Foto V. Karuza
Ne volim klišeje u životu, pa tako ni one u svijetu kazališta. Zašto, na primjer, ja kao visoka glumica ne bih mogla igrati neku krhku osobu? Uvijek mi gledaju u noge i često sam na sceni u gaćicama. Umorila sam se od toga i to me potaknulo na pisanje teksta
Predstava »Le quinte della vita/Kulise života – glumački izazov« Talijanske drame, u izvođenju Rosanne Bubole, premijerno će biti izvedena sutra u foajeu HNK-a Ivana pl. Zajca, s početkom u 19.30 sati. Prema Bubolinom tekstu predstavu režira talijanski redatelj Mario Brandolin. U autorskoj ekipi su scenograf Toni Plešić, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović i oblikovatelj svjetla Boris Blidar, a pjesmu Rosanne Bubole uglazbio je Bruno Nacinovich.
Rosanna Bubola vezana je uz Talijansku dramu dugi niz godina svojim spisateljskim i glumačkim radom. Istaknuta je umjetnica talijanske nacionalne manjine zahvaljujući mnogim nacionalnim i međunarodnim književnim nagradama, od kojih je posljednja prestižna nagrada Istria Nobilissima upravo za monolog »Kulise života«, nastao kao svojevrsni odušak i revolt protiv stereotipa i »kulture« imidža koja nas danas okružuje. O gubitku pravih vrijednosti ova antijunakinja – glumica nesigurnog i nestabilnog života koja se smatra »previsokom« i uvijek je u potrazi za poslom – progovara na vrlo ironičan način.
Kako ste došli na ideju da napišete ovaj tekst?
– Razmišljala sam o ljudima koji pretjeruju, koji uvijek žele biti glavni i izigravaju zvijezde. Ne volim klišeje u životu, pa tako ni one u svijetu kazališta. Zašto, na primjer, ja kao visoka glumica ne bih mogla igrati neku krhku osobu? Uvijek mi gledaju u noge i često sam na sceni u gaćicama. To me potaknulo na pisanje teksta.
Šminka i plastika
Neke stvari sam izmislila, a neke se stvarno događaju u kazalištu. Kao glumica susrećem se s tim da me ljudi gledaju na sceni, a zapravo me ne vide. Kad me prepoznaju izvan scene, razgovaraju sa mnom kao da sam neka druga osoba.
Moj tekst temelji se na dvojnoj ličnosti – Ortensiji koja je prava osoba, i Lulu koja se kao plesačica burleske nađe u »Romeu i Juliji«. Ortensiji treba posao, ide na audicije, ali joj kažu da je previsoka. U Italiji je, recimo, problem da ljudi koji su kvalitetni ne mogu dobiti stalan posao. Redovito odlaze na audicije, ali unatoč svojoj sposobnosti nisu izabrani jer uvijek upadaju oni koji imaju vezu. Jedan od problema kojim se bavim je i to što smo danas virtualni i više ne živimo stvaran život.
Da li se i sami borite protiv stereotipa koje vam nameću kao glumici?
– Svi umjetnici – slikari, glumci, pisci… mogu reći nešto o važnim stvarima. Umjetnici kroz fikciju govore o realnim problemima. U našoj predstavi gledateljima postavljamo pitanje: »Zašto se bojite biti normalni u životu?« Danas je sve šminka i plastika. Nema više starih ljudi. Glumice koje imaju 60 godina napravile su i 60 plastičnih operacija, da bi izgledale kao da imaju 20 godina. Zar svi moramo biti mladi i lijepi?
Mlade djevojke žele izgledati kao Barbie, ali ona je lutka. Život je nešto drugo. Volim svoje bore, pjegice, mane… Umjetnici, ako imaju volju, moraju progovoriti o takvim stvarima, a ironija je tu jako lijepo oružje.
Što se tiče stereotipa, uloge su uloge. Prihvatim ulogu i pokušam je napraviti što bolje. Međutim, umorila sam se od predstava u kojima moram biti u gaćama (smijeh). Kao glumica ipak želim da nova uloga bude različita od one prethodne. To što imam duge noge na filmu ne bi bio problem, ali u kazalištu ih ne mogu skratiti. Često se događa i da niske glumice tumače krhke likove, a takve osobe u pravom životu mogu biti vrlo jake.
Stalno živimo prema stereotipima. Kao da lijepa žena ne može biti dobar kirurg!? Samo se gleda vanjština i nema vremena za bolje upoznavanje čovjeka. Izgubili smo magiju i snove. Živimo u virtualnom životu koji nije san, nego muka. Pretvaramo se u ono što nismo i sramimo se onoga što jesmo. Htjela bih da u tom smislu naša predstava bude iskrena.
S osmijehom, bez nervoze
Postoji li razlika kad glumite prema vlastitom, a ne tuđem tekstu?
– Pomalo mi je neobično što se to događa u ovom kazalištu. Inače glumim i svoje tekstove, ali u nekim drugim kontekstima. Redatelj Mario Brandolin i ja pretvorili smo prvobitni tekst u nešto drugo. Među nama je došlo do lijepe suradnje ideja. Zanimljivo je da su mi moje riječi sada teške za zapamtiti, što je apsurdno. Lakše pamtim Shakespearea nego sebe, što je zapravo dobro. To znači da ne poznajem dovoljno sebe i da još trebam otkriti neke stvari o sebi.
Kakva je suradnja s Brandolinom?
– Odlična. Prvi put kad smo se vidjeli, on je rekao da nije pravi redatelj, a ja sam rekla da nisam prava glumica. Oboje smo, naime, završili književnost. Iz takve suradnje onda može proizaći nešto zanimljivo. Budući da je rad na predstavi živi materijal, Mario Brandolin je dodao Shakespearea, a prihvatio je i neke moje sugestije. Radili smo s osmijehom i bez nervoze.
Predstava će biti izvedena u foajeu kazališta.
– Da, jer je predviđena za malu scenu. Potreban je blizak kontakt s publikom, kao da s njom razgovaram. S predstavom ćemo gostovati po Zajednicama Talijana. Moram spomenuti i suradnike na predstavi. Manuela Paladin Šabanović osmislila je lijepe i funkcionalne kostime, a funkcionalna je i scenografija Tonija Plešića. Zahvaljujem i Brunu Nacinovichu koji je uglazbio moju originalnu pjesmu. Mislim da je pogodio duh predstave. Ostalo je izbor glazbe, koja je pozadinska. Naravno, tu su i inspicijentica Lili Švrljuga i šaptačica Sintia Lacman te oblikovatelj svjetla Boris Blidar.
