Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 1
Sutra: 4° 7° 2
17. siječnja 2018.
Zagrepčanin na Kvarneru

RIJEČKI WOYZECK Dean Krivačić: 'Političari od naroda prave topovsko meso'

Foto: Roni Brmalj
Foto: Roni Brmalj
Autor:
Objavljeno: 5. siječanj 2018. u 8:22 2018-01-05T08:22:00+01:00

Sirotinja je ljudima koji su iznad nje bezvrijedna. Njima sirotinjski život ne vrijedi ništa. Vlast uvijek pokušava tu sirotinju natjerati da ide u rat iz »dužnosti prema domovini«. Ratovi se ne stvaraju iz neke ideologije – to je čisti biznis. Pa pogledajte što se danas događa u Siriji i po cijelom svijetu

Zagrebački glumac Dean Krivačić već je dvije i pol godine u angažmanu u Hrvatskoj drami riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca. U tijeku su probe za predstavu »Woyzeck«, u kojoj Krivačić tumači naslovnu ulogu siromašna vojnika Franza Woyzecka. Prema tekstu njemačkog dramatičara Georga Büchnera predstavu režira Anica Tomić, a dramaturginja je Jelena Kovačić. Jedan od najizvođenijih i najutjecajnijih dramskih komada njemačkog govornog područja, nikad završen zbog prerane smrti autora, »Woyzeck« u svojoj fragmentarnoj formi predstavlja izrazito snažno djelo o dehumanizaciji čovjeka koji se bori sačuvati svoje pravo na ljudskost.

Franz Woyzeck regrutirani je vojnik koji, da bi prehranio svoju ženu Marie i njihovo dijete, iznalazi načine kako da se izbori sa siromaštvom, nepravdom, usamljenošću i nerazumijevanjem. Za sitan novac podvrgava se medicinskim eksperimentima, brije svog Kapetana ili pak radi u menzi. Ovaj komad često se doživljava kao tragedija radničke klase, jer tematizira takozvanog malog čovjeka koji u svojim nastojanjima da sebi i svojoj obitelji osigura bolji život, uvijek nailazi na sistemske prepreke koje ga u konačnici vode u propast.

Uoči premijere, 12. siječnja, razgovaramo s Deanom Krivačićem. Rođen je 1977. u Zagrebu, a Akademiju dramske umjetnosti upisao je 2002. godine. Odmah nakon diplome postao je član ansambla Teatra &TD. Radio je s mnogim redateljima, uključujući Branka Brezovca, Mirana Kurspahića, Boruta Šeparovića, Marija Kovača, Sašu Anočića i Olivera Frljića, bivšeg intendanta HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, na čiji je poziv Krivačić postao član ansambla Hrvatske drame. Krivačić je igrao u mnogim kazalištima za odrasle, ali i za djecu. Za ulogu Vraga u predstavi »Postolar i vrag« zagrebačkoga Gradskog kazališta Trešnja dobio je Nagradu hrvatskog glumišta. Igrao je i u filmovima i serijama te sinkronizirao crtane filmove.

Iz Zagreba u Rijeku

Kako je došlo do vašeg angažmana u riječkom HNK-u i zašto ste odlučili prihvatiti poziv da iz Zagreba dođete u Rijeku?

– Odgovor je vrlo jednostavan. Oliver Frljić i ja smo gotovo istovremeno izišli s Akademije. Naša prva zajednička profesionalna predstava bile su »Blizanke« u Dječjem kazalištu Dubrava. S tom predstavom »pokorili« smo dječju scenu i dobili puno nagrada. S Oliverom sam radio i na dosta autorskih projekata. Njemu je lako raditi sa mnom, kao što je meni lako raditi s njim.

Razumijemo se i zato ne gubimo vrijeme. Kad sam dobio poziv da dođem u Rijeku, u ansamblu Hrvatske drame nedostajalo je glumaca moje generacije. Od početka Akademije bio sam u &TD-u, kojeg još uvijek smatram svojim domom i velikom glumačkom školom. Međutim, &TD financijski ne stoji dobro i nekako sam cijelo vrijeme osjećao da mi je vrijeme da se »odvojim od roditelja i počnem samostalno živjeti«. Rijeku poznajem odmalena, jer imamo vikendicu u Iki.

Ovdje poznajem neke ljude i Rijeka mi se sviđa kao grad. Moja žena je Argentinka (redateljica Renata Carola Gatica) i rekla je da je to nakon Zagreba grad u kojem bi mogla živjeti.

U riječkom ansamblu ljudi su me odlično primili. Ovdje sam napravio predstave koje su poput itedeovskih, samo su malo veće. Sviđa mi se estetika koju njeguje riječki HNK. Nisu to samo predstave o vađenju zastava iz nekih otvora, pljuvanju i skidanju na sceni, nego ima i – kako kaže publika – »normalnih« predstava. Mislim da ima za svakoga ponešto. Riječko kazalište ima i svoj politički bunt, što mi apsolutno odgovara. Ali je zastupljen i klasični kazališni repertoar.

Zašto vam Oliver Frljić toliko odgovara kao redatelj?

– Zato što dijelimo isto mišljenje, ne samo o kazalištu nego i u načinu razmišljanja o onome što se događa u Hrvatskoj. Svi se boje i šute, što je pogrešno. Moj je stav da bi ljudi trebali govoriti o stvarima koje su vrlo transparentne, a mi moramo šutjeti o njima. Pitam se zašto? Budući da imam iskustvo Argentine, mogu reći da tamo ljudi ne šute i odmah se bune. Dovoljno je da recimo autobusna karta poskupi za naše pojmove 30 lipa i Argentinci su istog časa na ulici i pale gume. Bune se sve dok vlada ne popusti i kaže da karte neće poskupiti.

Mi još iz doba komunizma vučemo to da moramo šutjeti. Kod nas cestarina za autocestu Rijeka-Zagreb stalno ide gore i dižu se porezi, no nitko se ne buni. Mislim da bismo i mi trebali izići na ulicu i zapaliti koju gumu, da se ovi gore koji misle da su nedodirljivi malo zapitaju. Kod nas su ljudi ne samo nezadovoljni, nego doslovno gladni. I svi šute.

Foto: S. DRECHSLER

Aktualnost Büchnera

Je li vam kao glumcu, koji obično izgovara neke tuđe rečenice, bitno da povremeno možete na sceni izraziti svoj stav?

– Kad radim s Oliverom Frljićem, mogu izraziti i svoj stav. Kad je u pitanju neki klasični tekst, onda je to veliki izazov. Moram iznaći način kako odglumiti taj lik i izgovarati njegov tekst tako da bude prirodan. Na sceni nisam ja, nego netko drugi. To pokušavam postići iz predstave u predstavu, dok mnogi glumci na to zaborave i stalno glume isto. Kod nekih to »pali«, ali s vremenom postane zamorno. Za mene je svaka predstava novi proces i nova škola, jer sa svakom novom predstavom učim. Bitno mi je pronaći lik koji tumačim; njegov stav, habitus, glas i unutarnja previranja.

U kojoj ste mjeri uspjeli »ući pod kožu« Woyzecku?

– Za početak, nesvjesno sam smršavio nekoliko kilograma. Riječ je o remek-djelu koje ima predivno pismo i poetiku. Najteže je tu poetiku izgovarati na pozornici, a da bude prirodna. Dosta radimo na tome. Woyzeck mi je odmah »sjeo«. Kad sam čitao tekst bio sam iznenađen kako mi sve njegove riječi zvuče logično, a radi se o – što je malo zabrinjavajuće – o umno poremećenom čovjeku. Prolazimo kroz jako težak i mukotrpan proces, jer je takav sâm komad. Zajedno se probijamo i mučimo, i svaki dan je velika borba. Najveća je sreća kad se uspijemo naći. Vjerujem u cjelokupnu ekipu i mislim da će naš »Woyzeck« biti jedna lijepa dramska predstava.

Koliko je Büchnerova drama aktualna i u današnje vrijeme?

– Vrlo je aktualna i bit će, nažalost, aktualna uvijek. Ratova će, naime, uvijek biti. Poznato je da političari od naroda prave topovsko meso, pogotovo među sirotinjom koja je prvo topovsko meso koje će nastradati. Sirotinja je ljudima koji su iznad nje bezvrijedna. Njima sirotinjski život ne vrijedi ništa. Vlast uvijek pokušava tu sirotinju natjerati da ide u rat iz »dužnosti prema domovini«. Ratovi se ne stvaraju iz neke ideologije – to je čisti biznis. Pa pogledajte što se danas događa u Siriji i po cijelom svijetu. To je sve promišljeno od velikih korporacija i banaka, a i nafta je u igri. U filmu »Schindlerova lista« Schindler govori da mu je u poslu stalno nešto nedostajalo da financijski uspije, a onda je došao rat... To je velika istina. Zato je »Woyzeck« sveprisutan i bit će i dalje.

Herzogov film

Kakva je suradnja s redateljicom Anicom Tomić i dramaturginjom Jelenom Kovačić, koje uvijek rade u tandemu?

– I s njima imam veliku povijest. Već sam radio s Anicom i Jelenom i znam kako dišu, a one znaju kako ja dišem. Tijekom rada na predstavi »volimo se i tučemo«, kao što je to i u obitelji. U kreativnom procesu je to normalno. Poznajem njihovu estetiku, način na koji razmišljaju i postavljaju predstavu. To mi je bitno u izgradnji lika.

Vaša partnerica u ulozi Marie je beogradska glumica Hana Selimović. Kakvi su dojmovi?

– Hana i ja »kliknuli« smo iste sekunde. Ona je izvrsna partnerica, koja se daje i baca u vatru zajedno sa mnom. Ja sam ponekad pomalo inertan, a ona je pravi fajter – bori se, grebe i grize i ne dopušta da se prijeđe preko nekih stvari. S Hanom bih uvijek radio!
U suradnji Art-kina, HNK-a Ivana pl. Zajca i Goethe-Instituta Kroatien, 16. siječnja u Art-kinu Croatia bit će prikazan film Wernera

Herzoga »Woyzeck« iz 1979. godine, s Klausom Kinskim i Evom Mattes u glavnim ulogama. Jeste li možda u načinu glume Kinskog pronašli inspiraciju?

– Tijekom pripreme za predstavu pogledao sam Herzogov film i sve drugo što sam uspio naći. I prije nego što sam saznao da ću glumiti Woyzecka, a nekako sam osjećao da hoću, slučajno sam na televiziji vidio ratni film i Kinskog. To mi je bio znak. Od Klausa Kinskog nisam ništa mogao uzeti, jer je to drugačiji način glume. Svojeg Woyzecka želim »spustiti na zemlju«. U onome što sam pogledao, smeta mi kad je prenaglašeno njegovo ludilo. Mislim da taj lik više mora ići iznutra, jer je svako prenaglašeno ludilo ujedno i prenaglašena gluma. Moram naći taj balans. Ponekad luđaci i ubojice izgledaju sasvim »normalno«. Zato radimo na tome da Woyzeck bude što prirodniji. Iznutra moram gorjeti, a izvana to treba izgledati sabijeno.

U kojim ćemo vas još predstavama gledati u Rijeci?

– Sljedeća je na redu »Voda« Vladimira Nazora, u režiji i koreografiji Matije Ferlina. Dosad nisam radio s njim. Jako volim njegovu estetiku, koja je potrebna hrvatskoj plesnoj sceni. Veselim se i Krležinom »Michelangelu Buonarrotiju«, koji nastaje u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama. Drago mi je što ću ponovno raditi sa slovenskim redateljem Sebastijanom Horvatom, kojeg jako volim i koji je divan čovjek. I on se zaljubio u Rijeku.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka