Likovi dramatičara Ödöna von Horvátha (1901-1938), rođenog Riječanina s radnom adresom u gotovo svim europskim prijestolnicama između dva svjetska rata, nemaju nikakvih ambicija osim želje za dominacijom i luksuzom. No do luksuza ne mogu doći ni radom ni znanjem, nego jedino kriminalnim sredstvima. U Horváthovu romanu »Vječiti malograđanin«, trgovac automobilima želi živjeti mondenim životom milijunera, ali ne i raditi onoliko koliko je potrebno da vlastitim samoprijegorom stigne do debljeg bankovnog računa.

U »Pričama iz bečke šume«, upravo premijerno odigranima u kazalištu Gavella u režiji Igora Vuka Torbice, Alfred također želi živjeti na račun prve dostupne sponzoruše. Ako usput opljačka ili iskoristi svaku curu koja mu se nađe na putu, tim praktičnije.

Veze se u Horvathovim dramama (primjerice u »Kazimiru i Karolini«) raspadaju zbog najtrivijalnijih flertova, a na isti način i započinju. Romansa je tanka kao zlatna folija u koju su zamotani prezervativi, dok je roditeljska ljubav duboka samo onoliko koliko roditelj seže u džep da financira svoje potomstvo. I prijateljstva su tek prilika za dobru zaradu. Sebičnost ovog dramskog svemira toliko je nepokolebljiva da se čini univerzalnom.

Klupko sebičnosti

Horváth, međutim, nije na strani sitnih krvopija. Njega zanima i lik Marijane u izvedbi Nataše Janjić – jedine protagonistice koja odbacuje kult kobasica i raskida vjenčanje s nevoljenim susjedom, ali nitko ne podrži njezinu pobunu, jer se na mjestu željenog spasioca pojavljuje oportunistički Alfred, u izvedbi zadano sirovog i emocionalno predatorskog Igora Kovača.

Redatelj Igor Vuk Torbica i dramaturginja Katarina Pejović tretiraju ljudsku izdaju kao veliku metafizičku objavu, uopće ne nijansirajući iskustvo gubitka, nego naprosto nižući dugu povorku vulgarnosti i bezdušnosti na sceni. Gavellini se glumci u takvom »jednobojnom« emocionalnom svjetonazoru snalaze začuđujuće predano i lucidno. Svi odreda stvaraju važne »male razlike« među likovima, kontekstualiziraju ih (i ponašanjem i dikcijom), produbljuju i osvjetljavaju iz neočekivanih perspektiva.

Nema nijedne uloge koja nije studiozno napravljena, od Alfredove bake i majke (Perica Martinović i Ksenija Pajić), preko njegova kladioničkog »prijatelja« Hierlingera (Franjo Dijak), starije sponzoruše (Nela Kocsis), barunice (Ivana Roščić), američkog povratnika (Živko Anočić), Kapetana (Siniša Ružić) ili konkurenta Ericha (Nikola Baće). Filip Križan u roli ostavljenog zaručnika Oskara iznimno glumački pronicljivo i bespoštedno istražuje vrstu opsesivne ljubavi koja toliko »voli« da jednostavno ne primjećuje gnječenje svog idealnog objekta.

Najkompleksniju ulogu komada briljantno igra Barabara Nola kao kvartovska Tetka, traumatizirana općom bezdušnošću i sklona raznim vrstama »zapinjanja« u govoru, pri  čemu je jedina svjesna da sve što se događa u maloj mesnici precizno odražava i prelama odnose velike političke mesnice. Nola u ovoj ulozi glumački fenomenalno balansira između socijalne geste i njezine ironizacije, između izgovorenog i neizgovorenog protesta, između optužnice i satire.

Roditeljski par naivne, nesigurne Marijane i njezine tiranske majke igraju Nataša Janjić i Jelena Miholjević, s time da Miholjević majstorski pogađa divu malograđanštine u stilu Željke Markić – na sceni vidimo još jednu »veliku majku« koja na sva usta simbolički klikće: »Živio patrijarhat!« i s njime pripadajuća skrušenost ženskog roda, a pri tom vrti oko malog prsta mesarčiće, ministriće i druge spozorčiće svog krajnje nepatrijarhalnog dućančića.

U solidnim manjim ulogama pojavljuju se Janko Rakoš (Havlitschek), Konferansje (Filip Šovagović), Emma (Tena Nemet Brankov), Helena (Anja Đurinović) i Ispovjenik (Sven Medvešek).

 Žrtveno janje

Zadržimo se još malo na liku Marijane, koja u režiji Vuka Torbice postaje primjer propasti ljepotice iz predgrađa. I premda Nataša Janjić hipnotički smireno igra Marijanu kao poslušno, povodljivo i duboko melankolično janješce, dramaturški je i redateljski problem što ni ona ne donosi na scenu nikakav oblik prevratničkog ponašanja. I kad finalno bude žrtvovana kao samo još jedna starleta spuštenih bijelih gaćica i kristovski raširenih ruku, toliko dezorijentirana da opetovano zahvaljuje svojim zlostavljačima, slika ovog poniženja ne pogađa kritički u središte društvene okrutnosti, nego samo ponavlja spektakl nasilja kakav i predobro poznajemo.

U režiji Larsa von Triera srodna bi heroina vjerojatno sav polusvijet »zlatnog Beča« u posljednjem prizoru izrešetala automatskom puškom. U režiji Michaela Hanekea kompletna ekipa veselih malograđana na kraju predstave ljuljala bi se na mesarskim kukama kao okosnici scenografije. U režiji Vuka Torbice, estrada pali svoju neonsku rasvjetu dok Marijana kao egzemplarna i nijema žrtva bespomoćno u rukama drži svoje mrtvo dijete. Ima li veće suprotnosti aktivističkom pogledu na svijet?

 Zaključno, Gavelline »Priče iz bečke šume« ne ponavljaju uspjeh nagrađivane Torbičine režije »Hinkemanna« iz ZeKaeM-a, prije nalikujući na pokušaj kopiranja ranije uspješnice istog redatelja, ali sada bez prvotne oštrice. S druge strane, glumački rad u predstavi vrijedan je pozornosti i priznanja.

Scenograf je Branko Hojnik, koreograf Pravdan Devlahović, kostimografkinja Marita Ćopo, autori glazbe su Alen i Nenad Sinkauz. No »Priče iz bečke šume« ostaju glumačka predstava, duboko natopljena monotonijom beznađa. Zatvorenost njezina svijeta odbija priznati da nam čak i poraz pruža relevantnu vrstu uvida i da Marijanama našeg doba ne trebaju ni »spasioci« ni trgovci njihovim tijelima, nego samo malo više samopoštovanja i malo manje sapunica. Ovako je tumačenje prebanalno: pakao je uvijek »netko drugi« (samo ne ja).