Svesti život na jednu ključnu minutu i zatim podijeliti tu osjetljivu selekciju svojih najvažnijih šezdesetak sekundi s publikom samo je po sebi gesta radikalnog sažimanja, čiju surovost naglašava i ura koja svakom izvođaču na pozornici odbrojava trajanje govora i prekida performera neovisno o tome dokle je dospio s pričom.

Četrdeset i četiri građanska izvođača Šeparovićeve predstave »55+« (nažalost scenski nepotpisana grupa ljudi, kao što je i predstava odigrana bez ikakve prateće programske knjižice) u prvoj etapi trosatne izvedbe pripovijedaju gledateljima na mikrofon ključne momente iz života generacije čiji se radni vijek uglavnom odvijao na potezu od zlatnog doba Titove Jugoslavije do Tuđmanove smrti u samostalnoj Hrvatskoj.

Pojedinac – kolektiv

Dva početna niza izvođačkog samopredstavljanja odigrana su s očekivanom i naravno vrlo šarmantnom tremom (ali i s namještenim tj. uvježbanim praskanjima u smijeh, pjevanjima, svlačenjima odjeće i brizganjima u plač), bez ikakvih redateljskih intervencija u sam prostor izvedbe te s tijelima koja jedno za drugim stupaju pred mikrofon i pred kameru da bi nam se kratko obratila u prvom licu jednine. Njihove kratkometražne naj-minute obuhvaćaju veoma različita iskustva, od posjeta Sikstinskoj kapeli ili Las Vegasu, preko melodramatskih zapleta do ratnih zločina.

Posebno su dirljive ispovijedi o gubicima bliskih članova obitelji, bolestima, obiteljskim i ratnim traumama. Pa premda je pomalo šokantno što se preko tih potresnih ispovijedi beskrajno lako preskače, kao da između svih izgovorenih rečenica nema nikakve razlike u težini, puno veći problemi nastaju kad ovih četerdeset i četvero ljudi treba, u drugom dijelu predstave, simulirati političke govore. U tom se dijelu predstave pomičemo iz privatnog iskustva u projekcijsku zonu zajednice, u čijem izvedbenom okviru slušamo gomilu birokratskih fraza i jadikovki okupljenih sudionika.

Citiram iz predstave: »Mi smo se izgubili u bespućima povijesne zbiljnosti. Mi smo stoka sitnog zuba«. Ili: »Mi odlazimo izmanipulirani, razočarani i puni kredita«. Navedimo još nekoliko izvadaka: »Naša generacija je kukavička jer smo se navikli sve dobivati. Mi sebe stalno gledamo kao žrtve«. »Nama su isprani mozgovi i zato sve večeras izgovoreno zvuči isprazno i tragikomično«. »Mi smo zbunjena i prestrašena generacija«.

Brisanje razlika

Dodatno je problematična i redateljska odluka da u kvazipolitičke govorancije starije grupe sudionika uključi i generaciju današnjih dvadesetogodišnjaka, koji za sebe tvrde da su »jednako kukavički« kao što su to i pripadnici generacije starije od pedesetpet godina. Čime se onda tu zapravo bavimo? Generacijom ili generalizacijom? Ako je sve svejedno i nemoć je jedino sigurno »opće zlo«, onda tu nema nikakve propitivačke oštrice. Narod ne postaje nikakav subjekt, pa čak ni objekt mišljenja.

Narod je predstavljen nizom gotovo grotesknih vinjetica, čiji je učinak sličan reality-show iskustvu: svatko je zvijezda, ali nitko nije dovoljno važan da bismo se njome ili njime bavili s respektom koji nadilazi televizijsku minutažu. Sigurno je da okupljena grupa sudionika prolazi i kroz vrijedan terapeutski proces samog kazališnog rada, ali ne stiže do izvedbenog jezika u kojem bi se ljude uistinu vrednovalo, a ne samo »pokazivalo«. Zbog toga je veliki dio publike napustio predstavu tijekom pauze, odlazeći s komentarom da im na sceni nedostaje i analitičke dubine i osjetljivosti za fino tkanje pojedinačnih ljudskih života. 

  U formi koju je zasad postigla, predstava »55+« zanimljivija je kao potencijalno otvorena radionica na temu generacije koja stenje pred zidom premalih mirovina i prevelikog povjerenja u »karizmatične lidere«, bolje rečeno autokratske vođe su se pokazali ili kao hoštapleri (Tito) ili kao ratni profiteri (Tuđman), negoli što će ostaviti traga kao autonomno kazališno djelo.