U jednom od vanjskih prostora bivšeg Torpeda izvedena je predstava »Pylade« u produkciji La MaMe, kultnog kazališta iz New Yorka koje se sada po prvi put predstavilo u Rijeci. Riječ je o djelu talijanskog autora Piera Paola Pasolinija, čiju režiju potpisuje Ivica Buljan.

Predstavu su izveli članovi trupe The Great Jones Repertory Company sastavljene od izvođača podrijetlom iz Koreje, Japana, Kine, afričkih zemalja, SAD-a… a koju su osnovali Ellen Stewart, osnivačica kazališta La MaMa, redatelj Andrei Serban i skladateljica Elizabeth Swados.

U naslovnoj ulozi Pilada, kao poseban gost iz Slovenije, nastupio je Marko Mandić – prvak ljubljanske Drame Slovenskog narodnog gledališča, a u ostalim su ulogama Maura Donohue, Eugene the Poogene, Cary Gant, John Gutierrez, Valois Mickens, Tunde Sho, Chris Wild, Mia Yoo i Perry Yung.

Pasolinijev »Pylade« (u originalu »Pilade«, 1966) suvremena je reinterpretacija odnosa Pilada i Oresta iz grčke mitologije i »Orestije«, a riječ je o poetičnoj i tragičnoj meditaciji o demokraciji, konzumerizmu i borbi za stvarne društvene promjene. U ovakvom tipu teatra glumci više predstavljaju ideje nego karaktere.

Sinteza teksta, pokreta i glazbe

Kao suvremena tragedija, »Pylade« se izravno nastavlja na događaje iz Eshilove »Orestije«, opisujući prijelaz iz mitskog vremena i krvnih osveta u doba suvremene demokracije. Mitski Orest sin je mikenskog kralja Agamemnona i Klitemnestre. Kad se Agamemnon vratio iz trojanskog rata, ubile su ga plaćene ubojice, a sudionik u tom zločinu bio je njegov bratić Egist koji je za sudioništvo u ubojstvu privolio i Klitemnestru.

U pratnji Pilada, svojeg najboljeg prijatelja, Orest ubijanjem Egista i vlastite majke Klitemnestre kažnjava ubojice svoga oca. Ipak, nije umakao grižnji savjesti što je prolio krv vlastite majke. Pred njim su se pojavile Furije, božice osvete, i počele ga nemilosrdno progoniti. Božica Atena, boginja mudrosti, rata i zaštitnica pravnog poretka, osnovala je prvi sud slobodnih građana koji oslobađaju Oresta krivnje za ubojstvo majke i tako se iz tmine legendi i mitova oblikovala suvremena civilizacija.

Pasolinijevi su likovi svojim različitim vrijednostima kontrapunkt jedni drugima, propitujući odnos između intelektualaca i ostalih. Prema mitu, Orestova sestra Elektra pomogla je bratu da se osveti očevim ubojicama, a zatim se udala za Pilada – koji je postao pojam za prijateljstvo. Na ovim motivima Pasolini gradi svoga »Pilada«, a Ivica Buljan uprizorio ga je kao neku vrstu totalnog teatra koji se temelji na sinergiji pokreta, teksta i glazbe.

U gotovo praznom prostoru, naznačenom tek s nekoliko sagova, u prvom su planu izvođači koji se izravno, u bliskom kontaktu obraćaju publici i ulaze u interakciju s njom. Uz glazbenu pratnju uživo, u uvodnom prizoru glumci u ples uključuju i gledatelje i gledateljice, stvarajući sliku zajedništva između izvođača i publike, tragičkih protagonista i polisa. Evociranjem kazališta atenske demokracije, Ivica Buljan i izvođači otvaraju i mnoga pitanja koja nas se tiču danas – pitanje demokracije, vlasti, moći, pravde, parlamentarnih izbora, političkih ambicija i manipulacije, dotičući se i kapitalizma i konzumerističkog društva, s duhovitim završnim komentarom Marka Mandića koji u zadnjem prizoru pjeva »Bandieru rossu« ili »Avanti Popolo«.

U predstavi »Pylade« Ivica Buljan i dramaturg Zishan Ugurlu na zanimljiv način sintetiziraju Pasolinijev tekst (u engleskom prijevodu Adama Paolozze i Coleen McPherson), pokret i glazbu uživo koju je skladao Michael Sirotta, uz dodatnu glazbu Yukio Tsuji i Heather Paauwe. Način izvedbe i neki prizori prizivaju Living Theatre i njegovu estetiku tjelesne izražajnosti bliske hepeningu, ali se Ivica Buljan oslanja i na elemente ritualnog teatra.

Eksplozija tjelesnosti

Buljanova predstava temelji se na eksploziji tjelesnosti i pasolinijevske spontane, nagonske, oslobođene čulnosti. I u »Pyladu« dolazi do izražaja Pasolinijeva opsesivna umjetnička preokupacija – sukob drevne, narodske i seljačke civilizacije te novonastale potrošačke civilizacije.

Pier Paolo Pasolini je privržen narodskom, elementarnom, izvornom, nagonskom življenju koje je u suprotnosti s dominacijom razuma (utjelovljen u Ateni) i licemjernim normama građanskog društva. Zato u svim svojim djelima stavlja naglasak na spontanost postignutu nihilističkim poricanjem svih zakona neokapitalističkog društva.

Ove pasolinijevske dvojnosti naznačene su i kostimima Ana Savić Gecan, koja djelomično crpi inspiraciju iz suvremene američke popularne kulture, dijelom iz antike, a ima i prizora koji se oslanjaju samo na tijela izvođača.

Odlično uigran, do kraja predan, ekspresivan i izvedbeno dojmljiv američki ansambl riječka je publika više puta pozivala na poklon, a glumcima i glazbenicima pridružio se i redatelj Ivica Buljan.