoren četvrti zid, pa su u komornoj glumačkoj igri gledatelji i sami neposredni promatrači obiteljske drame. 


U svom nenametljivom režijskom postupku Miki Manojlović u središte stavlja glumce i tekst, prepuštajući sve ostalo glumačkoj emotivnoj inteligenciji. Pritom ni Manojlović ni glumice ni trenutka ne prelaze granicu kojom bi predstava mogla iskliznuti u patetiku. »Nevidljiva« režija i »nevidljiva« gluma stvorile su dojam kao da na pozornici gledao uprizoren život sâm, s prepoznatljivim obiteljskim odnosima i generacijskim sukobima. 


Za glumačke kreacije Anite Mančić, koja igra majku Blanku, i Jasnu Đuričić u ulozi bake Ljubić, teško je govoriti u uobičajenim terminima opisa glumačkih interpretacija, jer su svoje uloge odigrale tolikom snagom, koncentracijom, emotivnošću i uvjerljivošću da se zapravo i ne može govoriti o »glumi«, što je valjda najveći kompliment koji glumac može dobiti.    

Zatvaranje kruga




Uz kompleksan odnos majke i kćeri, drama Mire Furlan precizno secira i odnos žene i muškarca, kroz likove Blanke i njezina muža Martina kojega tumači Miki Manojlović. I u tom segmentu predstava je vrlo životna – Martin je, naime, intelektualac i sveučilišni profesor koji sada požrtvovno brine o dvije nepokretne žene, jer život je sasvim nešto drugo od knjiga. Blankin i Martinov brak je u krizi, on ima ljubavnicu, no bolest je ta koja ih iznova veže. 


Tu je i njihova kći Mina, studentica glume, koju igra mlada Jovana Gavrilović. Kroz njezin lik Mira Furlan suptilno uvodi temu kazališta: u trenutku smrti svoje majke Mina zauzima njezino mjesto u krevetu i čita završni monolog iz Čehovljeva »Ujaka Vanje« koji tematizira život i smrt. Krug života i smrti tako se dirljivo zatvara – i u životu i u kazalištu, a neutješnoj baki ostaje jedino gorka spoznaja da je kći otišla prije nje, jer se u njihovo »Dok nas smrt ne razdvoji« iznova upleo život. Kao svojevrsni kontrapunkt u predstavi se koristi pjesma »Osmijeh« Drage Mlinarca, koja još dugo odzvanja u ušima nakon odgledane predstave…