Svatko ima svoju istinu – Andreja Blagojević i Frano Barunčić u prizoru predstave / Foto HNK Zajc
U komornoj i koncentriranoj izvedbi glumci Andreja Blagojević i Frano Barunčić otvorili su još uvijek nezacijeljene rane ratnih trauma, odnosno mučnu temu silovanja žena u ratu
Žrtva i krvnik
U svojoj drami Nataša Antulov otvara mučnu temu silovanja žena u ratu, a svojevrsni uvod u nju su tekstovi objavljeni u programskoj knjižici predstave koji opisuju fotografije genocida počinjenog u Bosni. Polazište za tekst je fotografija, koja kao dokumentarno svjedočanstvo ratnog zločina promatrača na izravan način suočava s istinom. U ratu su počinjeni strašni zločini, od kojih je seksualno zlostavljanje žena jedan od najvećih. O toj se temi dugo šutjelo, a najteže je bilo progovoriti samim žrtvama – zbog traume ili straha da će u društvu ili obitelji biti osuđivane i obilježene one vrlo često šute i zločini ostaju neprijavljeni.
Autorski tim »glitch drame« sada na neki način pokušava popraviti kvarove i greške, onoliko koliko je to moguće učiniti u okvirima fikcije. U predstavi nisu imenovani likovi ni konkretna mjesta, vrijeme i zbivanja. Time ova priča o Ženi i Muškarcu, odnosno žrtvi i njenom krvniku, dobiva univerzalni okvir koji otvara pitanje zločina, krivnje i kajanja.
Neimenovana lica, koja tumače iskusna glumica Andreja Blagojević i student »Glume i medija« Sveučilišta u Rijeci Frano Barunčić, tijekom izvedbe sjede svaki na svojoj stolici, donoseći u monološkoj formi vlastitu verziju priče, odnosno svoju istinu. U ispovjednim monolozima koji se, izgovoreni iz različitih rakursa, na začudan način kontrapunktiraju, Žena traumatičnim ratnim prizorima – poput kratkih filmskih rezova ili bljeskova sjećanja – suprotstavlja slike svakodnevnog, nekad normalnog života.
Precizna izvedba
U koncentriranoj izvedbi, ispunjenoj emocijama, Andreja Blagojević evocira obiteljski život i mirna ispijanja kave koje je naprasno prekinuo rat. U pozadini je zamućena fotografija šume, poprišta zločina. U krajnje reduciranoj izvedbi, glumački potencijal pokazao je i mladi Frano Barunčić.
Monolozi glumaca isprekidani su tišinom, šumovima i ptičjim cvrkutom, što dizajnom zvuka Marka-Luke Zubčića i Danijela Žuvele stvara tjeskobnu atmosferu. Minimalističko je i oblikovanje svjetla Borisa Blidara, dok glumci kao jedine rekvizite koriste dijelove kućnih aparata i elektronskih naprava koji se iznova pokušavaju sastaviti, poput rasutih krhotina ljudskih života. No, pitanje je da li je to više moguće? U komornoj i preciznoj izvedbi, Andreja Blagojević i Frano Barunčić otvorili su još uvijek nezacijeljene rane ratnih trauma, s kojima se ponekad teško suočiti, kao i s fotografijama koje ne želimo gledati.