Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 1
Sutra: 22° 22° 1
21. kolovoza 2019.
Pogled unatrag

Razgovor s Duškom Ljuštinom: 'Nikoga u životu nisam ostavio ni prevario'

Snimio  Nenad Reberšak
Snimio Nenad Reberšak
Autor:
Objavljeno: 19. ožujak 2018. u 10:56 2018-03-19T10:56:53+01:00

U Zagreb sam došao 1967., ozbiljno sam se zavolio s njime i došla su neka vremena u kojima su me poprijeko gledali i onda se pojavi Milan Bandić i kaže: »Ljuština, idemo raditi zagrebačku kulturu«. Nije problem ni brk, ni obrve, ni članstvo u partiji. Milan Bandić mi je vratio vjeru u ovaj grad i ja to neću nikada zaboraviti

Duško Ljuština bio je prije nešto manje od pola stoljeća glazbeni menadžer Crno-bijelih, potom je bio rukovoditelj realizacije programa u Centru za kulturnu djelatnost, legendarnom CeKaDeu. Bio je i producent nekih kultnih kazališnih predstava, poput »Oslobođenja Skoplja« Ljubiše Ristića, koja je postigla velik uspjeh i u SAD-u i Australiji. U Organizacijskom odboru zagrebačke Univerzijade 1987. godine bio je zadužen za kulturu, što je uključivalo i otvaranje i zatvaranje Univerzijade.

Najpoznatiji je po svojoj direktorskoj dugovječnosti u Satiričkom kazalištu, isprva Jazavac, a potom Kerempuh. Na tom je mjestu bio od 1982. godine pa do odlaska u mirovinu 1. ožujka ove godine. Bio je i zamjenik pročelnika Ureda za kulturu Grada Zagreba i član Poglavarstva Grada Zagreba zadužen za obrazovanje, kulturu i sport. Vremenom je postao, što god tko mislio o tome i o njemu, jedna od stožernih osoba kazališta u Hrvatskoj.

Nedavno je, uoči odlaska u mirovinu, objavio knjigu »Rasprodano – od Glibodola do Hollywooda«, u izdanju VBZ-a. Hvali se time da je njegova kratkotrajna i neplanirana glumačka karijera, u predstavi »Oslobođenje Skoplja«, započela u Hollywoodu, a završila na Broadwayu.

Dojam je da je kazalište u Hrvatskoj trenutačno vrlo živahno. Predstave su odlično posjećene, ono radi ono što i jest posao kazališta – propituje, provocira. Imamo nedavni slučaj Frljićeve predstave »Šest likova traži autora« upravo u Kerempuhu ili, pak, predstavu »Ljudi od voska« u zagrebačkom HNK-u. Je li ovo doista dobar ili velik trenutak kazališta u Hrvatskoj?

– Izraz »velik trenutak« vrlo gordo zvuči, ali hrvatsko kazalište nije daleko od te vrste pohvale. Ne sjećam se kada je hrvatsko kazalište tako dominiralo u odnosu na kazališta u susjednim državama. Ono je premoćno i u propitivanju i provociranju svih društvenih tema, ali i u estetskom smislu i ovoga trenutka imamo vrlo kvalitetne predstave. Ponekad se uhvatimo jedne riječi u predstavi i radi se slučaj. Što je sporno u »Ljudima od voska«? Ništa, genijalna predstava, genijalan pisac, genijalni glumci, sve maestralno. Napravi se vrlo dobra predstava po romanu Kristiana Novaka »Ciganin, ali najljepši« pa Veljku Kajtaziju postane naslov sporan. Ja da sam Rom, ili Ciganin, kako god tko hoće, ja bih organizirao sve svoje sunarodnjake da idu gledati predstavu koja je spomenik tom narodu. Bez neke velike patetike i velikih riječi: hrvatsko kazalište ovog trenutka je veliko, ono je bolje od kazališta naših svih susjeda i ima nekoliko relevantnih projekata, apsolutno u svjetskom i europskom rangu.

Ništa bez politike

Što je dovelo do toga? Splet okolnosti, pojava i djelovanje nekoliko ljudi poput primjerice Frljića, Mate Matišića, Bobe Jelčića i drugih, ili je to posljedica menadžera u kulturi, odnosno ljudi na ravnateljskim, intendantskim pozicijama.

– Teško se tako nešto napravi, a da nema nikakvog plana. Velikim dijelom to je stjecaj sretnih okolnosti. Stalno sam zagovarao to da kazališta vode menadžeri, a ne umjetnici, jer se time rješavamo mogućnosti sukoba interesa. Činjenica je da su neki ljudi koji nisu izvorno kazališni umjetnici bili na čelu institucija koje su napravile ozbiljan posao.

Mislite na Dubravku Vrgoč u ZKM-u, a sada u HNK?

– I na nju, a ona izvorno nije pisac ni redatelj. To je rezultat ozbiljnog rada u kontinuitetu prvenstveno u zagrebačkim kazalištima, koja nisu osjetila nikakvu ozbiljniju financijsku i upravljačku krizu. To je moralo rezultirati sadašnjim postignućima.

Prije nekoliko dana predstavljena je knjiga Dražena Lalića »Nogomet i politika«. Kako stvari stoje s kazalištem i politikom? Zlatko Hasanbegović imenovan je u Kazališno vijeće HNK-a, zbog čega su prosvjedovali brojni umjetnici tog kazališta, znamo što se zbiva s imenovanjem ravnatelja ZKM-a, Gavelle, što se dogodilo u Splitu s natječajem za intendanta HNK-a. Čini se da je politika jako zainteresirana za to živahno kazalište.

– Politika se u ukupnoj priči ne može izbjeći. Ravnatelje gradskih kazališta imenuje Skupština Grada, odnosno većina na vlasti. Ona po svojoj volji odabire i postavlja ravnatelja i za to snosi odgovornost. Tu ne možemo ništa specijalno mijenjati. Treba proći puno vremena da se svi skupa uozbiljimo i tražimo najkvalitetnije ljude za odgovarajuća mjesta. Zagreb je u nekoliko zadnjih godina velikim dijelom u tome i uspijevao. Hoće li se ta priča nastaviti ili neće, vidjet ćemo.

Kerempuh je dobar primjer svima kada je riječ o tom pitanju. Ovdje sam preživio 35 godina i sve moguće vlasti, i socijalističke, i kapitalističke, i HDZ-ove, i SDP-ove. Ozbiljno sam se bavio time kako imati autoritet i ugled u kući, a kako se ne zamjeriti politici, a svaka druga ili treća predstava bila je na rubu da se politici ozbiljno zamjeri ako ona ne vidi kazalište kao vrstu umjetnosti čiji je zadatak da propituje to društvo, do onih mjesta gdje boli. Kerempuh je jedino zagrebačko kazalište čiji natječaj nije poništen. Roman Šušković Stipanović izabran je za ravnatelja jednoglasno u Kazališnom vijeću u kući i jednoglasno u Skupštini.

O kompromisima

Spomenuli ste sebe kao dugogodišnjeg direktora u raznim sistemima. Kako se ostaje direktor, ravnatelj u raznim sistemima? Netko bi rekao generacije političara su se promijenile, a Ljuština je ostajao.

– Nije formula »Ljuština«. Formula je rad, rad i samo rad. Naravno da u tome ima i dosta sreće, jer 35 godina je dug period i velike su bile mijene, mijenjale su se vlasti koje su htjele da odem, one koji nisu htjele da odem. Formula je isključivo rad i odnos s kolektivom. Kada je kazalište uređeno, sređeno kao firma, kada ravnatelj ima ugled u toj instituciji, čvrst oslonac u kolektivu koji vodi, ako taj kolektiv dobro radi, nije u manjku, onda je dosta teško tog ravnatelja mijenjati. Ako je on na staklenim nogama, onda se njega izvana vrlo lako može rušiti. Mora se raditi, raditi, raditi, a čovjek mora imati i malo sreće. Čovjek da je najnesposobniji on se za deset godina ozbiljnog posla nešto nauči, kada već nešto nauči onda ga treba pustiti da radi svoj posao, jer smo u njega investirali.

Vjerojatno ste u tih 35 godina morali raditi mnogo kompromisa, i unutar kuće i prema van.

– Unutar kuće praktički nisam radio kompromise, ali nisam bio na njih ni prinuđen. Svaki put kada bi ljudi »Kerempuha« stali, da kažem onako vojnički, iza mene, nikada ni jedan od tih ljudi to nije zloupotrebijebio i kazao »ja sam tebe branio, a ti meni moraš dati neki popust«. »Kerempuh« je u kadrovskom, umjetničkom smislu bitno kvalitetnije kazalište nego što to naoko izgleda prema van. Prema politici čovjek mora raditi kompromise i to je nemoguće ne raditi. Imao sam sreću da sam se sa svojim kolektivom razumio i ne razgovarajući o tom poslu.

Kompromise sam činio, svaki put kada bih ga učinio, on se u firmi vidio iz aviona. Ljudi su apsolutno bili svjesni o čemu se radi i zašto je to bilo napravljeno i nikada me nisu s time niti ucjenjivali niti tražili da im nešto posebno objasnim. Ozbiljni ljudi shvate zašto se nešto mora napraviti. Nikada se od mene nije tražilo da maknem neku predstavu, što, i da se tražilo, ne bih učinio. To bi bio moj kraj u kazalištu. Ali ja sam sve učinio da se za pojedine projekte koji su ozbiljno visjeli u zraku, to od mene i ne zatraži.

O iščuđavanju

Maločas ste rekli »raditi, raditi, raditi«. U knjizi dosta prostora posvećujete radu i kultu rada. Mislite da ljudi u Hrvatskoj nedovoljno rade, ne postoji kult rada ili je riječ o nekoj vrsti nadmenosti, samouvjerenosti u nadmoć domaće pameti, pa, eto, ne moramo mnogo raditi, iako u gotovo svemu dosta zaostajemo za većim dijelom Europe.

– Sasvim je sigurno da nemamo ozbiljno razvijen kult rada. Vozeći se autom kroz Hrvatsku, Sloveniju, Austriju vrlo dobro vidim na kućnim pragovima, na cvijeću, balkonima, okućnicama razliku u tom kultu, to se dobro vidi. Naši su ljudi najbolji radnici u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Kanadi i drugdje. Zašto to nije kod kuće, ima mnogo odgovora na to pitanje. Vraćam se na Kerempuh. Mi smo jedino kazalište u kojem su glumci plaćeni po odigranim predstavama, posebno stimulirani za broj odigranih predstava i za kvalitetu odigranih glavnih i malih uloga. To je jedna mala kap u moru.

Mi smo zemlja u kojoj se svaki dan nečemu iščuđavamo. U EU smo ušli kao da smo pali s Marsa, kao da nismo znali da kada uđemo u EU, kada ne moramo proći sto procedura da bi se zaposlili u Njemačkoj, da će radnici koji imaju plaću 500 eura sutra otići raditi za 3.000 eura. Tko može raditi za 3.000 eura, zašto bi ovdje radio za 500? Nema to veze s domoljubljem, s odnosom prema zemlji, to ima veze sa životom. Silno se čudimo što ljeti na moru nemamo konobare. Da se ti konobari plate kao u Beču, bilo bi konobara na bacanje.

U umjetnosti imamo deset puta jači umjetnički ansambl od pratećeg aparata – ravnatelji, menadžeri, tehničari – sve što prati hrvatske umjetnike nije na njihovom nivou i zato što je to slabo plaćen posao mi nemamo školovane menadžere u kulturi. Ista je priča s državom. Ovoj zemlji trebaju političari koji vide preko brda, 50 godina unaprijed. Ovih dnevnih tehničara-političara imamo dosta, ali fale vizionari koji će objaviti da će onog dana kada uđemo u EU tisuću Hrvata preći granicu i naći posao. Mi se tome iščuđavamo. Nemamo ozbiljan strateški plan.

Bandić i dostojanstvo

Spomenuli ste da nemamo školovane menadžere u kulturi i da je dobro da ravnatelj kazališta nije umjetnik, jer bi mogao biti u sukobu interesa. Ako dobro iščitavam, to znači da ste protiv toga da liječnik bude ministar zdravstva, a vjerojatno biste i Frljiću imali nešto za prigovoriti kao intendantu riječkog HNK.

– Ne znači da sam u pravu, ali argumenti su uvelike na mojoj strani. Ništa ne treba biti strogo zadano, pravila imaju iznimke. Ne znači da veliki umjetnik nije i veliki ravnatelj. Kada se rodi veliki umjetnik s fantastičnim organizacijskim sposobnostima onda je on sasvim sigurno kvalificiraniji od bilo kojeg menadžera. Na žalost, takvih je ljudi malo, jer pitanje je razvijaju li se kao umjetnici ili kao menadžeri. Osobno nisam bio sklon varijanti, i to sam rekao Frljiću, da postane intendant HNK-a. On se mora razvijati kao redatelj, ne kao menadžer.

To sam mislio i kada je Krešo Dolenčić bio direktor Gavelle. Mi smo dijelom potrošili i Dolenčića na ravnateljskom mjestu umjesto da mu omogućimo razvoj kao umjetnika. Kada umjetniku kažete da bi kao ravnatelj svako jutro morao imati na stolu podatak o tome koliko je prošle noći potrošeno struje, vode, plina u kazalištu, to je svakom umjetniku smiješno, a to je taj posao, uz sve ostalo.

Dotaknut ćemo se samo jednog političara, Milana Bandića. Nije tajna da ste osobno prisni s njime, da se ne radi samo o suradnji, nego o dubljem ljudskom odnosu. Bandić redovito pobjeđuje u Zagrebu, što znači da ima podršku, ali je i jedan od najkritiziranijih ljudi u državi, za kojim se vuče niz kazneno-pravnih repova.

– Taj odnos ima svoju pretpovijest. Dočekao sam 1991. kao direktor kazališta i sve vijesti su bile takve da ja trebam s tog mjesta otići.

Zato što ste Srbin i član partije.

– Kada sam se 2005. predstavljao Skupštini Grada kao član Poglavarstva, ja sam rekao da sam po nacionalnosti Duško Ljuština i to ću ostati. Kako su me drugi utjerali u ćošak da sam Srbin bilo bi glupo da sam cmizdreći vikao »nisam«. Taj podatak mi apsolutno ništa ne znači, ništa mi u smislu antipatije ili simpatije ne znači ničija nacionalnost, vjersko opredjeljenje, rasa i bilo što.

U to vrijeme, 1991. godine, od više od 370.000 članova partije, samo su dva rekli da su bili članovi partije, jedan je Franjo Gregurić, drugi sam ja. Zašto nitko nije na nos nabijao Tuđmanu i Manoliću da su bili članovi partije ne znam, ali meni jesu. Bio je rat, teška vremena i neki ljudi su se malo klonili druženja sa mnom. Moji glumici, kolektiv ne, tvrdo su stali uz mene. Milan Bandić pozvao me 2000. da budem zamjenik pročelnika Gradskog ureda za kulturu.

Svi koji su do tada prelazili na drugu stranu ceste kada bi me vidjeli, drugi su se, treći dan pojavili kod mene u uredu, govorili kako je to genijalno da je u ured došao čovjek koji ima iskustva, tražili su novce i te su novce dobili. Pet godina kasnije sam postao član Gradskog poglavarstva za obrazovanje, kulturu i sport, a proračun za to je tada prelazio dvije milijarde kuna. U Zagreb sam došao 1967., ozbiljno sam se zavolio s njime i došla su neka vremena u kojima su me poprijeko gledali i onda se pojavi Milan Bandić i kaže: »Ljuština, idemo raditi zagrebačku kulturu«.

Nije problem ni brk, ni obrve, ni članstvo u partiji. Milan Bandić mi je vratio vjeru u ovaj grad i ja to neću nikada zaboraviti. Može mu se ne znam što dogoditi, ja ću ostati njegov prijatelj. Iz Like sam i nikoga u životu nisam ostavio ni prevario. To je sasvim privatni odnos.

Slijeva i zdesna

Drugo, kod nas je u lokalnoj zajednici, samoupravi, upravi, ministarstvima, svaki treći čovjek pod nekakvim kaznenim postupkom, sve je puno optužnica. U akciji »Agram« u jednome danu zatvoreno je 19 ljudi, a njih 4-5 nema pojma zašto je zatvoreno niti će im to itko objasniti. U mom Glibodolu Petar Lolić je završio na Golom otoku zbog Informbiroa, umro je da nije saznao što je Informbiro. Bandić bi rekao da institucije rade svoj posao, pa ako one i dokažu da je kriv, on će biti i dalje moj prijatelj. I to je odgovor na sva moguća pitanja.

Bandić je u ovom gradu napravio više škola, vrtića, đačkih domova, kulturnih objekata, cesta, parkova, vodoskoka, nabavio autobusa, tramvaja, više nego svi gradonačelnici od 1945. do 2000. Bandić je od Zagreba napravio ozbiljnu, najmultikulturalniju prijestolnicu u Europi. To su fakti. Ovo drugo će se dokazati ili neće. Ja ću ostati lojalni prijatelj Milanu Bandiću zato što je on meni vratio dostojanstvo čovjeka kojem više nisu problem brk, obrve, nos.

Bili ste dosta kritizirani i slijeva i zdesna. Slijeva vas je kritizirala, primjerice, Snježana Banović, a zdesna, nedavno, primjerice,

Zlatko Hasanbegović.

– Kerempuh je dosad u njegovoj povijesti posjetilo 6,6 milijuna ljudi. Hrvatska ima nešto više od 2.000 glumaca, u kulturi Zagreba je zaposleno nešto više od 2.000 ljudi, a svako pitanje glasi »mnogi su vas napadali«. Ti »mnogi« su tri plus dva rezervna.

Tri plus dva

Rekao sam da su vas napadali i slijeva i zdesna, ne »mnogi«.

– Novinari kažu »mnogi«, znači »mnogi« su tri plus dva rezervna. Troje koji me napadaju u kontinuitetu su dvije žene i jedan muškarac: Snježana Banović, Vitomira Lončar i Slobodan Šnajder. Njima sam kriv za sve njihove promašaje ili poraze. Uglavnom, da mene nema oni bi bili genijalni. To je naša javnost prihvatila kao takvo. Kad god je netko mene trebao napasti, dobio bi centralni dnevnik. Kada sam bio u Gradu Zagrebu nisam potpisao ni jedan virman, ni jedan ugovor, a oni govore »Ljuština odlučuje, dijeli novce«. Jeste li ikada od njih pročitali da su imali pet jabuka, a ja sam im uzeo jednu, pa su ostali na četiri. Nikada, to su sve virtualne priče.

Dva su rezervna. Jedan je tekst Denisa Kuljiša za koji sam dobio 67.000 kuna na sudu i hvala mu na tome što je napisao, jer sam popravio svoj kućni budžet. Sada me je napao, ali to ne smatram napadom, Zlatko Hasanbegović, i to zbog Frljićeve predstave. Da sam na njegovom mjestu i ja bih napao Ljuštinu zato što nije zabranio predstavu. Da sam je zabranio, napao bi me kao cenzora. No gospodin Hasanbegović je sve učinio da se Kerempuhu ne dodjele sredstva iz gradskog proračuna za predstavu »Šest likova traži autora«.

Kada bih ja to učinio nekoj kazališnoj predstavi, prestao bih se baviti kulturom i nikada više ne bih ušao niti u jedno kazalište, a kamoli se drznuo sjediti u kazališnom vijeću Nacionalne kazališne kuće. No to je ipak osobna stvar gospodina Hasanbegovića, jer smo mi svi to valjda zaslužili.

Ima dosta gorčine u vašoj knjizi, posebno zbog odnosa dijela javnosti prema Radi Šerbedžiji i svemu što je doživio. Kao da knjigom pokušavate dijelom to ispraviti.

– Rade Šerbedžija je jedan od razloga zašto sam odlučio pisati knjigu. Nisam nikakav pisac, htio sam nešto zabilježiti, pa i o Šerbedžiji. O njemu su objavljene tone tekstove koji su sve laži. Ne ono »gdje ima dima, ima i vatre«, nego sve laž i to takva da te netko kolcem u birtiji prebije, da ti prebije dijete, laž te vrste. To je sve napisano o Radi Šerbedžiji i nikome ništa. Ljudi koji nisu progovorili jednu riječ u životu s njime, nisu vidjeli jedan njegov film, kazališnu predstavu. O Brijunima, Teatru Ulysses napisani su šleperi tekstova, nitko nije došao na otok i pogledao ni jednu predstavu.

O Frljićevoj predstavi »Šest likova traži autora« napisano je mnogo više tekstova od ljudi koji nisu gledali predstavu, nego od onih koji su je gledali. Večernji list objavi fantastičnu kritiku Bojane Radović, a onda dvojica kolumnista tih novina, ne gledajući tu predstavu, iskasape ju. Jedan od apela u mojoj knjizi je »nemojte pisati o predstavama koje niste gledali«. Žučljivo u knjizi branim i druge ljude. Zašto na otvaranje nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice nisu pozvani Stipe Šuvar i Andro Mohorovičić? Pa to je sramota, sramota, sramota. Razlog za to je u obrazovanju, obrazovanju, obrazovanju.

I u sujeti.

– Obrazovaniji ljudi lakše svladaju sujetu. To su razni junoši koji se dočepaju vlasti, a koji s obrazovanjem nemaju nikakve veze. Pametni ljudi bi se barem posvađali oko toga pozvati Šuvara i Mohorovičića ili ne pozvati.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka