Argentinska redateljica

Renata Carola Gatica: Kazalište za djecu mora biti odgovorno

Kim Cuculić

Susret između različitih jezika ponekad naporan i težak, ali obogaćuje – Renata Carola Gatica / Foto I. TOMIĆ

Susret između različitih jezika ponekad naporan i težak, ali obogaćuje – Renata Carola Gatica / Foto I. TOMIĆ

U predstavi »Dugonja, Trbonja, Vidonja« pripovjedač govori na hrvatskom, ali se radnja odvija na talijanskom jeziku. Cilj nam je da djeca čuju neke ključne riječi koje se ponavljaju na talijanskom



U povodu predstave »Dugonja, Trbonja, Vidonja/Spillo/Ciccio, Falco« u riječkom kazalištu, razgovaramo s argentinskom redateljicom Renatom Carola Gatica. Rođena je u Cordobi, u Argentini, gdje je studirala na kazališnom odsjeku Filozofskog fakulteta. Osnivačica je kazališne kompanije »La Piaf«, gdje je deset godina djelovala kao redateljica s više od petnaest režija i brojnim gostovanjima na festivalima Latinske Amerike. S tom kompanijom je 2000. godine otvorila kulturni centar »SalaK«, u kojemu je tri godine radila kao umjetnička ravnateljica te podučavala kazališnoj umjetnosti djecu, tinejdžere i odrasle.


Od 2007. godine Renata Carola Gatica živi u Zagrebu gdje je u posljednjih šest godina postavila 16 drama. Radila je s KUFER-om, Teatrom &TD, Trešnjom, Kazalištem Dubrava, Kerempuhom, ZKM-om i drugima, a s HNK-om Ivana pl. Zajca – ZIM postavila je predstavui »Ja, Glumac«. Umjetnička je voditeljica Teatra Poco Loco, s kojim radi na kazališno-pedagoškim projektima za djecu.


Unosi li dvojezičnost neku novu dimenziju u »Dugonju, Trbonju, Vidonju«? – U našoj predstavi susreću se hrvatski i talijanski jezik. Do sad su se radile talijanska i hrvatska verzija istog predloška, a sad radimo jednu predstavu na ova dva jezika. Ja sam iz Argentine i govorim španjolski, ali sam se udala za glumca iz Hrvatske (Dean Krivačić). Na temelju vlastitog iskustva mogu reći da je susret između različitih jezika ponekad naporan i težak, ali jako obogaćuje. U predstavi »Dugonja, Trbonja, Vidonja« pripovjedač govori na hrvatskom, ali se radnja odvija na talijanskom jeziku. Budući da je to predstava za djecu, cilj nam je da ona čuju neke ključne riječi koje se ponavljaju na talijanskom.

Podsjetila bih da je Argentina zemlja imigracije. Španjolski je službeni jezik, no Argentina je multijezična. Talijanski je ovdje drugi jezik, pa njemački i drugi jezici, a ima i puno Hrvata. Tu je došlo do velikog susreta raznih jezika i kultura. Uzimamo riječi iz drugih jezika i tako obogaćujemo naš jezik. Na toj ideji temelji se i naša predstava.


Odgoj publike


Što vam predstavlja režiranje za djecu?– Kazalište za djecu prije svega mora biti odgovorno. Za razliku od većine redatelja koji žele raditi predstave za odrasle, a dječje režiraju samo zbog novca, kod mene je obrnuto – ja želim raditi predstave za djecu! Već sedam godina radim u Hrvatskoj i ono što mi nedostaje u ovdašnjem kazališnom sustavu je odgoj dobre kazališne publike. Kad netko ide u teatar, postaje dio predstave koja može promijeniti nečiji život. U predstavama se postavljaju neka pitanja i one navode gledatelje da razmisle o svojem životu, obitelji, državi u kojoj žive… Gledatelji su naš partner u kazalištu; s njima se uspostavlja komunikacija. Kazalište nije samo zabava. Predstava »Dugonja, Trbonja, Vidonja/Spillo, Ciccio, Falco«, dvojezična koprodukcija Hrvatske i Talijanske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, premijerno će biti izvedena 28. studenoga u HKD-u na Sušaku u 19 sati. Prema Karelu Jaromiru Erbenu i Magdaleni Lupi Alvir, ovu predstavu za djecu režira argentinska redateljica Renata Carola Gatica. Tim povodom intendant Oliver Frljić naglasio je važnost suradnje Hrvatske i Talijanske drame, naročito u kontekstu današnjeg vremena kad sve što je drugačije postaje problem.


– Ova predstava pokazuje da prostor mirne koegzistencije još uvijek postoji. Ono što je drugačije ne mora biti toliko različito, jer različitosti su tu da nas obogate – istaknuo je Frljić. U ime Talijanske drame na važnost koprodukcija ukazao je Giuseppe Nicodemo. Ravnateljica Hrvatske drame i dramaturginja Magdalena Lupi Alvir objasnila je da se tekst usporedno izvodi na hrvatskom i talijanskom jeziku.


– Bajka je to o dalekoj egzotičnoj zemlji u kojoj ljudi govore različitim jezicima, ali se unatoč tome razumiju. Bio je izazov napraviti ovakvo dvojezično uprizorenje, te od stare češke bajke stvoriti žive karaktere. Priča je pisana sredinom 19. stoljeća i pokušali smo zadržati stari pripovjedački okvir, a istodobno pronaći ono što je aktualno i blisko današnjoj djeci i mladima. Ova verzija »Dugonje, Trbonje, Vidonje« pokušava afirmirati druge i drugačije, a otvara i aktualnu temu vršnjačkog nasilja. To je prije svega predstava o prijateljstvu i zajedništvu, ali i o ljubavi – osvrnula se Lupi Alvir.


Glumac Dean Krivačić kazao je da predstava nije edukativna samo za djecu nego i za odrasle. U »Dugonji, Trbonji, Vidonji« glume i Anton Plešić, u alternaciji Nina Sabo i Denis Brižić, te Andrea i Lucio Slama. Scenografkinja je Liberta Mišan, skladatelj Josip Maršić, oblikovatelj zvuka Zoran Medved, kostimografkinja Sandra Dekanić, a oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić.





Publiku treba odgajati od malih nogu. Djeca obično moraju ići u kazalište i često se prikazuju naslovi iz lektire, no predstave im znaju biti dosta daleke. Događa se da ne razumiju kazalište i ne znaju koja je njegova funkcija. Stoga je velika odgovornost u odgajanju nove publike. Kod djece treba razvijati i kritičnost. Dijete, za razliku od odrasle osobe, neće izaći s predstave ukoliko mu se ne sviđa. To je još neiskvarena publika i zato je odgovornost još i veća. Najveći je izazov da predstava za djecu njima bude pozivnica i za sljedeću predstavu. Djeca se mogu zaljubiti u kazalište i odlaziti u njega cijeli život, ili će se toliko naljutiti da više nikad neće u njega kročiti.


Koja je poruka vaše predstave?– Predstava govori o ljudima koji su drugačiji. Dugonja, Trbonja i Vidonja su prijatelji koji žive izvan grada jer su ih ljudi protjerali. Međutim, oni postaju heroji jer pomažu kraljeviću da dobije djevojku u koju je zaljubljen. Poruka naše predstave je da ono što je drugačije nije loše. Netolerancija se javlja prema onima koji su na bilo koji način drugačiji od većine. Naša predstava govori o toleranciji i prijateljstvu, a istodobno je i jako zabavna.

Kazalište i politika


Vaša predstava »#radninaslovantigona«, postavljena u ZKM-u, vrlo je aktualna. Riječ je o suvremenoj inačici Sofoklove »Antigone«, u kojoj je okosnica radnje teroristički napad vjerskih ekstremista na jednu dnevnu novinu, a Antigona je mlada i buntovna internetska aktivistkinja koja je odlučila raskrinkati urotu skrivenu iza te tragedije. Sukobit će se s Kreontom, velikim medijskim magnatom… Kakav je vaš stav o trenutačnoj situaciji vezanoj uz terorizam?– Kad smo krenuli raditi »Antigonu«, shvatili smo koliko su klasični tekstovi aktualni. Predstava »#radninaslovantigona« traži odgovornu publiku, koja može povezati ono što vidi na sceni s onim što se događa u svijetu. U predstavi im nudimo »ključeve« uz pomoću kojih mogu razumjeti realnost iz druge perspektive. Da bi redatelj to postigao, mora imati ekipu koja podržava njegovu ideju, a u izvrsnim ZKM- ovim glumcima to sam i pronašla. Naša »Antigona« je uspješna jer govori jezikom koji je blizak mladim ljudima. Kakva je sada situacija u Argentini i argentinskom kazalištu? – U Argentini smo imali 12 godina izuzetno dobre vlade i države. Bila je otvoreno lijeva i progresivna, a sad su na izborima pobijedili desničari i ideja neoliberalizma. Šokirana sam u kojoj mjeri narod ne pamti. Nije to stvar gluposti, nego pamćenja. Nevjerojatno je kako narod brzo zaboravlja. No, to je sindrom gotovo svake zemlje. Nedavnim izborima Argentina se vraća udesno i u brutalni neoliberalni kapitalizam. Bila sam ponosna jer su u proteklih 12 godina vraćene sve tvrtke koje su bile privatizirane. Narod je dobio neka prava i mislim da im to neće biti tako lako oduzeti. Mali čovjek ima pravo boriti se. Argentinci su narod koji ne šuti, za razliku od Hrvatske.

Posljednjih 12 godina kazalište je bilo jako povezano s politikom. Postoje i komercijalna kazališta, no u Argentini su kazališta većinom politička. Ondje kazališta nisu toliko financijski organizirana, ali je dobra sindikalna organiziranost. Dosta ljudi bavi se kazalištem, ali od njega ne žive i bave se nečim drugim. Voze, recimo, taksi, a navečer su na probi i zahvalni su što imaju priliku popeti se na scenu.


Čini mi se da je u Hrvatskoj kultura još uvijek privilegirana i pitanje je što će biti za deset godina. Zato bi trebalo uživati u privilegijama i u onome čime se bavimo. Potrebno je i da budemo odgovorniji prema sebi i publici, a ne svaljivati svu krivnju na institucije. Trebamo si postaviti pitanje: »Kako ja radim?« i »Što činim da se publika vrati u kazalište?« Nije najvažniji cilj broj prodanih karata, nego publika koja razumije što predstava ima za dati.