Današnji svijet ustvari živi u jednom robovlasničkom sustavu u kojem su lance i okove zamijenili krediti i nagradni bonovi. Suština čovjeka i društva leži i u kulturi, i u tradiciji i u duhovnosti, dakle u onim stvarima koje određuju našu optiku. U pogledu na svijet i stvari, u oku čovjekovu se krije jedini izlaz iz labirinta svih ljudskih problema
Predstavom »Veli Jože« Vladimira Nazora u travnju 1961. službeno je otvorena stalna pozornica Kazališta lutaka Rijeka, u Ulici Blaža Polića gdje se i danas nalazi. Pedeset godina od toga događaja Gradsko kazalište lutaka Rijeka iznova postavlja Nazorova »Velog Jožu«, ovoga puta kao autorski projekt Renea Medvešeka, poznatog hrvatskog glumca i redatelja.
Je li vam možda Vladimir Nazor posebno drag autor?
– Na Akademiji sam se u nekoliko navrata susretao s Nazorovim djelom i zaintrigirao me njegov način obrade karaktera i situacija. Razmišljao sam o tome kako bih se scenski volio pozabaviti s nekim Nazorovim djelom.
Zašto vas je privukao »Veli Jože«?
– »Veli Jože« je izrazito lokalno obojena proza koja ima i svoje etnografsko-folklorne elemente. To je nešto što je meni unaprijed privlačno jer upućuje na arhaične odnose, a i na likovnost koja mi je zanimljiva. S druge strane tu je i socijalno politička dimenzija djela. Moram priznati da me je već u početku rada na predstavi zatekla složenost, zahtjevnost ali i angažiranost Nazorova teksta.
Radnja »Velog Jože« odvija se u vrijeme venecijanske dominacije u Istri, a Veli Jože je inkarnacija istarskog čovjeka u prošlosti. Koliko je Nazorov tekst aktualan danas, kad više nema stranih zavojevača?
– I strani, a i domaći zavojevači danas imaju puno sofisticiranije metode. Međutim, u svojoj suštini odnosi ostaju isti – uvijek postoje ljudi koji su zakinuti, potlačeni ili uskraćeni za nešto i oni koji te i takve odnose uvjetuju. Mislim da je Nazor itekako aktualan jer je u središtu njegova djela pitanje slobode i oslobađanja, a mi se s tim temama neprestano susrećemo, breme slobode osjećamo i danas. Neke od Nazorovih rečenica nisu samo aktualne, nego su toliko duboke da izvanvremenski uokviruju te važne pojmove.
Kakva su vam iskustva s riječkim lutkarskim ansamblom?
– Sada drugi put surađujem s riječkim lutkarima i iskustva su ponovno odlična. U ansambl su stigli i sjajni mladi glumci, a veseli me i što ponovno surađujem s Matijom Antolićem, autorom glazbe za predstavu, i njegovim ocem Čedom. Glazba u predstavi zanimljiv je pokušaj da se na temelju istarskog tradicionalnog melosa izgradi autentičan autorski izričaj predstave. Drago mi je i što iznova surađujem sa suprugom Milenom s kojom zajedno oblikujem lutke i scenografiju, uz pomoć neizostavne Luči Vidanović i radionice GKL-a.
Poriv za slobodom
Tko je danas Veli Jože?
– Nazor je odnos potlačenih i onih koji tlače prikazao tako da se u obrasce koje je postavio, ovisno o socijalnim i povijesnim okvirima, uvijek mogu ubacivati određene skupine. Ono što se danas i ovdje doima vrlo prepoznatljivo rečenice su u kojima se slobodni kmetovi žale na to da se ne znaju sami organizirati i izjavljuju da im je na kraju lakše kad imaju bilo kakvog gospodara. Samo ne Jožu iz susjedstva. To je nešto što nam je vrlo poznato. O tome govori Nazorova priča.
Danas živimo u demokraciji i trebali bismo se osjećati slobodno, ali se čini da i dalje postoji osjećaj neslobode.
–
Vanjske okolnosti i društvene uvjetovanosti uvijek će ostati takve kakve jesu. Ljudi su takvi kakvi jesu, jednakost i pravdu će biti teško postići. Probalo se i silom, ali nije išlo. Međutim,
Nazor je »Velog Jožu« napisao 1907. godine, a zatim je 1912. napravio i verziju za djecu. Prema kojoj verziji radite predstavu?
– Naš »Veli Jože« je kombinacija jedne i druge verzije. Izlazimo s predstavom gotovo na 100. godišnjicu dječje verzije. Za ovo Nazorovo djelo karakteristična su dva njegova lica. Jedno je fantastično, legendarno i mitsko, a drugo je dramsko, karakterno. Riječ je o djelu koje započinje kao bajka, a zatim poprima jasne obrise prave drame s prepoznatljivim karakterima i živim dijalozima. Nazor se prihvatio vrlo ozbiljne teme, koja se, smještena u okvir legendarnog i fantastičnog, pretvorila u pripovijest potencijalno zanimljivu i za djecu. Tako se onda vjerojatno nametnula i potreba za pojednostavljivanjem priče i pisanjem dječje inačice, jer je izvorna proza jezikom a i sadržajem ipak prezahtjevna za male čitatelje. Tako su se u »Velom Joži« za male pojavili i vještica i zmaj, ne bi li postupci glavnih likova postali razumljiviji onima koji nemaju potrebnog iskustva za razumijevanje njihovih motiva i odluka. Nazor je dječjeg »Jožu« radikalno skratio i pojednostavnio, a mi pokušavamo oblikovati priču u kojoj bi sačuvali osnovne osobine prvog i drugog pristupa, tako da predstava bude prihvatljiva svim uzrastima.
Igra i zanos
Imaju li ljudi poput vas, koji se bave umjetnošću, veću slobodu?
– Vjerojatno na prvi pogled ovakav posao pruža veće mogućnosti za slobodno istraživanje. Međutim, suština toga rada mene podsjeća na bilo koju drugu vrstu igre ili angažmana oko nekog ručnog konkretnog rada. To se, recimo, bitno ne razlikuje od krčenja nekog vrta. Osjećaj koji mene veseli i ispunjava u ovakvom radu praktično je identičan primjerice ulasku u neku šikaru i pokušaju da se u njoj osmisli i uredi prostor – treba odbaciti ono suvišno i sačuvati bitno, odrediti staze, mjesto za sjenicu i tako dalje. Ili, na primjer, pospremanje garaže, kojem se već godinama nadam. To je također nešto što te angažira, u što se sav uneseš i to ispunjava.
Mislim da je predani rad sukus kreativnosti, rad kao osnova radosti. Je li on javnog karaktera, izložen javnim pohvalama ili pokudama, to je druga razina tog pitanja i uopće nije presudna. I pohvale i pokude prolaze, a ono što vas je »hranilo« i radovalo to su igra i zanos s kojima ste se uputili bilo u kazalište, u šikaru ili u garažu. Odabir ovisi o okolnostima, sposobnostima i sklonostima, no zadovoljstvo i ispunjenje moguće je naći u bilo kojem radu.
Koje vrste lutaka i animacije koristite u »Velom Joži«?
Lutkarski spektakl
U Gradskom kazalištu lutaka Rijeka ostavili ste važan trag s predstavom »Nadpodstolar Martin«. Kakva su sjećanja na tu predstavu i kakvo mjesto ona zauzima u vašoj karijeri?
– Vrlo mi je draga ta predstava. Zbog nekih životnih okolnosti rijetko sam u prilici prihvatiti pozive da radim u kazalištima izvan Zagreba. Ovaj put smo nekako uspjeli iznjedriti termin suradnje, no za to je zasigurno zaslužno i lijepo iskustvo s radom na predstavi »Nadpodstolar Martin«. Tada se cijeli riječki lutkarski ansambl spremno prihvatio avanture u kojoj tijekom rada nismo mijenjali samo lutke i naslov nego i cijelu priču. Tada smo se uputili u pravom smislu riječi u potpuno nepoznato.
Prednost u odnosu na tadašnju suradnju je to što nas neizvjesnosti više toliko ne iznenađuju, barem mi se tako čini. Jednako zdušno ansambl se prihvatio i rada na »Velome Joži« koji je jako zahtjevan. Nazor je napisao vrlo složenu priču, koja mnogo toga dramaturški uvjetuje. Nije lako sve to obraditi i ispričati u okvirima koji su repertoarno predviđeni.
S obzirom na sadržaj, »Veli Jože« mogao bi se postaviti i kao lutkarski spektakl. Idete li u tom smjeru?
Sličnosti i razlike
Je li rad na lutkarskoj predstavi bitno drugačiji od rada na klasičnoj predstavi s glumcima?
– Ima i sličnosti i razlika. U lutkarskoj predstavi postoji dodatni element rada na animaciji, koji je u biti vrlo srodan radu s glumcem. No rad na lutkarskoj predstavi čini mi se, možda zbog nedostatka iskustva, složeniji, kao da otvara dvije vrste fokusa. S jedne strane tu je rad s glumcima na govornom i dramskom dijelu igre. Prema materijalu odnosimo se potpuno dramski te kroz razigravanje situacija pokušavamo tražiti oblik animacije. Nastojimo da nam lutke i njihov format ne uvjetuju ton predstave, nego da pronađeni dramski ton prenesemo u igru lutkom i na taj način dođemo do jezika animacije.
Nekoliko puta spomenuli ste etno elemente. Zašto su vam oni važni i zašto je bitno čuvati tradiciju i baštinu. Tu je, dakako, i čakavština.
– Ja se njima vrlo rado nadahnjujem. Postoje različita mišljenja o tome – neke ljude takvi elementi, osobito u svojem izvornom obliku, a priori odbijaju. U niz predstava koje sam radio zadnjih nekoliko godina, od »Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića« do Zoranićevih »Planina«, rado sam se takvim materijalom bavio. Volim se na taj način s tradicijom intenzivnije baviti jer se takav rad uvijek višestruko isplati. To su zabilješke izvornih iskustava i dojmova, pročišćena i duboko intuitivna djela koja u sebi nose iskonsku energiju.
Čitanje, razumijevanje, doživljavanje takvih djela često zahtijeva unutarnju prilagodbu jer komuniciraju na razinama koje su nama danas zapretane. Mi danas upijamo mješavine najrazličitijih kultura u srazu s modernim tehničkim dostignućima i zahtjevima tržišta, hranimo se nekom vrstom auditivnog i vizualnog fast fooda. Tradicionalni oblici čitljivi su tek u svojoj brzini okretaja i da bismo ih doživjeli moramo otpustiti spinove kojima nas današnji način života razapinje. Zato je vraćanje na tradicionalne oblike za mene blagotvorno i silno hranjivo.
Radite li možda na nekom novom projektu?
– Moje matično kazalište, Zagrebačko kazalište mladih, posljednjih godina uspostavilo je brojne međunarodne veze i ostvaruje niz koprodukcija i suradnji. Između ostalog, u tijeku je i suradnja s Deutsches Theaterom iz Berlina i s jednim kazalištem iz Parme. Radimo na zajedničkom projektu u kojemu svako od kazališta postavlja tekst mladog, ali često izvođenog austrijskog pisca Holgera Schobera. Nakon premijera u svojim kazalištima, sve tri kazališne kuće će svoje uratke uzajamno predstaviti i u druga dva grada uključena u projekt. Tema projekta su emisije poput casting showova – kako i gdje završavaju nenađene zvijezde.
