Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 1
Sutra: 7° 7° 1
19. studenoga 2018.
Premijera u Kerempuhu

"Samoubojice" u režiji Vite Taufera: Banalnost skečeva i bezbojnost režije

Borko Perić kao Nikolaj u "Samoubojicama" Nikolaja Erdmana u Kerempuhu
Borko Perić kao Nikolaj u "Samoubojicama" Nikolaja Erdmana u Kerempuhu
Autor:
Objavljeno: 18. travanj 2018. u 8:35 2018-04-18T08:35:51+02:00

Manjak redateljskog rada Vite Taufera na strukturalnom promišljanju i slikovnom uprizorenju komada oduzima predstavi umjetničku težinu. S ovim tekstom trebalo je otići mnogo dalje

Serija kvalitetno odabranih satiričkih naslova ovogodišnje Kerempuhove sezone nastavlja se i dramom »Samoubojica« (1928.) ruskog dramatičara Nikolaja Erdmana, u starom prijevodu Božidara Violića iz 1971. godine i u najnovijoj režiji Vite Taufera. Pred nama više nije žrtva Staljinova režima, ni na razini prvotno zabranjenog ruskog teksta »Samoubojice«, ni na razini Erdmanove biografije (pisac je zbog drame odgulio dvadeset godina sibirske robije), nego bezuba komedija suvremenog hrvatskog protagonista, obilježena dugogodišnjom nezaposlenošću, baš kao i duboko ukotvljenom mentalnom bolešću (grandomanija), plus nesposobnošću nošenja s najobičnijim frustracijama.

Junakova supruga postavljena je kao model konzervativnog ženskog mazohizma: iako svaki dan radi po dvanaest sati, još je zadužena da i kod kuće bude noćna njegovateljica suprugova krhkog ega. Skromnija je od najskromnijeg mrava i pokornija od najpokornijeg čavla. Mogu zamisliti da bi u nekoj suvremenoj, primjerice francuskoj kulturi, tako definirani par protagonista bio ismijan zbog svog njegova uznapredovalog narcizma i šovinizma, no u čitanju domaće dramaturginje Dore Delbianco lik Nikolaja prevrednovan je u »simpatičnog propalicu«, dok je supruga Maša postala »draga domaćica«.

I glup i mudar

I glumac Borko Perić laća se uloge Nikolaja s velikom empatijom, a ne kritičnošću. Kad Nikolaj sanjari o tome da će sve njegove egzistencijalne probleme riješiti sviranje tube, još i prije svoje prve odsvirane note držeći tirade o »sigurnim« ovacijama i šampanjcu, Perić to maštanje scenski tretira kao terapijski odušak ili milost ili čak orgazmičku eksploziju samoobožavanja, životnog optimizma, vitalnosti. Pa premda Nikolajeva supruga (u pojednostavljeno unezvjerenoj izvedbi Csille Barath Bastaić) pokreće mehanizam velikog nesporazuma ili izgovaranja strepnje da će joj se muž »sigurno ubiti«, zbog čega cijelo susjedstvo počne od Nikolaja zahtijevati da njihove javne interese proglasi razlogom svoje pojedinačne smrti u oproštajnom pismu, Nikolaj u svemu tome ostaje jednako emocionalno odsutan, kao i na početku komada.

Njegova praznina poziva različita punjenja, zbog čega je radnja drame vezana za ponudu »herojskih žrtvovanja« kao tobožnje pozadine očekivanog samoubojstva. Dio susjeda od Nikolaja traži da se svakako ubije radi neshvaćenih intelektualaca, drugi bi da napiše kako ga je pokosila romantična ljubav, dok ga treći pokušavaju gurnuti pod religiozno ili pak patriotsko okrilje žrtve. Naša junačina na sve to trepće i zbunjeno kima glavom, na kraju iskočivši iz lijesa na već pripremljenom grobnom odru. U arhaičnoj ruskoj tradiciji, Nikolaj je tipični Ivanuška Budaluška, bolje rečeno lik koji bi najradije ležao na peći i jeo toplo varivo (kod Erdmana: kobasice), bez da i prstom makne oko skupljanja drva u šumi, a kamoli izbora neke unosne profesije ili obavljanja kućanskih poslova. Također iz perspektive ruske bajke ili kolektivne svijesti Erdmanove zemlje, ovaj je protagonist istovremeno i glup i mudar, jer na kraju dobije kraljevnu, a da se oko toga nije nimalo potrudio.

Dio navedenog bajkovitog ruskog nasljeđa na Kerempuhovu scenu znalački donosi Elizabeta Kukić kao Nikolajeva, čas zamišljena, čas zgranuta punica; u jednom trenu spremna tješiti samoubojicu bizarnim šalama – a onda opet smireno zgrožena Nikolajevim manjkom pristojnosti i odgovornosti. Ostatak ansambla ide u posve drugom smjeru. Redatelj Vito Taufer, naime, ne hvata frekvenciju ruskog kulturnog kruga i gogoljevske tradicije stilizirane groteske, nego u suradnji s dramaturginjom Delbianco pomiče lik Nikolaja prema suvremenom hrvatskom oportunističkom svakodnevlju, kao i prema mafijaškoj državi u kojoj će te zatući ako ne pristaneš na ulogu koju su ti namijenili.

Odlični Kerempuhovi glumci, na čelu s neustrašivim Hrvojem Kečkešem kao opako sladunjavim Svećenikom, utjelovljuju bezočnost različitih društvenih elita. U duhovito razrađenoj okrutnosti Nikolajevih progonitelja odlični su Matija Šakoronja (Domoljub), Luka Petrušić (Intelektualac) i Linda Begonja (Novinarka). U manjim rolama nastupaju i Vedran Mlikota, Mirela Videk, Ornela Vištica, Josip Brakus, Anita Matić Delić, Karlo Mlinar te Filip Sertić. Nenametljivu, ali zato previše ilustrativnu glazbu potpisuje Mate Matišić, u songovima posuđujući već previše puta scenski iskorištenu glazbenu numeru Fosseova filmskog »Cabareta« (vječiti komentar na porast fašizma), dodajući mu, doduše, novi tekst o nekrofiliji suvremenog društva.

Izostanak Tauferove vizije

Erdman je u Rusiji surađivao s redateljima kao što su Mejerholjd i Ljubimov, dakle s prvim imenima ruske režije 20. stoljeća ili vizionarima scene kao prostora mašte. Na aktualnoj Kerempuhovoj pozornici u cijelosti izostaje Tauferova vizija bilo originalnog scenskog prostora »Samoubojice« bilo simboličkog izazivanja današnje prevratničke dimenzije političkog poretka. Umjesto toga redatelj je izvedbu prepustio glumcima i njihovom socijalnom humoru, posegnuvši za krajnje konvencionalnim scenografskim rješenjem sobnog namještaja u prizorima doma te stropnih lampica u prizoru zabave (Taufer potpisuje i režiju i scenografiju).

Predstava se otvara kao da je u pitanju amatersko kazalište koje noćnu scenu zbilja igra gotovo u mraku, s bračnim krevetom u sredini pozornice, da bi kasnije općenita privatnost prerasla u jednako banalno mišljen prostor zajedničke proslave i na kraju otvorenog lijesa u prvom planu pozornice. Upravo manjak redateljskog rada na strukturalnom promišljanju i slikovnom uprizorenju komada oduzima Kerempuhovoj predstavi umjetničku težinu, pretvarajući je u niz glumačkih skečeva.

S Erdmanovim tekstom trebalo je otići mnogo dalje. Otvoriti pogled ne samo na Staljinovu i Putinovu Rusiju, nego i na nove oblike totalitarnog kapitalizma, za koje je samoubojstvo samo još jedna internetska roba, snimljena i prodavana na nekoj od web-stranica egzistencijalne pornografije. Najtočnije bi bilo reći da zagrebačkoj predstavi nedostaje filozofska dubina, upisana u originalni ruski predložak. Nedostaje joj i Erdmanov finale u kojem se Nikolaj prvi puta bori za svoj život, okružen jatom socijalnih lešinara, na kraju ostavši na životu, premda je slučajno pokrenuo novi val ruskih samoubojstava.

Nekrofilija?

Završni Matišićev song na Kerempuhovoj pozornici, nakon što je Nikolaj zatučen mnogim rukama svojih sunarodnjaka, tvrdi da smo svi mi u stvari nekrofili i da više volimo smrt nego život. Ne bih se složila. Gotovo svi ljudi koketiraju s idejom samoubojstva, pogotovo kad život postane pretežak, ali malo je onih koji to misle doslovce. Naprotiv, u pitanju je potreba ili želja da zaustavimo bol, a ne životni vijek. Osim toga, u psihijatriji je nekrofilija povezana s ogromnim strahom od živog i nepredvidljivog partnerskog tijela, zbog čega nekrofil fantazira o apsolutnoj kontroli nad lešom, što ga ujedno i seksualno uzbuđuje. U Erdmanovoj drami, Nikolaj je »zombij« već na samom početku drame, da bi se vremenom izborio za status živog bića. Publiku izvornog teksta uzbuđuje svjetovno »uskrsnuće« običnog čovjeka, a ne njegova sve veća umrtvljenost. Zaključno, o nekim bi komadima i njihovim duboko ritualnim i politički kompleksnim temama »ljudske žrtve« vrijedilo mnogo više javno raspravljati i analitički misliti nego što to čini Tauferova predstava.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka