Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 6
Sutra: 5° 5° 6
21. siječnja 2019.
Zanimljiva predstava

Redatelj Miran Kurspahić o novom projektu: 'Punk nije stvar godina nego mentalnog sklopa'

Foto Tomislav Miletić / PIXSELL
Foto Tomislav Miletić / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 9. travanj 2018. u 9:24 2018-04-09T09:24:03+02:00

Godine ne bi smjele biti opravdanje za pasivnost i pristajanje na ultimatume, na ucjene. O tome se radi, o potrebi da se taj duh održava. Potrebi da uvijek mora postojati mogućnost pokušaja. Ako išta u tom crnilu postoji kao pozitivna poruka kroz moj projekt, to je moment - još uvijek ste u mogućnosti i stanju reći fuck you! I pokušati nešto napraviti, a ne biti pasivan i čekati

Premijerno, 12. travnja, Teatar ITD i »Fury Revolution Revival Tour«. Nova predstava na repertoaru ITD-a rezultat je ponovne suradnje redatelja Mirana Kurspahića i dramaturginje Rone Žulj, tvoraca kazališnih hitova kao što su »Žrtve zemljopisa«, »Lijepa naša« i »Koriolan – stup društva«. Publiku čeka »žestoka svirka, revolucionarne ideje i uzbudljivo putovanje kroz rock and roll povijest koja se nikada zaista nije dogodila«, baš kao i jasnih paralela i kritike što ih Kurspahić svakim svojim projektom vuče u odnosu na društvo u kojem živimo.

Fury Revolution Revival Tour!?

– Fury je naziv benda oko kojeg se vrti okosnica priče, Revolution Revival Tour je naziv njihove turneje, ali dakako da je sve to dvoznačno. Fury je sastav koji se nalazi nakon 45 godina djelovanja s intencijom sviranja i objavljivanja greatest hits albuma, ali i s nekom vrstom rekapitulacije njihove temeljne ideje koja se bazira na potrebi da se mijenja sustav, na buntu i nekoj vrsti revolucije. U ovom slučaju se radi o glazbenoj revoluciji, o jednom fabriciranom proto punk bendu. To je kraj 60-ih, početak 70-ih, pionirstvo te vrste rock and rolla, odmak od peace and love generacije hipija, ulazak u nešto oštrije, u nešto malo nasilnije, ulazak u samu ideju da stvari treba mijenjati sada, s onim što imaš i kako znaš! To je ta bazna ideja punka, pogotovo njujorške scene iz koje se kasnije i rađa svima malo šire poznat punk 76. i 77. u Engleskoj koji je više zaživio kao pokret.

No, nije eto priča samo o bendu.

– Naravno, priča ima i svoj drugi sloj, a to je priča o pokretu, priča o tome kako nastaje revolucija, kako se njoj priključuje veći broj ljudi i kako se razvija, postiže li nešto ili ne postiže i kako se raspada. Koji je taj, uglavnom ljudski faktor, koji dovodi do raspuknuća i do one poznate sintagme kako revolucija jede svoju vlastitu djecu.

Poriv za temu dolazi od nedavnih nam obljetnica svjetskih revolucija?

– Ideja da se nešto napravi krenula je 2017. godine, od stote obljetnice Oktobarske revolucije. Tad sam razmišljao u sasvim drugom smjeru, nešto s obitelji Romanov i njihovim duhovitim odmakom nakon sto godina. Istovremeno sam ponovno počeo čitati knjigu »Please Kill Me« koja je neka vrsta, kažu, oralne povijesti punka. Legs McNeil napravio je odličan zbir razgovora s izvornim akterima, članovima sastava, novinarima, menadžerima, groupie djevojkama i kroz te razgovore sastavio je dramaturški kvalitetno povijest od Velvet Undergrounda, pa do 80-ih godina. U međuvremenu je izašao i film Jima Jarmuscha »Gimme Danger« o The Stoogesima tako da sam se tu nekako okupirao tom idejom glazbe koja mi je oduvijek bliska i koju privatno slušam. I onda mi je kliknulo; zašto ne bih spojio obje ljubavi u jedno i napravio takvu vrst priče! U međuvremenu je došla 2018. koja se vezuje uz revolucionarnu 68. koja je definitivno iznjedrila sve to što se kasnije događalo. Na tome će biti naglasak, ali ne direktno. Mi se bavimo pokretom kao pokretom i odnosima unutra benda. To su mogli biti i Robespierre i Danton, Lenjin i Trocki, Che i Fidel..

Stvar je u pokušajima 

A ovako su …

– Tommy Gun i Micky Fury! Tu se radi o generaciji koja je bila zasićena onim što je njima prethodilo, a to je cijela ta ideja o jednoj vrsti pasivnosti i mirnog protesta, ako govorimo o političkom aspektu. Dopustilo se da se određeni politički diskurs nametne, pa će s mirnim prosvjedima i pušenjem trave otvarati neka nova vrata i dimenzije. Sad, međutim, dolazi jedna druga generacija koja je puno agresivnija, koja traži promjenu sada i koja očekuje da se to desi tog trenutka s onim sredstvima koja se imaju. A sve se to može prenijeti na glazbu. To je generacija zasićena instrumentalima od sedam minuta, činjenicom da se izvorna ideje rocka koja je bila dosta buntovna pretvorila u nešto sasvim drugo. Prijelaz iz 68. na 70. urodio je bendovima koji su odlučili potpuno promijeniti zvuk u odnosu na ono što je bilo, tražiti novu formu, reducirati minutažu i vratiti se izvornom. Stvari koje maksimalno traju do tri minute. Sviraš onoliko dobro koliko sviraš tog trenutka. Zapravo, potičeš cijelu jednu generaciju da se sada i odmah uhvati gitara, baseva, bubnjeva, čega god i stvara s onim što zna i izražava se kroz ta ograničena sredstva koja ima. Izražava svoj revolt, radost, ili što god. To je bila ideja na glazbenom planu. Cijelo vrijeme prate se ta jedna politička linija i glazbena linija koje su obje revolucionarne, kako god da se uzme.

Pasivnost, bunt, revolucija. Predstava očito korespondira s današnjim vremenom i zaziva na akciju.

– Apsolutno! Ja, naravno, krećem od sebe. Možda si tepam i laskam, ali nisam inertan, nisam pasivan, dosta sam aktivan oko raznih pitanja i nemam problema s tim da to i verbaliziram i da se javno izlažem u tome smislu. Ono što me nervira je stanje sveopće apatije, moment gdje su nas praktički uvjerili da je svaki otpor uzaludan i da se ne isplati niti pokušati. A ideja koju crpimo iz te priče iz 70-ih, ali i načina na koji »Fury« reagira u datom trenutku 2018. godine je ta, da citiram iz komada »You can never be to old to stop caring.« Dakle, punk nije stvar godina nego stvar mentalnog sklopa. Znači da te jednako jebu stvari sa 17, 27, 47 i 77 godina. Ako si takav, imat ćeš uvijek problem s nečim, imat ćeš uvijek potrebu korigirati ako misliš da je nešto nepravedno, utjecati na neke stvari ako misliš da nisu onakve kakve bi trebale biti, imati potrebu mijenjanja, mijenjanja i sebe kroz to, potrebu pomaka prema naprijed, prema boljem. Godine ne bi smjele biti opravdanje za neku vrstu pasivnosti i neku vrstu pristajanja, pri čemu ne govorim o kompromisu, nego pristajanja na ultimatume, na ucjene. O tome se radi, o potrebi da se taj duh održava. Potrebi da uvijek mora postojati mogućnost pokušaja. Nisu sve revolucije uspjele, mnoge su propale, ali stvar je uvijek u pokušajima. Tako je i u mnogim drugim stvarima. U krajnjoj liniji i u znanosti je stvar uvijek u pokušaju.

Ova predstava je ujedno neka vrsta posvete lučonošama, pionirima u političkom smislu, a ovdje direktno pionirima u glazbenom smislu. Sve je ispisano tako da je dvoznačno. Dakle, ljudima koji su probijali led, kojima je bilo sigurno teže nego nekima koji su došli nakon njih, ljudima koji vrlo često nisu u onom konvencionalnom smislu uspijevali, ali su napravili taj prvi korak. I to je užasno bitno, bitno je poticati, pogotovo kod mladih, tu potrebu da naprave prvi korak, da ne čekaju ne znam koliko da budu strašno vješti, ovakvi ili onakvi, jer vrijeme naprosto prolazi. I ako nemaju taj kapacitet i potrebu za promjenom, pomakom, buntom, »revolucijom«, on se neće pojačavati, samo će stagnirati.

Jesmo li mi to po prirodi pasivni, ili su nas takvima učinili?

Žestoka svirka

U predstavi se žestoko pjeva i svira, vi pjevate!

– Sva glazba se izvodi uživo. Relativno je žestoko. I moram napomenuti da se pjeva i glumi na engleskom jeziku. Proces rada je divan. Radim s jako kvalitetnim glumcima koji su ujedno i glazbenici. Domagoj Janković, koji je inače izvrstan glumac, prvi put u životu je primio bas i uči ga svirati za ulogu. Nakon pet godina tu je ponovno i Rona Žulj! Rona i ja smo se bacili na ozbiljno istraživanje pogotovo jedne glazbene ere. Cijelo vrijeme smo se trudili održavati jedan glazbeni kontekst s jedne strane i priče o revoluciji, o tome kakvi su odnosi snaga unutar toga, gdje dolazi do pucanja, do razmimoilaženja.

– U kulturološkom smislu tu možemo govoriti skoro pa o uvjetovanoj pasivnosti. Naprosto ne postoji neka vrsta adekvatne političke kulture koja bi oblikovala tu vrstu socijalne osviještenosti. Ključna riječ je tu kultura! Ona dolazi od edukacije, od školskog sustava i od odgoja, ali nemojmo tu bježati niti od odgovornosti raznoraznih grana umjetnosti koje također mogu poticati, ili održavati postojeće stanje i na neki način pacifizirati neku situaciju koja, ako je loša, svakako nije dobra.

Marginalci na vlasti 

Je li se sve to preselilo i na teatarski teren? Vara li dojam da je kazalište živnulo, da se neke teme otvaraju.

– Svakako, ali još uvijek je vrlo mali broj autora koji to otvaraju. Moram tu istaknuti svog prijatelja i kolegu Olivera Frljića kao onog koji je udarna snaga u tom smislu.

Je li predstava i poziv onim starim revolucionarima da nastave davno započete bitke?

– Poziv u svakom slučaju zato što potrebe i razloga za promjenama i revoltom ima više nego možda ikada prije. Naprosto se kvalitetni pomaci ne dešavaju, vlada erozija na svim razinama. Pritom se interes nazadnih, mentalitetom ruralnih snaga usmjerio, njihovo Sauronovo oko se usmjerilo, upravo prema sektoru kulture. Pa nije slučajno da je Đapić u odboru HNK Osijek, da je Hasanbegović u HNK Zagreb, Bruna Esih u Lisinskom. Nisu slučajni izbori ravnatelja glavnih gradskih kazališta, nije slučajno to što će gotovo sigurno za pročelnicu gradskog ureda za kulturu doći Ana Lederer. Strukture koje kultura nikada prije nije interesirala kao takva sad su shvatile, možda, društveni potencijal koji u krajnjoj liniji kazalište pruža, isto kao što nisu slučajni pokušaji rasturanja HAVC-a. To je sve jedna vrsta sustavnog ovladavanja tim djelatnostima, tim medijima, jer su shvatili da je tu, možda, zadnja linija otpora.

Tome se svakako treba oduprijeti i ako išta u tom crnilu postoji kao pozitivna poruka kroz moj projekt to je moment – još uvijek ste u mogućnosti i stanju reći fuck you! I pokušati nešto napraviti. Naglasak je na pokušati, ne ostati pasivan, ne čekati neka bolja vremena, ne se skrivati iza nekog nego djelovati ovdje i sad s onim s čim se raspolaže. Neće nikada biti idealni uvjeti, nikada neće biti savršena situacija, nitko te neće uvijek moći zaštititi, ali zar je poanta u tome da se živi sretno kao svinja u svojoj kaljuži!?

U tom kontekstu, mene je iznenadilo koliko svijeta nije uopće znalo da se, prije koji dan, događa prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. Jednostavno, nisu željeli znati. Trend izbjegavanja je zapravo svjetski?

– Prošle godine sam radio predstavu »Teror tolerancije« koja se upravo bavi globalnim stanjem, slobodom govora, degradacijom znanja, kulture, argumenata, činjenica, svega. Naprosto se suočavamo s potpunim trijumfom, ma ne bih rekao ni mediokriteta, zato jer je to niže od toga. Globalno retrogradna ljevica dovela je do otvaranja mogućnosti dolaska na vlast apsolutnim marginalcima, kao što je to kod nas bio slučaj da su skupine koje nisu zaslužile nikakav oblik pažnje, kamo li medijske, doživjele to da postanu tzv. heroji ulice i da se iz marginalaca pretvore u aktere i to vrlo dominantne, bez obzira na to što statistički na izborima situacija još nije takva. Pozicioniravši se unutar danih političkih struktura oni postaju faktor, što ne samo da ne zaslužuju, nego je i opasno. Suočavamo se s tim, kao što se suočavamo i s jačanjem jedne krajnje retrogradne institucije kao što je Crkva. Mislili smo da smo je se u 21. stoljeću počeli lagano rješavati, no kod nas doživljava procvat. U smislu financija, logistike, strukture, u smislu organiziranosti svog vjernog stada čini mi se da je jača nego ikada. Toliko su ojačali da više ne moraju skrivati svoj utjecaj na politiku, na dnevno politička zbivanja, na naše živote, što je vrlo konkretna opasnost i prijetnja za normalno funkcioniranje sekularne države, što Hrvatska navodno nominalno još i jest.

Trijumf neznanja 

Usamljenička je ipak vaša pozicija. Malo vas je, ili malo nas je. Koliko vas to sputava?

Što očekivati od needuciranih?

S jedne strane ističete potrebu educiranja, a s druge ste izrazito nezadovoljni resornom ministricom Blaženkom Divjak.

– Ključna stvar oko koje se vrti budućnost je pitanje školstva i edukacije, pitanje kurikuluma kojeg se svi plaše kao vrag tamjana. Na poziciji ministrice znanosti, obrazovanja i sporta imamo gospođu Divjak koja dolazi iz HNS-a, stranke koja bi trebala biti daleko liberalnije provenijencije, ali gospođu koja apsolutno ništa ne poduzima po tom pitanju. To je ista ona osoba koja je nadležna sanacijskom upravitelju SC-a, koja ga je imenovala i ima ingerenciju nad njegovim odlukama, ali se sustavno godinu dana oglušuje na pozive, dopise, apele da se tamošnja situacija sagleda i popravi. Jer, devastira se institucija od silne kulturne važnosti. Radi se o ženi koja nije ništa poduzela da zaustavi divljanje primitivaca i devastaciju kulture u središtu Zagreba. Što dalje onda očekivati!? I kako očekivati da će takva osoba provesti kurikularnu reformu od koje najviše ovisi budućnost naše države!? Jer, ako će ljudi ostati needucirani i izvan suvremenih tokova, ako nisu adekvatno obučeni da se nose s životom u 21. stoljeću, što onda očekivati!?

– Naravno da te sputava u smislu da nemaš podršku, jer nitko ne stoji iza tebe i sam si, ali to je možda i najbolja pozicija. Naravno da se ponekad osjećaš jadno, usamljeno i u strahu, ali to nije trenutak gdje bi trebao pognuti glavu, naprčiti se i primiti što te slijedi, nego naprosto treba postojati jedna zdrava doza prkosa, zdrava doza otpora koji te čini onim što jesi i koji te, u krajnjoj liniji, motivira i čini vjerodostojnim. Često se upravo uz tu vrstu promjene, bunta i revolucije vezuje nešto destruktivno, ali to nije nešto nužno tako. Ako se radi o iskrenoj potrebi da se stvari promijene na bolje, da se mijenja nepravda, da se dođe do sustava koji može i mora funkcionirati bolje, onda je to apsolutno konstruktivna i pozitivna stvar. Uvijek se vraćamo na znanje i edukaciju. U nedostatku istoga dešava se što se dešava. Dešava se trijumf neznanja! Procvat neznanja u svakom smislu koji se pokazao i na tom prosvjedu. Ili na primjeru Studentskog centra gdje djeluje ITD i gdje su ljudi koji ne znaju najmanju stvar o kulturi a kamo li o kazalištu, u poziciji da odlučuju o takvim stvarima. To je poražavajuće.

Ima li onda svjetla na kraju tunela, ili nas na dnu čeka zid?

– Spadam u skupinu nepopravljivih optimista koji vide svjetlo na kraju tunela makar se tamo nalazio zid. A zid se uvijek može glavom probiti, ili bar pokušati probiti. Tako sam odgojen, imao sam u obitelji takve ljude i predstavu »Potop« sam posvetio svom ujaku koji je definitivno pripadao generaciji koja je uvijek vidjela svjetlo na kraju tunela. To je vrsta životnog stava, makar se tamo nalazio zid. Ne treba te biti strah tog zida, ako vidiš svjetlo ideš dalje i to ne na fanatičan, kršćanski način jer mi se od toga bljuje, nego guraš naprijed. Radi se o vrlo konkretnoj ljudskoj potrebi da moraš moći vidjeti svjetlo da bi smogao snage i energije u sebi da guraš, da u krajnjoj liniji, a to je minimum, vrisneš kad vidiš da stvari ne funkcioniraju. A optimist kad je Hrvatska u pitanju… Problem je što se dopustilo da potkapacitirani ljudi dođu na čelne pozicije, počevši od naše Predsjednice. To je taj primjer mladima, jer ako to može proći, onda se očito sve može. Globalno smo se našli u toj poziciji. Diljem svijeta nestali su kriteriji, sve je stavljeno u istu ravan, pao je sustav, nema više orijentira što je dobro, a što loše. I upravo u toj poziciji kad sve može, otvaramo autoput prema vlasti za sve klaunove, a ti klaunovi kada dođu na vlast prestaju biti smiješni. Trump je prestao biti smiješan, Hasanbegović je prestao biti smiješan, cijela skupina marginalnih desničara kod nas je prestala biti smiješna, Orban nije smiješan, Berlusconi, o Poljskoj i njihovom talibanstvu da ne pričamo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka