Osobno mi je vjerojatno najdraža zaigranost »onime čega nema«, ali iz pedagoških je i etičkih razloga jednako važno spomenuti duboko promišljanje svakog pojedinog scenskog odnosa, kao i načina na koji se »uzburkava«, pa onda opet smiruje nepregledno more jedne drevne priče. Ključnu ulogu u tim mreškanjima i finim valovima scenske energije ima glazba skladatelja Stanislava Kovačića, nikada nametljiva, uvijek uposlena radi osluškivanja ili produbljivanja same priče. 

   Kule u zraku

Sjajna izvedbena grupa u sastavu – Radovan Ruždjak, Aleksanda Naumov, Ivana Bakarić, Petar Banda, Vanda Vujanić Šušnjar i Maja Kovač (nažalost nepotpisanih u programskoj knjižici) izvanredno senzibilno surađuje, vodeći nas kroz svaku repliku, svako pjevanje i svaku promjenu pokreta (suradnik za akrobatsku yogu je Danijel Dubičanec) s gotovo ritualnom posvećenoću. Svijet davnine uspostavlja se u zraku, s izvođačima koji uz pomoć tehnike teatra sjena i vlastitih tijela u različitim akrobatskim konstelacijama dozivaju gradove, njihovo »silno kamenje«; lutanja i katastrofe likova, sukobljena sela, poplave i nove početke.

    To je kazalište nijansi i nagovještaja, u kojem publika promatra načine na koje izvođači/pripovjedači na licu mjesta oblikuju i zatim zdušno »usklizavaju« u svoje likove, na taj način istovremeno i vedro otkrivajući i usredotočeno skrivajući mehanizme poistovjećivanja likova i lica. Jer kao što je Regoč istodobno i divovski ogroman i emocionalno sitniji od Kosjenke, tako je i Kosjenka čas divlja djevojčica, čas vila, a onda opet i moćna čuvarica i divova i ljudi… 

    Kao u »Alisi u zemlji čudesa«, veličina svakoga od nas varira od situacije do situacije, s time da je »Regoč« kazališta »Trešnja« toliko dirljiv baš zato što se malo i veliko, stabilno i nestabilno, zavađeno i zaigrano, zamišljeno i stvarno čitavo vrijeme prožimaju i nadopunjavaju. To je prije svega zasluga glumaca, ali i redateljice i dramaturginje, dakako i scenografa Igora Pauške, koji se uglavnom koristi paravanima za prikazivanje različitih sjenovitih krajobraza. 

   Princip podrške

  I baš kao što Regoč štiti Kosjenku, a Kosjenka pri tom jednako zaštitnički grije Regočevo srce, tako je i odnos malenih i velikih u ovoj predstavi postavljen kao model koji bismo trebali imati i kao učitelji i kao roditelji, nikada ne zaboravljajući da velika ruka ima snagu samo kad nježno ljuljuška, nosi i štiti svoje Kosjenke – puštajući mala stvorenja da vode čitavo putovanje, baš kao što je napisala Ivana Brlić Mažuranić. 

    »Regoč« nije samo nova uspješnica kazališta »Trešnja«, nego i mogućnost da čitavu zajednicu gledatelja barem zakratko »umije« princip duboke podrške onom najzaigranijem u nama i među nama.