Iako u Hrvatskoj još nedovoljno afirmiran – što je česta sudbina onih koji su svoje obrazovanje vezali uz inozemstvo – Nenad Glavan za sobom ima nekoliko vrlo uspješnih redateljskih projekata. Ovaj rođeni Splićanin (1977), studirao je izvedbene umjetnosti u Rimu, na La Sapienzi, diplomirao je filmsku režiju, magistrirao i digitalnu režiju, a primljen je 2011. na doktorski studij digitalnih izvedbenih tehnologija. Na La Sapienzi je već predavao, a prošle godine i na Kazališnoj akademiji u Šangaju.

Njegovo obrazovanje obuhvaća i opernu režiju – asistirao je u Rimskoj operi na tri velike produkcije, samostalno je režirao Brittenovu »Otmicu Lukrecije« u koprodukciji splitskog HNK-a, madridske fundacije Artemus i tršćanskog Teatra Verdi. Njegov koncept režije za Dvoržakovu operu »Rusalka« ušao je u finale Europskog natjecanja mladih opernih redatelja 2007. u Wiesbadenu.

Kazališnu publiku treba podsjetiti na multimedijsku koreodramu »Vjetar u borovima« koju je režirao u riječkom HNK-u, a ovog ćemo tjedna na sceni riječke Opere gledati Giordanovu operu »Andrea Chénier« u njegovoj inscenaciji i režiji, pod ravnanjem Villea Matvejeffa.

Narod voli teror

Jeste li se i ranije bavili ovim djelom Umberta Giordana? – pitanje je kojim otvaramo razgovor s redateljem Nenadom Glavanom.

– Poziv riječke Opere bio je povod da se prvi put prihvatim razmišljanja o toj velikoj Giordanovoj operi koja je smještena u vrijeme Francuske revolucije. Zato sam ponovno pogledao film Erica Rohmera »The Lady and the Duke« – koji nije bio dobrodošao u Cannesu jer je govorio protiv Francuske revolucije, ali je zato njegov autor nagrađen u Veneciji – a otkriva drugo lice Francuske revolucije, govori o okrutnosti običnih ljudi u izvanrednim okolnostima.

Revolucija je razdoblje kolektivno pomaknute svijesti, u kojem su osim terora vladali i začuđujući trendovi poput vrlo živog teatra, modnih stilova, dobre literature… Pariška komuna koja je nastala kasnije, udara temelj komunizma, ali i anarhizma. Dakle, teror i slobodarstvo, podvojenost i kolektivna šizofrenija, s druge strane i radikalni racionalizam u provođenju romantičnih ideja često su recept za tragediju.

Kako se ta povjesna pozadina vizualno ogleda u predstavi?

– Bazirao sam se na znakovima i simbolima koje generira revolucija i talozima koji su nastajali poslije – dakle semiotikom slavne revolucije. Vidi se to i kroz vizualni postupak – scenografija je lik za sebe! Mobilni se elementi transformiraju imajući različita značenja, a u simbiozi su s kostimima Manuele Paladin Šabanović. Bavimo se »muzejom revolucije«, njenim globalnim imaginarijem, već drugi čin opere asocira na ambijent Centra »Georges Pompidou«, a izložbeni su primjerci vezani uz revoluciju – sve s dozom ironije, dakako. Ali iza tih banalnosti je tuga, sjeta, praznina… spoznaja da na kraju i taj narod voli teror.

Zahtjevne role

Francuska je revolucija giljotinirala tisuću ljudi mjesečno! Pljeskalo se i klicalo krvniku. Smaknuća su bila performansi tijekom kojih su mnogi padali u trans, egzekucija je imala elemente javnog spektakla – takve egzekucije u drugim oblicima volimo i danas, iako su rafiniranije i daju nam osjećaj sigurnosti, privid vlastite pravednosti jer vlastite žrtve i krvnike u osnovi biramo mi sami. Ali takav u biti jest čovjek – plemenit i okrutan, nikad isti u ratu i miru. On ima tisuću lica…

Na tom fonu događa se ljudska drama plemkinje Maddalene di Coigny i pjesnika Andrea Chéniera, ali i majordoma Carla Gérarda. Uz ključni trolist, ova opera ima brojne uloge i pisana je za veliki solistički ansambl. Kakve ste pjevače zatekli u Rijeci?

– Jedan od razloga rijetkog postavljanja ove opere na naše pozornice je i zahtjevnost solističkih rola. Glavnu ulogu, napisanu za tenora, mogu donijeti samo veliki pjevači, pisana je virtuozno, istovremeno za lirskog i dramskog tenora, dakle – između dva faha. Tako je postavljena i sopranska rola, a baritonska je k tomu i vrlo složena psihološki. Dakle, za izvedbu ove opere treba imati prvorazredne pjevače, spremne na dramske izazove.

Zbilja sam ugodno iznenađen mogućnostima riječkog ansambla. Ova opera ima čak 14 solističkih rola – većih i manjih, dakako, ali ih sve treba adekvatno pokriti. Nakon iskustva rada s ansamblom, imam izuzetno visoko mišljenje – voljni su raditi ne samo na muzičkoj interpretaciji, već ulaziti u dramske elemente uloge. Čak i druga podjela je izvrsna što se tiče sceničnosti, što je u našim prilikama dosta rijetko.

A naprosto sam oduševljen prilikom da radim s Giorgiom Surianom, vrhunskim opernim umjetnikom koji gradi vrlo složenu rolu podvojenog karaktera kao da je dramski glumac! Uvjerljiv je, svaki njegov pokret je promišljen, a pjeva zadivljujućom lakoćom.

Pred nama je još nekoliko proba i ja sam uvjeren da će svi protagonisti dati osebujan život likovima koje tumače. Neki svoje likove grade iz unutra prema vani, a neki obrnuto – oba puta su dobra, ključno je mjesto gdje se susreću namjere lika i namjere interpretatora. Jer, opera »Andrea Chénier« obiluje prekrasnom glazbom, ali na kraju je to ipak slojevita drama.

Važnost suradnje

U Vašoj je režiji i scenografiji uprizorena je 2006. godine multimedijalna koreodrama »Vjetar u borovima« kao koprodukcija Hrvatske, Italije i Japana, a koreograf predstave bio je slavni Moe Yamamoto. Kakva je bila sudbina predstave čiju smo hrvatsku praizvedbu gledali te godine u Rijeci?

– Iskustvo sa  Yamamotom je jedinstveno i nezaboravno, definitivno me  i oblikovalo u daljnjem radu. Bio je to zanimljiv eksperiment i uspješna predstava plesnih elemenata, drame i digitalne multimedije – svakako je bila i važan iskorak u tim godinama, a Rijeka se, kao i uvijek, pokazala naprednom i otvorenom za nove estetike, iako smo u biti istraživali tradicionalnu japansku no-dramu. Predstava je potom bila pozvana u Kobe i Kanazawu, uz dobru financijsku konstrukciju. Duga je lista prijatelja koji su mi pomogli oko te predstave, spomenuo sam ih sve u zahvalama. Jedino nam smjena direkcije kazališta  nije išla tada na ruku.

I Brittenova »Otmica Lukrecije« koju ste tako uspješno postavili u Splitu, bila je koprodukcija s Trstom i Madridom. Koje su prednosti, a koji nedostaci koprodukcija s inozemnim teatrima?

– Međunarodne suradnje su za mene pravo uzbuđenje, benefiti su višestruki za svih. Bez takvih razmjena u biti nema rasta, to je uostalom temelj europske kulturne politike. »Otmica Lukrecije« je bio jedan od takvih vrlo složenih, ali i uspješnih projekata – značajan jednako i za Split, i za Trst. Nedavno sam izašao i sa projektom »Troia’s Discount«, koprodukcijom ZKM-a, SKOP-a i Tvornice kulture Zagreb u suradnji sa znamenitim Piccolo Teatrom iz Milana i ansamblom Ricci/Forte iz Rima. Za međunarodne koprodukcije i suradnje ključno je znanje i obrazovanje, a onima koji ga nemaju one postaju veliki stres jer je tu puno faktora koje morate dovesti u ravnotežu.