Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 28° 4
Sutra: 28° 28° 4
23. kolovoza 2019.
Proslavljeni glumac

Rade Šerbedžija: Nikada nisam imao tremu, ali zbog Hamleta sam - kolabirao

 Credit: PIXSELL
Credit: PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 29. srpanj 2019. u 12:13 2019-07-29T12:13:00+02:00

Doktor mi je rekao: »Nije vam ništa; pa vi ste hipohondar«. Rekoh mu: »Nisam hipohondar, ali ne mogu disati, dobivam osip, natiču mi ruke«. Pitao me nerviram li se zbog nečeg. Rekoh mu: »Radi Hamleta«. I onda smo zaključili: To je to

Proslavljeni filmski i kazališni glumac, redatelj i glazbenik te osnivač Kazališta Ulysses Rade Šerbedžija u proteklih pola stoljeća svoje filmske karijere, uz iznimno dugu i bogatu kazališnu karijeru, ostvario je više od 150 uloga u domaćim i stranim filmovima, među kojima su i mnogi poznati hollywoodski hitovi poput filma »Svetac« redatelja Philipa Noycea (1998.), u zadnjem filmu Stanleya Kubricka »Eyes Wide Shut« (Oči širom zatvorene), »Mission Impossible 2« Johna Wooa, »Snatch« Guya Ritchiea, »Space Cowboys« Clinta Eastwooda. U svom redateljskom filmskom prvijencu »Oslobođenje Skoplja« (2016.) glumio je glavnu ulogu. Njegovu međunarodnu karijeru katapultirala je uloga u nagrađivanom makedonskom filmu Milča Mančevskog »Prije kiše« 1994. godine.
Prekučer je Šerbedžija proslavio 73. rođendan, a već danas, u premijeri predstave Kazališta Ulysses« na Malom Brijunu, igra glavnu ulogu u čuvenoj drami Edwarda Albeeja »Tko se boji Virginije Woolf?«. Povod je to našem razgovoru.

Osjećate li tremu prije premijere? Milena Dravić nam je u posljednjem intervju kazala da su se oni znali tremi obraćati kao tajnoj sili: »Tko si? Odakle dolaziš?«

– Svi su se čudili da ja nikad, od prijemnog ispita do danas, nikad nisam imao tremu. I nemam je. Do danas. Nemam tremu. Međutim, imao sam drukčiju vrstu treme, na neki način opasniju i neugodniju. Na primjer, kad sam radio Hamleta na Lovrijencu 1994. godine, završavao sam svaku treću noć u bolnici, jer mi je pozlilo, kolabirao sam. I došao bih na Hitnu pomoć u Dubrovniku. Pregledali bi me i doktor bi mi rekao: »Nije vam ništa; pa vi ste hipohondar«. Rekoh mu: »Nisam hipohondar, ali ne mogu disati, dobivam osip, natiču mi ruke«. Nakon mojih šest-sedam dolazaka jedan pametan doktor pitao me nerviram li se posebno zbog nečeg. Rekoh mu: »Radi Hamleta« (smijeh). I onda smo zaključili: ‘To je to’. Ali to nije trema. To je bila jedna duboka odgovornost prema onome što radim, duboka odgovornost.

Trema je možda jedna vrsta oholosti, bojazan da nećeš ispasti dobar pa da će te drugi ismijati.

– Trema je trenutačna stvar, koja se dogodi tog trenutka kad izađeš na pozornicu. Ja to nemam. Ali recimo, moj prijatelj Arsen Dedić, on, najveći od svih u tom poslu, on je imao tremu. U početku bi uvijek nešto fulao, a ja sam svjedok tome, jer smo puno puta nastupili zajedno. U prve tri pjesme uvijek bi fulao nešto, ili u ritmu, ili u nekom stihu.

Edo Maajka je nedavno u ‘Nedjeljom u dva’ kazao da ljudi ne znaju koliko etabliranih javnih ličnosti imaju problem treme uoči javnih nastupa.

– Jest. Mnogi imaju napadaj panike, gotovo ne mogu nastupiti.

Koliko ste u postavljanju Albeejeve drame »Tko se boji Virginije Woolf?, unatoč crnilu, ostavili humora?

– O, naša predstava je puna humora, kao i Albeeijev tekst, koji je kombinacija humora i teških razdoblja. Kao i ljudski život. Kao Čehov. Albee je briljantan pisac. Smatram tu njegovu dramu jednom od najvećih drama 20. stoljeća. I nije to samo moje mišljenje, već i mnogih svjetskih kritičara i dramaturga. Osim toga, i njegova zadnja drama »Koza«, pa to je vrhunska drama, apsolutno savršenstvo jedne moderne apsurdne drame.

Zaustavim vrijeme

Svojedobno je Albee kazao da većina ljudi potroši previše vremena kao da nikad neće umrijeti, i onda žale za stvarima koje nisu učinili. Misleći da imaju vremena, ljudi kao odgode cijeli svoj život.

– Lijepo rečeno, To je priča o »bezbrižnima« (smijeh).

Kako se vi nosite s, uvjetno rečeno, starošću, budući da radite punom parom?

– Ja sam davno rekao, a ne bih želio da bude proročanstvo, kada sam došao do 40-e rekao sam: »Ja idem sad natrag«.

Teku li vam minute i sati dulje nego ostalima?

– Ne u odnosu na ostale, nego jednostavno osjećam i mislim da svaki čovjek, kao što različito živi, tako i različito osjeća vrijeme. Ima odnos prema vremenu. Nekim ljudima kao da drukčije otkucavaju minute, sekunde i sati. Ja osjećam na taj način da mi ponekad uspijeva zaustaviti vrijeme.

Samo na sceni ili i izvan nje?

– I izvan scene. Život je brz. Recimo, je se ne sjećam kad sam imao ljetni odmor, da sam provodio vrijeme mirno, ležao na plaži, hodao uz more, sjedio u restorančićima. Možda je toga bilo, ali je trajalo dva-tri dana, a nakon toga ne bih više to mogao izdržati. Čak i za Ljetnih igara u Dubrovniku ili kad sam radio u Splitu, kad bih imao potpuno slobodno iza toga, nikad ne bih turistički provodio odmor. Kad sam bio potpuno izvan filma i teatra, onda bih odmah išao na nogomet ili bilo koju vrstu sporta, do kraja, do kraja…

Kad smo kod vremena i starosti, ali i intime, razgovarao bih o vašem ocu. Usput, posljednje poglavlje o ocu u vašoj autobiografiji »Poslije kiše« meni je najbolji dio knjige.

– Pa i meni. Zapravo, literarno najjače. Tu je ipak najviše emocija.

On je umro s punih 103 godina. Nije cijelog života priznavao vaš glumački izbor, nikad vas nije gledao ni u kazalištu ni na televiziji. Je li se to promijenilo možda u zadnjim godinama života?

– Nikad se nije promijenilo. On je najprije to činio zbog protesta. Bio sam jako dobar učenik u gimnaziji i on je očekivao da ću biti neki znanstvenik ili doktor. Čak me time jako zakinuo, jer kad sam se kasnije bavio muzikom i kad su ga neki njegovi prijatelji savjetovali, čak i molili da me upiše u muzičku školu, da sviram klavir, on to nije htio, misleći da ću pokvariti svoj uspjeh u školi. To mu nikad neću oprostiti. I toliko mi to nedostaje. Uvijek kad se napijem počnem svirati klavir po stolu (smijeh). To mi je uvijek bila želja. A ta je želja bila podsvjesno toliko jaka da kad sam igrao glavnu ulogu u Grlićevom filmu »Bravo maestro« trebao sam kao mladi glazbenik svirati na klaviru Chopinov valcer. Radio sam to s jednim profesorom na Muzičkoj akademiji koji je, kao i ja tada, bio jako ambiciozan. Uglavnom, toliko sam dobro to savladao da je taj moj snimak uživo na snimanju ušao u film. Nije im trebao profesionalni pijanist. Volim taj perfekcionizam u mojoj umjetnosti. Kolikogod volim i slobodu i anarhiju, ljubim anarhiju i improvizaciju, čiji je kralj na našim prostorima bio Zoran Radmilović, a poslije i Dragan Nikolić, ljubim i poštujem perfekcionizam. U tom smislu, kad sam radio također jako dobar film, »Život je lep«, (1985.), igrao sam harmonikaša, a onda sam svirao »dugmetaru«. Onda je došao jedan frajer na ideju i stavio u svaku tipku papir, i kad bih ja pritisnuo zrak bi išao, ali ne bi bilo zvuka. Ali svejedno, svirao sam profesionalno tu dionicu. Volim tu vrst perfekcionizma u umjetnosti.

Na Brijunima imamo jako skroman smješta

Iako ste u 19 godina napravili puno predstava, koncerata na Brijunima teško da do vas nisu došle i kritike da dobivate i raspolažete velikim novcima, da uživate na Brijunima.

– Glupost. Mi samo spavamo u tim nekadašnjim vojnim hotelima Jurina i Franina. Kako da kažem, to je niži hotelski smještaj. Moj je smještaj u isto tako ostarjeloj vili Fažanka, u koju smo, kad smo došli, uložili nešto svojih novaca da se u njoj može stanovati. To je jako skroman smještaj. S druge strane, mi smo mogli raditi samo ovakve komade kao »Tko se boji Virginije Wolf?« Četvero glumaca, režiser, par suradnika – mali budžet. Ali mi smo od prvog dana počeli »Kralja Leara«, s cijelom Mostarskom simfonijetom, koja sama broji blizu 20 članova, s cijelim glumačkim ansamblom, sve skupa preko 50 izvođača! Htjeli smo, dakle, jedan teatar velikog zamaha. Nastavili smo tako s »Medejom«, »Marat/Sade«, »Pijanom novembarskom noći«.

Da smo u tih 19 godina imali samo sedam velikih predstava, već se teatar isplatio, a imali smo više produkcijski velikih i značajnih predstava, koje su bile prihvaćene i priznate. A u svemu tome, zaista, uz minimalne dotacije svih vlasti, ni HDZ-ovskih ni SDP-ovskih vlasti, županije i grada.

Dom je ognjište

Može li se vaša glumačka karijera podijeliti na razdoblje prije filma »Prije kiše«, i nakon tog filma, odnosno na razdoblje jugoslavenskog kazališta i filma i na postratnu međunarodnu karijeru?

– Pa da, apsolutno tako. Do filma »Prije kiše« bio sam glumac ovih prostora, a iza toga krenula je ta moja internacionalna karijera. Iako sam ja i prije toga radio vani neke filmove, primjerice »Manifesto« s Makavejevim.

Redatelj i nekad talentirani glumac Antun Vrdoljak kazao nam je u nedavnom intervjuu da glumac nije autor. To mi nekako grubo zvuči, jer mi se čini da je i glumačka izvedba autorsko djelo. Bez toga nema ničeg.

– Tome mogu samo proturječiti izjavom moga profesora Koste Spajića, koju pamtim. Zajedno smo radili »Kiklopa« i druga djela u HNK-u i na Ljetnim igrama. On mi je jedanput rekao: »Mali, ti si moja ribica«. Kakva ribica, profesore? Pa ona što je glavna u misiji morskog psa. Svaki morski pas ima svoju ribicu koja ide ispred njega, a on je slijedi, kao antena. To si ti«. E, to se odnosi na kreativne glumce koji rade s velikim režiserima. Svaki veliki režiser ima takve svoje glumce. Zamislite kojim je sve režiserima Pero Kvrgić bio ta ribica? Vodilja kroz njegovu ideju. Jest, režiser je pravi autor, i u filmu i u teatru, jer on zamisli stvar, odredi je politički, socijalno. Ali glumac je taj koji mu donosi inspiraciju i koji ga vodi putem božanskog nadahnuća, a pametan ga redatelj slijedi. Ja to tako smatram i doživljavam. A takva iskustva imao sam i s najvećim svjetskim režiserima poput Stanleya Kubricka, koji je bio perfekcionist, ‘terorist’, apsolutist, ali isto tako znao je u važnim trenucima pustiti glumca da povede svojom imaginacijom tamo negdje gdje on ne može doći.

Imali ste čast glumiti u njegovom zadnjem filmu?

– Da. Kažem, to je odlika velikih redatelja koji su uvijek imali interakciju sa svojim glumcima.

Idol vam je bio Žika Pavlović?

– Bili smo veliki prijatelji. On je redatelj s kojim sam snimio najviše filmova. Snimio sam pet glavnih uloga u njegovim filmovima, tako da se mogu zvati i glumcem Žike Pavlovića.

Što je vama dom? Surađivali se s pokojnim Goranom Stefanovskim, a on je rekao da je dom tamo gdje boli.

– Meni je najbliža misao da je dom tamo gdje potpaljuješ ognjište svojoj familiji, tamo gdje praviš objed za svoju ženu i djecu.

To je vama sada Istra?

– Da, to je meni sada Istra, ali je to uvijek i ona kuća, onaj grad gdje sam sa svojom familijom. Dom je tamo gdje si sa svojom familijom… Ili sam, ako si sam.

Jaka Lika

Sjećam se meni najdirljivije scene u filmu »Prije kiše«, kad dolazite pred svoju derutnu rodnu kuću.

– To je lijepa scena.
Uz odličnu glazbenu pozadinu grupe Anastasia.
– Divno.

Na tu scenu asocirao me je dio vaše autobiografije kad opisujete svoj susret s razrušenom rodnom kućom u Lici. Koliko vas je odredila Lika?

– Lika je u meni vrlo jaka, gotovo kao i Slavonija. Iako je Lika bila samo rođenje.

Samo rođenje, ali i par stoljeća vaših predaka.

– Točno, ja sam se rodio tamo, ali je moj otac prvo otišao u Slunj, pa u Vinkovce, gdje sam odrastao. Tako da je moja najdublja korjenitost podijeljena između Like i Slavonije. I ne znam što je jače u meni… Ipak, mislim da je Lika jača. Nikad ne bih mogao odigrati Matana u »Prosjacima i sinovima«, kažu uspješno, bez mojih ličkih korijena.

Tako je, vezano uz tu seriju, svoje imotsko porijeklo presudnim naveo i Vrdoljak, spominjući istodobno i isto porijeklo autora, pisca Ivana Raosa.

– Vrdoljak je to stvarno radio briljantno. I uopće, sve što sam radio s Vrdoljakom bila su fantastična iskustva. I »Prosjake« i »Kiklopa«… On je veliki režiser. I kad god je radio, imao je divan odnos s cijelom ekipom.

Možda zato što je na počecima bio dobar glumac?

– Bio je odličan filmski glumac.

Vratimo se premijeri »Tko se boji Virginije Woolf?«. Jesu li možda zadnjih tjedana između vas, glavnog glumca u predstavi i vaše supruge Lenke Udovički, redateljice ove predstave fraze iz ove drame ušle i u vaš privatni život?

– Lenka se šali i kaže da je zadnja stvar koju bi savjetovala da Virginiju Woolf rade bračni parovi (smijeh). Ima neke zabave u tome. Jer bez obzira na konotacije Marthe i Georgea, koje su toliko duboke, dramske i dramatične, strašne i užasne, ali u svakom, pa i najidealnijem braku postoje te stvari, različitosti, borbe. To daje dinamičnost životu. To je Albee genijalno napisao. Ja sam zaljubljen u taj komad.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka