Dok uvjeti neimaštine i nezaposlenosti svuda u državi postaju politički alarm broj jedan, oko čega čak ni Crkva nema potrebu karitativno djelovati (ali zato domaće svećenstvo troši golemu energiju na »borbu protiv seksualnih sloboda« u zdravstvenom odgoju osnovnoškolaca), kazalište je ponovno na mjestu događaja, sa stradalnicima. 

   Dramaturginja i redateljica Olja Lozica, zajedno s nevelikim, ali zato veoma posvećenim ZeKaeM-ovim glumačkim ansamblom (Zoran Čubrilo, Petar Leventić, Maro Martinović, Filip Nola, Dora Polić Vitez, Urša Raukar, Damir Šaban, Doris Šarić Kukuljica, Marica Vidušić), napravili su koreodramsku predstavu »Sada je, zapravo, sve dobro«, oslonjenu na jaku ekspresionističku gestu produljenog vapaja ili grčevitog, nezaustavljivog, gotovo mahnitog smijeha (scenski pokret: Pravdan Devlahović). Umjesto filmskog dokumentarizma, dobili smo povišeni, poetski kazališni jezik gotovo izbrisanih, ali zato duboko ogročenih ljudskih bića. 

  Zelena Hrvatska

Emocionalno »sviranje na jednoj noti« bolno i točno upućuje na redukciju životnih mogućnosti. Ne samo da je siromaštvo steglo obruč oko sviju nas, a ne samo najranjivijih građana, nego još uvijek nema nikakvih konkretnih ekonomskih planova kako se izvući iz rastućih gubitaka, ovrha, dugova. Na sceni su meki, zeleni tepisi ukinutih gradova, zelene površine prisilne ruralizacije, prisilnog povratka nezaposlenih i umirovljenih na »obradu zemlje«, pri čemu čak i krumpire te nove Arkadije treba vlastoručno krasti, jer rastu na »javnim površinama« (scenografi: Juraj Glasnović i Ivana Škrabalo). Bolest uzima ono što ne uništi višak kredita i s njime povezano siromaštvo, s time da svaki susret s bolničkim osobljem i bezdušnim liječničkim tretmanom donosi nove valove gorkog poniženja. 

   Mjestimično rezigniran, pa onda opet hedonistički intoniran lik Romkinje u karizmatičnoj izvedbi Doris Šarić Kukuljice (»’Ajmo pjevat! ‘Ajmo plesat!«) pokušava uspostaviti protutežu općem očaju. No skiciranim situacijama opetovanog ljudskog pada u fizičku, intelektualnu i emocionalnu nemoć definitivno nedostaje analitičke žestine. Jer dok je Brecht itekako znao uperiti prst u nasilje banaka i korporacija, Olja Lozica i njezin dramaturg Matko Botić ponašaju se kao da se politička opresija događa »niotkuda«, ali zato »posvuda«. Drugim riječima, »sudbina« je posve netočno izjednačena s političkom opresijom. 

  Gomilica i njezini linčevi

Kad god netko pokuša istupiti iz scenske grupe, ostali ga odmah grubo privedu natrag. S tom je mučnom mjerom zajedništva povezana i scena sladunjavog žicanja »jedne kune«, pri čemu svaka osoba koja potražuje kunu okrutno kažnjava onoga koji više nema ništa za dati (objekt tog linča postaje potresna emocionalna prisutnost i sve razodjevenije tijelo Damira Šabana). Istom čvrstom grupom međusobne oskudice predstava započinje i završava. 

   Ako je kazalište u pravu, još uvijek smo u stanju osjetiti užas ljudskog propadanja, ali nismo ga u stanju politički protumačiti, pa onda ni zaustaviti.